Ona je pjesnikinja onih najosjetljivijih vibracija, koja svoja iskustva, svoje životne sekvence – pakuje u stihove i tako postaje sigurnija da nije uzaludu traćeno proživljeno vrijeme, ma otkud bilo napadnuto raznim izazovima i natruhama današnje dekadencije

Selma Hadrović – Schauls, profesorica muzike koja se intenzivno bavi svojom profesijom, vrlo uspješno se ogleda i u stihu.

Ona je pjesnikinja onih najosjetljivijih vibracija, koja svoja iskustva, svoje životne sekvence – pakuje u stihove i tako postaje sigurnija da nije uzaludu traćeno proživljeno vrijeme, ma otkud bilo napadnuto raznim izazovima i natruhama današnje dekadencije.

A sve je iskustvo, baš sve. I sve je materija za umjetninu – od one mace koja tapka po sabahu (pjesma Nedjelja), do one srne koja preplašena drhti u njenoj bašti u strahu za svoje mladunče (pjesma Moja basna); a onda pjesnikinja spušta kapke preko svojih očiju da bi bolje vidjela, jer – kako kaže Ćamil Sijarić, „Oči nijesu privezane za tijelo, već za dušu“.

Tu sliku, možda prenesenu iz svojih briga za svojim djetetom koje je negdje daleko na studentskoj ekskurziji, želi da okameni u svom sjećanju i sačuva njenu nevinost. Koliko je god nešto stvarno u životu, toliko može biti i nestvarno, jer pjesnička mašta nikada ne miruje…

Metamorfoza slika koje promiču pred njenim očima, postaje pjesma, koja se, bar se tako doima, sama napiše.

Puno je i mudrosti u ovom svesku pjesama Selme Hadrović – Schauls, a evo jedne iz pjesme “Mudrost” tišine:

“… Ako želiš da te slijede – šuti”.

Ovdje nam Selma ne ponavlja onu staru floskulu poznatu od antičkih vremena da je ćutanje zlato, već govori o vremenu koje živimo, gdje su ljudi svojim riječima zatrovali vazduh, vodu i zemlju, te se vrlo često mnogo više govori šutnjom, negoli izgovorenim riječima. Ta je ljudska govorancija i predosadila normalnom čovjeku. I nije ovdje riječ o didaktici, već o pukom dijalogu sa samom sobom.

Neobičan je sistem slika, posve originalan u pjesničkom izražaju ove autorke: pjenasti oblak, pa još zlatom presvučen; bijeg leptira kako bi spasio svoje šarenilo, ali – nespasivo je šarenilo leptira koji se svojim krilcima opire vjetru… I još bezbroj je sličnih slikovnih izražaja koji se provlače kroz ovaj rukopis.

Foto: www.selma.lu

Mostar, grad u kojem je rođena, prožima se onim svojim najtananijim osobenostima kroz Selminu poeziju, ali – imamo i antipod mostarske topline – svijet u koji joj je bilo suđeno da se utopi. I tu ona vješto varira između želja i stvarnosti; između onoga što je bila i što jeste… Vječita čežnja producira osjećanja koja prerastaju u stih. Možda čežnja, raznolika čežnja, i jeste glavni pokretač u poetskom, i uopšte umjetničkom stvaranju.

Ova poezija se doima i kao ispovijest:

„Prigrli me ova zemlja neke godine davne“ (Pjesma “Luksemburg”), inovirajući iz pjesme u pjesmu svoju imanenciju i poetski izraz, te premještajući se sa jedne pozicije osmatranja svijeta na drugu, ona uspijeva da nam ispriča ono što smo počesto i sami sebi htjeli reći, ali nam se, naprosto, nije dalo.

Da bi što bolje razumjeli psihologiju Selminog poetskog razmišljanja, pozvaćemo se na pjesmu “Je l’ ti se ikada desilo”:

„Je l’ ti se ikada desilo da te progoni smisao?

Bože, gdje li nesta, do jučer je bila tu. A možda se samo skrila

da iznenadi kad se najmanje nadam…“

Ovdje bi se prije reklo da se govori o besmislu, ali ovakvim inverzivnim kazivanjem čitalac se pita šta je zapravo smisao života i da je, zapravo, besmisleno razmišljati o smislu. A u trećem stihu ove strofe priziva se nada – nada koja je održala ne pojedinca, već cijelo čovječanstvo i mnoge civilizacije, jer se, gubljenjem nade, gubi i smisao i besmisao i čovjekovo bivstvovanje na ovom svijetu postaje upitno.

Pjesnikinja se u svojim pjesmama ne izruguje životu, ne čini ga morbidnijim nego što jeste, ne vrišti nad devijacijama života, već, vrlo često, kao djevojčica za cvjet’ćem – trči za onim ljepotama koje život nudi ili koje su se skrasile u njenoj mašti, u njenoj dubokoj intimi.

Ova stihozbirka, očito je, nije nastala u jednom dahu, nije nastala u kratkom vremenskom periodu, već kao bilješka poetskih refleksija dobrog dijela života i nema onu vrstu koherentnosti kakvu imaju knjige koje nastaju u kraćem vremenskom intrevalu, kada svaka pjesma ima boju i karakter vremena u kojem nastaje – ali to joj ni za trunku ne umanjuje vrijednost i estetski dojam.

Uporno mi se nameće – a ne znam zašto – misao, da Selma svoja jutra preslikava kroz plavi indigo i tvori u pjesmu. Ne znam zašto je to tako, i neka ostane neobjašnjeno… Možda kada sami doživimo da indigujemo svoje doživljaje – sjetićemo se njenog pjesničkog postupka i biće nam jasno.
Sve do tada uživajmo u poeziji Selme Hadrović – Schauls kroz čije stihove čujemo i čarobne zvuke njene klavijature.

U Luksemburgu 27. februara, 2017.

Faiz Softić

NAPOMENA: O SELMI MOŽETE VIŠE SAZNATI NA NJENOM SAJTU www.selma.lu