Živjeti na brodu, imati pred sobom nepregledno travnato more, gomilu ovaca i kudrave pse koji zvoncem najavljuju svoje prisustvo, zvuči kao bajka. No, život sedmočlane porodice Ilić daleko je od ruralne idile. Zarđala olupina panonskog brodića, ko zna kad usidrena u selo Šušara kod Vršca, jedini im je krov nad glavom – bez struje, vode, toaleta. Poljana nije njihova, kao ni ovce, a skoro sve što su djeca ikada posjedovala već je nekom pripadalo

Foto: Printscreen

“Nije nama mnogo teško, navikli smo. Jedino imamo problem kad se smrači, a neko od nas djece mora da izađe napolje jer nemamo ni kupatilo. Mama ili tata tada idu sa nama, jer moramo u šumu, a noću se iz nje čuju šakali”, kažu djeca Ilića i pokazuju 200 metara udaljen šumarak.

Živjeti na brodu, imati pred sobom nepregledno travnato more, gomilu ovaca i kudrave pse koji zvoncem najavljuju svoje prisustvo, zvuči kao bajka. No, život sedmočlane porodice Ilić daleko je od ruralne idile. Zarđala olupina panonskog brodića, ko zna kad usidrena u selo Šušara kod Vršca, jedini im je krov nad glavom – bez struje, vode, toaleta. Poljana nije njihova, kao ni ovce, a skoro sve što su djeca ikada posjedovala već je nekom pripadalo, piše Blic.rs.

Aleksandar (17) je sedmi razred, Ivana (13) peti, Uroš (10) četvrti, Ivan (7) prvi, a tu je i Jovan (4), koji, kako kaže, ostaje da čuva mamu Gordanu (43) i tatu Stevu (47) dok su ostali u školi. Svi su se smjestili u dvije prostorije.

Foto: Printscreen

“Imamo šporet, malo je pocijepan, ovdje je sto, ostava, tu spavaju mama, tata i Joca”, pokazuje Uroš kuhinjicu čiji se zidovi bukvalno ljušte. U obijenom loncu krčka se malo rijetke supe, a po toplom jesenjem danu unutra je vrelo čak i mačetu Tigru, koji nezadovoljno frkće iz Ivanovih ruku.

Roj muva presijeca ovu tužnu sliku, dok Uroš nastavlja kratku turu.

“Na velikom krevetu spavamo sestra, brat i ja, a Aca na dušeku, na podu”, upire on prstom u čistu i nebrojeno puta ušivenu posteljinu koja ne uspijeva da sakrije starost ležaja. Ivana je već velika da bi spavala sa braćom, svi se slažu.

No, djeca su naučila da sve dijele i u brodskoj olupini i u trošnoj zgradi u Banatskoj Subotici, gdje su živjeli do prije dva mjeseca. Ivanu su u školi dali tri keksa i on je u džepu od jakne sva tri donio kući. Pružio je Joci jedan, zamislio se, pa mu dao još jedan, koje malac nije gricnuo, već počeo da ih liže – da mu duže traju…

Kompletan tekst i video možete pročitati i pogledati OVDJE.