Američki Kongres proglasio je Rozu Parks majkom modernog pokreta za ljudska prava. Prisetili smo se kako je ova ikona hrabrosti pokrenula revoluciju koja je promenila svijet.

Roza Parks je najbolji dokaz da najmanji potez otpora može promeniti svijet. Sve je započelo 1. decembra 1955. godine kada se ova dama iz Montgomerija vraćala s posla iz jedne robne kuće.

Ušla je u klasični južnjački autobus onoga vremena koji je bio podijeljen na mjesta rezervisana za bijelce i ona za Afroamerikance.

Kada su se sva mjesta za bijelce ispunila, vozač autobusa po imenu Džejms F. Blejk naredio je 32 godine staroj Rozi da se ustane i ustupi svoje mjesto. Ali, ona je to odbila.

“Ne smiješ da osjećaš strah zbog stvari koje činiš kada znaš da si u pravu, tvrdila je Roza.

Zbog građanskog čina neposlušnosti odmah je pozvana u policiju, a potom je uhapšena i optužena za kršenje segregacijskih zakona, piše “Kurir”.

IKONA BEZ POSLA

Rozino suđenje dovelo je do bojkota autobuskog saobraćaja u Montgomeriju, kao i do jednog od najmasovnijih pokreta protiv rasne segregacije na čelu s Martinom Luterom Kingom Juniorom.

“Nisam ni znala da pišem istoriju. Bilo mi je jednostavno dosta odustajanja”.

Ovim riječima je Roza Parks kasnije objasnila svoje porive za slavni čin.

Iako je ćerka stolara i učiteljice postala američka ikona, to nije bio kraj njenim problemima. Medijska izloženost pretvorila ju je lakom metom, pa je ubrzo dobila otkaz i bila prisiljena da se sa suprugom preseli da krenu ispočetka.

TIHA MOĆ

Neko vrijeme radila je kao domaćica u jednom crnačkom hotelu, a više godina i kao krojačica. Afroamerički kongresnik Jon Konijer zaposlio ju je u svojoj kancelariji 1965, gdje je radila u administraciji sve do pezije. 1988. godine.

Nakon toga se najviše bavila dobrotvornim radom u vlastitom Institutu Roz i Rajmond za samozapošljavanje koji je pokrenula u znak sjećanja na svog supruga, a izdala je i memoare po “Tiha moć” i autobiografiju “Moja priča”.

Da je Roza imala značajni uticaj na svijet pokazalo se na njenon sahrani 2005. godine, na kojoj se pojavio veliki broj zvaničnika i drugih gostiju. Sahrana je prenošena na televiziji, a govori su trajali čak sedam sati.

“Želim da budem zapamćena kao osoba koja je željela da bude slobodna, kako bi i drugi bili slobodni”, govorila je Roza Parks.