“Vučić boravi u Zagrebu, na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Nije to njegov prvi službeni dolazak u Zagreb. Od službenih Vučićevih posjeta Zagrebu ipak je zanimljivija jedna neslužbena”, piše “Index”

Foto: Printscreen

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić boravi u Zagrebu, na poziv svoje hrvatske koleginice Kolinde Grabar Kitarović. Nije to njegov prvi službeni dolazak u Zagreb. Dolazio je Vučić, tada kao premijer i na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović, kada se sastao i s tadašnjim predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom. I sve je prošlo mirno i opušteno. Od službenih Vučićevih posjeta Zagrebu ipak je zanimljivija jedna neslužbena.

GOSTOVANJE NA MAKSIMIRU – “DELIJE NISU NIŠTA KRIVE”

Vučić je već davne 1990. godine u Zagreb doputovao 13. maja, vozom koji je iz Beograda krenuo u 6:40 časova. Voz je bio prepun navijača Crvene zvezde koji su krenuli na utakmicu sa Dinamom koja će ostati upamćena po igraču Dinama Zvonimiru Bobanu, koji je udario policajca. Na dvadesetu godišnjicu otkrio je da je vidio tuču negdje nakon Vinkovaca.

“Šta je Vučić radio na stadionu, na kojem je navijanje Delija vodio Željko Ražnatović Arkan naoružan pištoljima, iz kojih je navodno i pucao? Pa, bacao je stolice”, piše “Index”.

“Sukob je trajao neko vrijeme, onda više nije bilo stolica kojima bismo se mogli gađati“, opisao je nedjeljniku “Vreme” i utvrdio da u neredima nije bilo baš velike krivice Delija. Ispravno je ocijenio da to nije bio običan sukob navijača, nego sukob nacija. Sukob koji će vrlo brzo prerasti u rat, u kojem će i Vučić, kako piše “Index”, odigrati malu, ali prljavu ulogu.

INTERVJU SA KARADŽIĆEM I ŠAH SA MLADIĆEM

Vučić je 1990. imao dvadeset godina, bio je student prava na Beogradskom univerzitetu, prije kojeg je završio gimnaziju u Zemunu. Početkom rata bio je još student i nije ga zakačilo ratovanje u uniformi JNA, niti se pridružio dobrovoljačkim odredima koji su sijali smrt po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Fakultet je bio važniji i danas se hvali da je bio jedan od najboljih studenata generacije. Po završetku fakulteta odlazi na rad u inostranstvo, iako to nije doživljavao kao stranu državu, nego dio Velike Srbije. Zaposlio se kao novinar programa na engleskom jeziku Kanala S koji je osnovala Republika Srpska.

“Sjećam se da sam intervjuisao Karadžića, a da sam s Mladićem odigrao neku brzinsku partiju šaha na Palama. Zanimljiv je to posao, ali sam ispravno ocijenio da to nije za mene, da ima vas koji ste puno bolji“, rekao je o tom svom angažmanu.

I njegova majka bila je novinarka, iako je, kao i njegov otac, završila ekonomiju.

ULAZAK U POLITIKU I SLUŽENJE VOJISLAVU ŠEŠELJU

Vučić 1993. godine odustaje od novinarstva i odlučuje se za politiku. Izbor mu je Srpska radikalna stranka Vojislava Šešelja koji se i danas diči titulom četničkog vojvode. Danas bi Vučić rado zaboravio taj dio svoje biografije. U službenoj biografiji jedva da pominje članstvo i saradnju sa Šešeljem, iako je radikale napustio tek 2008. godine. U radikalima mu je sasvim dobro išlo.

Već 1993. godine postao je poslanik u Narodnoj skupštini, a 1995. godine postao je generalni sekretar stranke. Iz tog doba je poznata njegova posjeta okupiranoj Glini, u martu 1995. godine.

 „Nikada ovdje više ustaška vlast neće moći doći. Nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku. Ako srpski radikali pobijede i poraze predsjednika Srbije vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji“, govorio je tada u Glini.

Foto: Printscreen

Postoji i snimak Aleksandra Vučića kako s Vojislavom Šešeljem obilazi položaje Vojske Republike Srpske oko Sarajeva, što je, kako piše “Index”, bila omiljena turistička razonoda sitnijih političara iz Srbije i njihovih prijatelja. Voljeli su sa visine da gledaju grad koji krvari. Radikali su tada bili u opoziciji Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije i zaklinjali se da nikada neće sarađivati s njim, zamjerajući mu što nije ostatke Jugoslavenske armije poslao u Hrvatsku da intervenišu zbog oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske. No, nije prošlo dugo i predomislili su se.

MINISTAR INFORMISANJA KOJI SE NAPIO OD SREĆE KADA SU UBILI ĆURUVIJU

U martu 1998. godine sklapaju koaliciju s Miloševićem i to nakon izbora koje je bojkotovalo 12 opozicijskih stranaka. Sa 28 godina Vučić ulazi u Vladu kao ministar informisanja. Nije mu to prvi posao koji mu je osigurala politika – dvije godine ranije postao je direktor Sportsko-poslovnog centra Pinki u Zemunu. No, to je bila samo usputna stanica. 

„Neki mediji javno su se stavili u službu nekih svjetskih moćnika u vođenju specijalnog rata protiv Srbije“, rekao je obraćajući se Udruženju novinara Srbije na Zlatiboru.

Kad je već detektovao opasnost, Vučić je našao i rješenje. Po hitnom postupku donesen je zakon kojim su skršena ionako slabašna medijska prava u Srbiji i zaredao je niz procesa kojima su neposlušni mediji ubijani jedni za drugim. Ali nijesu ubijani jedino mediji, ubijani su i novinari. Ubistvo Slavka Ćuruvije Aleksandar Vučić proslavio je alkoholom. To je, tvrdio je, jedan od tri puta u životu kada se napio. Prvi put to je bilo kada je Crvena zvezda postala prvak Evrope, drugi put kada je ubijen Slavko Ćuruvija, a treći put kada je ubijen Zoran Đinđić. Tri pijanstva, dva ubistva, s tim da je Vučićeva prva supruga, novinarka Ksenija Janković, utvrdila da je bio i lično umiješan u Ćuruvijino ubistvo, piše “Index”.

PRANJE BIOGRAFIJE I PRIČA O PADU NA GLAVU

Krajem 90-ih Vučić je kontrolisao medije drakonskim kaznama. Danas ih kontroliše telefonskim pozivom. Rijetki su oni koji se u Srbiji usuđuju da mu se suprotstave. Anegdota kaže da je, kad je shvatio da je njegov intervju na RTS-u zakazan u vrijeme kada na komercijalnim televizijama idu jako gledane serije i reality show programi, s par telefonskih poziva natjerao komercijalne da promijene program i svoje emisije premjeste u termine koji neće ometati njegovu gledanost.

Da bi došao do te moći ipak je morao još puno toga da napravi. I tu je iskoristio medije da ispeglaju njegov imidž. Prije nego što se razišao sa Šešeljem, krenuo je u veliku akciju prikazivanja sebe kao sasvim bezopasne i opuštene osobe. Učestvovao je u emisiji „Plesom do snova“ u kojoj se sakupljao novac u humanitarne svrhe, na Pinku je učestvovao u „Nedjeljnom popodnevu“, gdje se pretvarao da zna da pjeva, a bio je i u žiriju „Zvezda Granda“.

U peglanju imidža dijelio je i detalje iz djetinjstva s čitaocima tabloida. Tako je jednom prilikom ispričao da ga je kao dijete majka ispustila iz ruku pa je glavom tresnuo o pod. Nekakve posljedice sigurno su ostale.

OSNIVANJE NAPREDNJAKA, ILI KAKO JE KUM ISPAO DUGME

Tomislav Nikolić i Vojislav Šešelj razišli su se 2008. Aleksandar Vučić otišao je s Nikolićem i ostavio Šešelja u SRS-u. Pokazalo se da kum ne vrijedi više od dugmeta, jer Šešelj je čak trostruki kum Vučiću – na vjenčanju i na krštenju dvoje djece. Nikolić je osnovao Srpsku naprednu stranku, a Vučić mu se pridružio, iako je najavljivao da će se povući iz politike. Iza sebe je dotad imao nekoliko izgubljenih izbora, od kojih su sigurno bili najbolniji oni 2008. kada je, uprkos tome što je njegova stranka osvojila najviše glasova, ostao bez fotelje gradonačelnika Beograda, jer mu je koalicioni partner Ivica Dačić, nasljednik Slobodana Miloševića u SPS-u, okrenuo leđa i sklopio koaliciju s Demokratskom strankom. To je Vučiću bio drugi poraz u Beogradu. No, nije Dačiću to previše zamjerio. Poslije toga su sasvim lijepo sarađivali, a i danas to čine.

PROMJENA RETORIKE I PRIBLIŽAVANJE EVROPI

Srpska napredna stranka od osnivanja se pomalo odmiče od tvrde nacionalističke retorike kojom su se njeni prvaci služili dok su služili Šešelja. Umivaju se i pretvaraju u proevropsku stranku, iako pokušavaju da balansiraju između želje za članstvom u Evropskoj uniji i čvršćim vezama s Rusijom. Od 2012. godine odlično im ide. Tomislav Nikolić tada je na prijevremenim predsjedničkim izborima pobijedio Borisa Tadića, a Vučić je postao predsjednik stranke, pa vrlo brzo ministar odbrane i prvi potpredsjednik Vlade zadužen za borbu protiv korupcije. Već 2014. postao je premijer Srbije, nakon što su naprednjaci osvojili preko 48 odsto glasova na izborima.

Sa tog položaja pažljivo je radio na jačanju svoje moći i slabljenju stranačkog kolege i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića. I opet koristi medije. Poznat je tako snimak kako Vučić spašava putnike zavijane u snijegu kod Feketića. Samo su njega čekali da ih spasi, niko drugi to nije mogao. Dobro je iskoristio i svoj odlazak u Srebrenicu 2015, kada je na 20. godišnjici genocida dobio kamen u glavu. Ništa strašno mu se nije dogodilo, a u Srbiji je zaradio dodatne bodove.

HRVATSKA MU JE JOŠ PRIJETNJA

U martu 2017. kandidovao se za predsjednika Srbije protiv svog dotadašnjeg saradnika Tomislava Nikolića. I pregazio ga. Pobijedio je u prvom krugu i postao neprikosnoveni vladar Srbije. I kao premijer i kao predsjednik veliki dio svog vremena posvetio je jačanju srpskih oružanih snaga. Tvrdi da je to odgovor na jačanje Hrvatske vojske koju smatra prijetnjom za Srbiju.

„Meni ne pada na pamet da ratujemo s Hrvatima… Ali isto tako kažem što sam već više puta rekao  – niko više nikada neće moći ponoviti Oluju“, rekao je krajem prošle godine.