Iznajmili su kuću u Kvinsu, a ubrzo i dobili sina. Alfonso je radio svakojake poslove, ne bi li prehranio porodicu dok se nije stvorila prilika života. Prijatelj mu je pomogao da 1996. dobije posao iz snova u prijemnom odjeljenju za obradu hrane, likera i zaliha restorana “Prozori svijeta”. Čimbo je unaprijeđen na menadžersku poziciju u avgustu 2001. godine. Međutim, baš tih dana Ana je doživjela pobačaj. Uzeo je slobodan dan kako bi se brinuo o njoj, s namjerom da se vrati na posao sjutradan, 11. septembra

Foto: Printscreen

Tačno 18 godina je prošlo od stravičnog terorističkog napada koji se odigrao u SAD.

Tog 11. septembra 2001. godine, pripadnici Al kaide su oteli četiri američka aviona, od koji su dva udarila u Svetski trgovinski centar u Njujorku. Mnogo priča se vezuje za ovaj datum, a jedna je ove godine posebno dirnula ljude širom sveta. Riječ je o Ani i Luisu Alfonsu Čimbo, koji su pokušavali da ostvare svoj američki san, ali ih je sudbina zauvijek razdvojila.

Luis Alfonso je izgubio život upravo u ovom jezivom terorističkom napadu.

Odrasli su zajedno u planinama Ekvadora, u katoličkom gradiću Kuenka. Porodice su im se družile, pa je bilo i logično u kom smjeru će njihova priča nastaviti da se razvija. Nakon što su se vjenčali 1988. godine, Alfonso je otišao u Njujork na nekoliko godina, prije nego što se vratio u Ekvador po Anu i odveo je u bolji život. Ili su barem tako mislili, piše Tajm.

Iznajmili su kuću u Kvinsu, a ubrzo i dobili sina. Alfonso je radio svakojake poslove, ne bi li prehranio porodicu dok se nije stvorila prilika života.

Prijatelj mu je pomogao da 1996. dobije posao iz snova u prijemnom odjeljenju za obradu hrane, likera i zaliha restorana “Prozori svijeta”.

Tridesetčetvorogodišnji Čimbo je skakao poput malog dječaka koji je dobio igračku koju je oduvijek želio. Tada je i počeo njegov san da će konačno imati priliku da uštedi novac kako bi on i Ana otvorili svoj restoran.

Čimbo je unaprijeđen na menadžersku poziciju u avgustu 2001. godine. Međutim, baš tih dana Ana je doživjela pobačaj. Uzeo je slobodan dan kako bi se brinuo o njoj, s namjerom da se vrati na posao sjutradan, 11. septembra.

U pet ujutru 11. septembra Čimbo je ustao i tiho izašao iz kuće oko pet i trideset. Obično bi poljubio suprugu, koja je bila još u krevetu, ali ne i tog jutra. Ana kaže da je ustala iz kreveta, vidjela ga kako odlazi i rekla mu: “Doviđenja, moja ljubavi”.

“Prozori svijeta” bio je restoran koji je otvoren 1976. godine na vrhu Svjetskog trgovinskog centra. Upravo je ovaj restoran pomogao da se antipatija prema Svjetskom trgovinskom centru pretvori u prihvatanje bliznakinja kao simbol Njujorka, što prije nije bio slučaj.

A baš te 2001. godine, ovaj restoran je bio najnagrađivaniji restoran u zemlji i postao je obavezno odredište za goste izvan grada, mjesto za specijalne prilike za Njujorčane i spasilački put stotinama radnih imigranata, od kojih su neki, poput Čimba, bili bez dokumenata.

Vlasnik restorana Dejvid Emil i izvršni kuvar Majkl Lomonako svjedočili su da su njihovi zaposleni zaista imali mogućnost da napreduju i voljeli posao koji rade, jer je za njih predstavljao ostvarenje američkog sna.

I Ana je takođe bila u SAD ilegalno, a prvih par dana nakon 11. septembra je čak oklijevala da zatraži pomoć za sebe i svog dvanaestogodišnjeg sina.

“Bila sam uplašena. Mislila sam da to možda ne zaslužujem jer ovo nije moja zemlja”, ispričala je za Tajm.

Međutim, sinu su bili potrebni lijekovi protiv astme, a pomoć je dobila, ni manje, ni više, nego od vlasnika restorana.

Tek u junu 2018. godine, Ana je vozom iz Kvinsa otišla do memorijalnog centra na mjesto temelja Svjetskog trgovinskog centra, gdje se osjetila kao da je došla na rođendan svog muža. Donijela je cvijet i rođenasku čestitku na kojoj je napisala: “Ljubavi mog života, srećan ti rođendan”.

Stajala je u hordi turista satima i gledala kako neki od njih otvaraju i čitaju njenu čestitku. Neki su bili potreseni do suza.

“Vidiš Čimbo, svi ovi ljudi su došli na tvoj rođendan”, pomislila je u sebi.

Čimbo, koji je među više od hiljadu žrtava čiji posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni jednom prilikom joj je rekao da, ako on umre prvi, želi da mu se pepeo raspe u okean. Ana vjeruje da mu se ta želja ispunila kada je zgrada pala i kada je njegov pepeo nestao u vazduhu iznad Atlantika, prenosi “Kurir”.

Tek nakon višegodišnje upornosti Ana je 2016. godine dobila zelenu kartu za sebe i sina. Radi u poslastičarnici, a njen sin je postao fotograf i grafički dizajner.