“Ujutru sam ušao u ćeliju. Na stolu pored kreveta uobičajeni doručak: dva kuvana jajeta, hljeb, marmelada, čaj – netaknuti. Na gornjem krevetu kofer, na čiviluku plavi mantil, sapun. U krevetu leži Milošević: pokriven je do nosa izblijedjelim ćebetom, samo mu kosa viri. Nadrealna situacija. Gledam ga dok spava i mislim: ‘Da li sam stvarno ovdje?”, priča Blanuša

Foto: “Kurir”

Nekadašnji upravnik Okružnog zatvora, Dragiša Blanuša (72), nedavno je oslobođen krivice za zloupotrebu službenog položaja i otmicu bivšeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića.

Blanuša je preživio svojih 16 godina samoće pa mu ni to što na kraju nije osuđen nije bitno.

Najvažniji dan u njegovoj kratkoj upravničkoj karijeri postaće 31. mart 2001. godine, dan hapšenja Slobodana Miloševića. Blanuša je novinarima “Kurira” opisao šta se dešavalo nakon što je Milošević doveden u zatvor.

DŽIPOVI U DVORIŠTU

“Tog dana bio mi je rođendan. Neko od mojih saradnika je ušao u kancelariju. ‘Hapse ga, krenuli su’, rekao je. Sišao sam do kapije u trenutku kada su džipovima upali u dvorište zatvora. Izlazi Sloba, priča na mobilni. Ruke mu nisu vezane. Čuo sam samo kako kaže: ‘Halo. Miro?’, priča Blanuša, prenosi “Avaz”.

Kako kaže, pored Miloševića su bili advokat Toma Fila, tužilac Rade Terzić, istražni sudija Goran Čavlina, Čeda, Legija…

“Prilazi mi Čeda i pita: ‘Pa, gdje si mislio da ga smjestiš?’ To je, vjerovatno, bila jedina stvar o kojoj nisam razmišljao do tada. ‘Nemam pojma, u prvu praznu ćeliju’”, rekao sam.

“Ej, gledaj da je neka dobra, ipak je on predsjednik”, odgovorio je Čeda.

Okrenuo se, kaže, ka najbližem saradniku i pitao Lalovića: “Hoćemo li da otvorimo ‘Hajat’”?

“Odlučio sam se za luksuzniji dio zatvora”, priča Blanuša.

Procedura zahtijeva da prođe pretres, oduzimaju mu se kaiš, pertle…

“Ujutru sam ušao u ćeliju. Na stolu pored kreveta uobičajeni doručak: dva kuvana jajeta, hljeb, marmelada, čaj – netaknuti. Na gornjem krevetu kofer, na čiviluku plavi mantil, sapun. U krevetu leži Milošević: pokriven je do nosa izblijedjelim ćebetom, samo mu kosa viri. Nadrealna situacija. Gledam ga dok spava i mislim: ‘Da li sam stvarno ovdje? Da li ovaj čovjek stvarno ovdje leži, ovaj bog koji hoda zemljom? I onda sam promrmljao: ‘E, moj čovječe, šta te snađe…’ Upoznali smo se sjutradan”, sjeća se Blanuša.

Milošević i Blanuša proveli su sate i sate u razgovorima.

ŠETAO SAM

“Do kraja me je zvao upravniče. Htio je da drži distancu prema meni. Niti je izvoljevao, niti šta tražio. Šetao je sam: donosili su mu hranu iz restorana van zatvora, svaki dan mu je neko dolazio u posjetu. Jedan od susreta bio je posebno upečatljiv. Taman je završio dug razgovor sa tužiocem i istražnim sudijom, kad smo se sudarili na hodniku. ‘Upravniče’, rekao mi je, ‘možemo li nešto da popijemo?’ Umjesto da mu kažem da je to zabranjeno, pitao sam ga: ‘A šta volite da popijete? Burbon?’ Odgovorio mi je: ‘Ma, pijem sve’. Kupio sam burbon, ponio i zapitao se: ‘Šta mi ovo treba u životu?’”, opisuje Blanuša.

Blanuša ima i neobičan zaključak, a to je da su “svi akteri izručenja zaboravili i da su mu zapravo jedini pomogli Slobini ljudi”.

“Moram da kažem i ovo. Na jednom prijemu koji je organizovao Đinđić, jedan inostrani novinar nudio mi je 500.000 eura za fotografiju Miloševića iz zatvora. Odbio sam. Nisam htio da kradem od mrtvog čovjeka. A ja tu fotografiju imam. Ne držim je kod sebe, naravno. Ko je slikao? Ne mogu da kažem. Šta ću s njom da uradim? Vidjećemo”, zaključio je Blanuša.