Srpska vlada sve više prihvata osuđene ratne zločince i bivše saradnike Slobodana Miloševića, bivšeg diktatora i glavnog optuženika pred Haškim sudom koji je umro u zatvoru 2006. Ovo nije čudno s obzirom na to da nad vladom, po svemu sudeći, pravu moć i dalje drži predsjednik Aleksandar Vučić, donedavni premijer i bivši član notorne četničke Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja

Foto: Printscreen

Kada je u Beogradu prošlog mjeseca general osuđen za ratne zločine na Kosovu postavljen za predavača u Vojnoj akademiji održao uvodno predavanje kadetima, toplo ga je dočekao ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin.

“Srbija bi trebala da bude ponosna na veterane poput generala Vladimira Lazarevića, najhrabrijeg među hrabrima”, nahvalio ga je Vulin, podsjeća New York Times u svom velikom analitičkom članku o atmosferi koja vlada Srbijom.

“Srbija više ne treba da se srami zbog oficira poput Lazarevića”, rekao je Vulin, kontroverzni srpski političar.

Na kritike za postavljanje osuđenog ratnog zločinca za predavača na akademiji, Vulin je odgovorio da se radi o “dvostrukim mjerilima” i iskoristio klasičnu “what about” retoričku tehniku.

“Svi sa druge strane su nevini i treba ih nagraditi? Vi imate presudu koja kaže da je Oluja zločin, a niko nije osuđen. Pa je l’ to neka elementarna nepogoda”, kazao je Vulin na televiziji.

Lazarević je osuđen na 14 godina zbog visoke uloge u protjerivanju više od 700.000 kosovskih Albanaca. Pušten je nakon odsluženja dvije trećine kazne 2015, a na beogradskom aerodromu dočekala su ga dvojica ministara i glavni zapovjednik vojske. Predavanje koje je održao u Vojnoj akademiji imalo je naslov “Heroizam i ljudskost srpskih vojnika u odbrani od NATO-agresije”.

A kad je bosansko-srpski general Ratko Mladić prošle sedmice osuđen za čitav niz ratnih zločina, uključujući genocid, srpski predsjednik Aleksandar Vučić nazvao je presudu “neopravdanom” i cinično dodao da svi “trebaju da se okrenu budućnosti i ne utapaju se u suzama prošlosti”.

Osuđujuća presuda Mladiću, uz maksimalnu kaznu doživotnog zatvora, trebalo je da zatvori poglavlje oko brutalnog rata u Bosni i Hercegovini koji je rezultirao najgorim zvjerstvima u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata, piše New York Times. Cilj je bio, osim pravde za najteže ratne zločine, i da se podstakne pomirenje među zaraćenim zemljama bivše Jugoslavije.

Ali Srbija, koju međunarodne organizacije smatraju agresorom u ratovima devedesetih i optužuju je za teže i organizovanije ratne zločine od ostalih zemalja, nikada nije zaista prihvatila odgovornost za zločine učinjene u ime srpskog naroda. Naprotiv, srpska vlada sve više prihvata osuđene ratne zločince i bivše saradnike Slobodana Miloševića, bivšeg diktatora i glavnog optuženika pred Haškim sudom koji je umro u zatvoru 2006. Ovo nije čudno s obzirom na to da nad vladom, po svemu sudeći, pravu moć i dalje drži predsjednik Aleksandar Vučić, donedavni premijer i bivši član notorne četničke Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja.

Ovaj zabrinjavajući trend odvija se istovremeno sa još jednim – ruskim širenjem uticaja na Balkanu, regiji koju je politolog Ivan Krastev nazvao “mekim trbuhom Evrope”. A ruski ekspanzionizam posebno je uspješan u njenoj tradicionalnoj saveznici Srbiji, uprkos tome što ova zemlja ima ambiciju da postane sljedeća članica Evropske unije.

Funkcioneri iz Brisela i Vašingtona sve češće kritikuju Srbiju zbog njene neobične dvostruke igre – približavanja Briselu i Moskvi kako bi izvukla maksimalnu korist od obje strane. Vašington, koji snažno podržava evropski put Srbije, uputio je Beogradu neuobičejeno direktnu packu preko zamjenika državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove, Hojta Brajana Jia (Hoyt Brian Yee). Prilikom susreta sa Vućićem u Beogradu, Ji mu je poručio da se mora opredijeliti između Moskve i Brisela, odnosno Vašingtona, ako želi članstvo u EU.

“Ne možete sjedjeti na dvije stolice u isto vrijeme, pogotovo ako su toliko daleko jedna od druge”, rekao mu je Ji.

Vulin, koji je u srpskoj vladi zadužen za izjave od kakvih se Vučić, u skladu sa svojim novim imidžom uzdržava, i njemu je odgovorio u svom stilu: “Ovo nije izjava kakvu daje prijatelj ili osoba koja poštuje Srbiju, poštujući naše pravo da nezavisno odlučujemo. Srbija donosi svoje odluke sama, bez obaziranja na važnost onih koji vjeruju da mogu odlučivati za nas”.

Srbija je, podsjeća NY Times, jedina država izvan bivšeg Sovjetskog Saveza koja ima slobodno-trgovinski sporazum s Rusijom. Takođe, ima najizraženije proruske stavove od svih zemalja kandidatkinja za članstvo EU i odbija da učestvuje u evropskim sankcijama zbog agresije na Ukrajinu i aneksije Krima.

Teorije o zapadnoj zavjeri protiv Srba su ne samo popularne u ovoj zemlji, već ih energično šire i brojni provladini mediji, orkestrirajući u isto vrijeme hajke na kritičare vlade. Vladini funkcioneri sve više koriste retoriku iz devedesetih, napadajući kritičare kao špijune, izdajnike i državne neprijatelje.

“Nijedna druga zemlja nema narativ o sebi koji Srbija ima, taj dojam da je žrtva Zapada u istom tom periodu devedesetih”, kaže Dimitar Bechev, viši saradnik u Atlantic Council i autor knjige “Suparnička sila: Ruski uticaj u jugoistočnoj Evropi”. Posljedica ovog narativa je i sve manja podrška pridruživanju EU – anketa Kancelarije za integraciju EU u maju pokazala je da samo 49 odsto Srba podržava članstvo, u odnosu na 73 odsto iz 2009.

Javna podrška srpskih vlasti osuđenom ratnom kriminalcu očekivano je izazvala oštre reakcije iz Evrope i Amerike.

“Očekujemo da politički lideri daju dužno poštovanje žrtvama prošlih konflikata i iskreno promovišu pomirenje na zapadnom Balkanu”, rekla je Maja Koncijančić, portparolka EU.

“Nažalost, mjeseci napora u popravljanju imidža Srbije u SAD-u mogu biti potkopani sa samo jednom izjavom”, poručio je američki ambasador u Srbiji Kajl Skot (Kyle Scott).

“Vučić želi da ima i ovce i novce. Želi da bude dobar Evropljanin kad mu to odgovara, ali isto tako i pravi srpski patriota ili nacionalista. Želi da bude reformator i modernizator, ali isto tako i nacionalni lider”, zaključuje Bechev.

Nažalost, ovakav trend kolebanja između evropskog puta i oživljavanja nacionalističkih duhova iz devedesetih možemo, u nešto manjoj mjeri, primijetiti i u Hrvatskoj.

Stoga posebno znakovito zvuči upozorenje Jelene Milić, direktorice Centra za evro-atlantske studije iz Beograda: “Možemo odustati od naše EU kandidature i lako se riješiti pritiska. Ali ako želimo da budemo dio nje, moramo se odlučiti i to prije, a ne kasnije. Ovo je naša zadnja šansa, ili ćemo ostati na periferiji civilizovanog svijeta”.

Izvor: Index.hr