Ukopala sam njega, nisam imala šest godina djece. Nakon šest godina, njega rodila prvoga. Vjerujte, legla sam bila da umrem, ali nisam mogla umrijeti, morala sam ustati, ostala djeca hoće da jedu, hoće da žive, džaba da svi izginu, ako je neko ostao, mora ustati da spremi, priča Mejra

Foto: Printscreen (N1)

Mejra Đogaz jedna je među hiljadama majki Srebrenice koja je ostala bez oca, muža, sinova. Usamljena u svom bolu isčekuje presudu Radovanu Karadžiću, iako kaže, zna da je nikakva pravda ne može zadovoljiti.

Svaki dan je isti. S prozora kuće u Potočarima, koja nije njena, Mejra pogleda prvo na mezare. Nekada, na ovom mjestu ostane satima. Nekada skupi snage i izađe u dvorište. No, i tamo ista slika. Pogled na nepregledne bijele nišane. Još ’92. poginuo je muž Mustafa. Iste godine i sina Zuhdiju usmrtila je granata.

“Ukopala sam njega, nisam imala šest godina djece. Nakon šest godina, njega rodila prvoga. Vjerujte, legla sam bila da umrem, ali nisam mogla umrijeti, morala sam ustati, ostala djeca hoće da jedu, hoće da žive, džaba da svi izginu, ako je neko ostao, mora ustati da spremi”, priča Mejra za N1.

Ubrzo je porodična kuća postala meta artiljerijskih napada. A Mejra se s ostala dva sina i kćerkom seli. Moli dobre ljude da ih prime, da imaju gdje boraviti. No, ljudi u potrebi je u to vrijeme bilo i previše, Mejra i njena porodica, ostaju na ulici.

“Iziđem napolje, pustim avaz, plačem, ne znam kud sad. Kud? Nemam domaćina, što se kaže, da bi se brinuo, da bi nešto poduzeo. Kažem sinovima, hajmo napraviti šupu na našem imanju, tu ako nas bude pogodila granata neka nam bude mezarje. Dvije godine sam sine živjela u toj šupi”, kaže.

Mislila je da ne može gore. Ali stigao je juli ’95. Čitava porodica Đogaz završila je u bivšoj Fabrici akumulatora. Tada se Mejra rastala sa preostala dva sina. Omerom i Munibom…

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.