Sibirska tajga je jedno od najizolovanijih mjesta na svijetu, a osim toga i vrlo je nezgodan teren za putovanje i gotovo nemoguće mjesto za život. Kratka ljeta i duge hladne zime gotovo posve onemogućuju nastanjivanje ljudi, zbog čega je tajga u Sibiru jedno od najvećih nenaseljenih područja svijeta.

Područje od 8,1 milion kvadratnih kilometara prekriva čak deset odsto Zemljine kopnene površine, a njeni stanovnici su većinom medvjedi i lisice tokom dana, dok noću njom love vukovi. Prosječna temperatura iznosi minus pet Celzijusovih stepeni, a rekordna izmjerena je 67,7 ispod nule.

Vjerovatno ste čuli priče o japanskim vojnicima koji su povremeno znali da se pojave iz džungle, nesvjesni da je rat završen. Međutim, ovo je još nevjerovatnija priča – o porodici koja nije ni znala da je došlo do Drugog svjetskog rata.

Nevjerovatna sudbina u neznanju je držala rusku porodicu koja je provela duže od 40 godina u sibirskoj tajgi, a na njih su 1987. naletjeli geolozi istraživači. Saznali su da porodica Lykov živi u potpunoj izolaciji decenijama.

Oni su spadali u “Stare ritualiste”, ogranak ruske Pravoslavne crkve koja se od matice razdvojila sredinom 17. vijeka zbog osude reformi. Prije 1936. porodica je živjela u naseljenom dijelu Rusije. Međutim, piše portal express.hr, nakon što je jednog od braće ubila sovjetska patrola, otac Lykov okupio je porodicu i pobjegli su u dubinu sibirske tajge.

Nakon tog dana nikada više nisu viđeni.

PREŽIVLJAVANJE U DIVLJINI I 40 GODINA BEZ SOLI

Duže od 40 godina je Karp Lykov živio u drvenoj kolibi koju je sam izgradio sa svojom suprugom i djecom, svega nekoliko kilometara daleko od granice sa Mongolijom. Kada su odlučili da odu u tajgu bilo ih je četvoro – Karp i žena Akulina, sin Savin i ćerka Natalia. U divljini je rođeno još dvoje djece, Dmitry 1940. i Agafia 1943. Imali su knjige za molitvu i staru Bibliju, iz koje su djeca naučila da čitaju i pišu. Jeli su bobice, gajili povrće i šili odjeću od tkanine koju su sami izrađivali. Naučili su kako da love bez puške, ali i bez strijele.

Kad je Dmitry odrastao, postao je pravi stručnjak za lov, toliko dobar da je bosonog lovio po zimi. U kasnim 1950-im, usljed izuzetno teške zime, porodica se suočila sa glađu, a Akulina je oboljela i umrla, ostavivši supruga samog sa djecom.

Kada su ih geolozi pronašli 1978. nijesu mogli da vjeruju kako je neko preživio u tim uslovima, koji su doslovno izgledali poput onih iz srednjeg vijeka.

Uprkos godinama izolacije, Karp ih je ljubazno dočekao, ali je odbio sve što su mu geolozi nudili, osim soli, koju nijesu probali duže od 40 godina.  Naučnici su ih i informisali – oni nisu imali pojma da je izbio Drugi svjetski rat, da su ljudi sletjeli na mjesec, a krstili su se na “moderna čuda” koja su geolozi imali sa sobom.

Karp je bio posebno fasciniran – zurio je u prozirnu foliju koju su donijeli istraživači.

“Gospode, šta je to? Staklo je, ali se gužva”, čudio se on.

OSTALA SAM USRED NIČEGA

Na jesen 1981, troje od četvoro djece – Dmitry, Natalia i Savin, umrli su u nekoliko dana. Dvoje je pokosio zastoj rada bubrega, dok je Savin umro od upale pluća. Geolozi su u nekoliko navrata dolazili u tajgu i nagovarali Karpa i njegovu ćerku Agafiu da se usele s rođacima koji su živjeli oko 240 kilometara dalje, ali su oni odbijali.

Karp je umro u februaru 1988, a jedina preživjela, ćerka Agafia, ostala je sama u drvenoj kolibi, prisiljena da se snalazi u divljini.