Tuzla je oduvijek bila grad različitosti, voljela ih je i njegovala.

Zajedno su rasla Ivanova, Aleksandrova i Mešina djeca. Dijelili su tugu, sreću, komad hljeba. Posjećivali jedni druge za Bajrame i Božiće. Bili bliži nego rod rođeni, piše Radiokameleon.ba.

Jer, tako Tuzla živi.

Uz zvukove ezana sa džamije i zvona sa jedne i druge crkve.

A to pokazuje i fotografija spomenika kojeg je Slavku Aleksiću podigao upravo njegov komšija Suad Halilović sa ćerkama i sinovima.