Svoje odrastanje Marina Abramović je opisala u brutalno iskrenoj autobiografiji “Hod kroz zidove”, koja je izašla iz štampe u izdanju Penguin Random Housea i koja se s nestrpljenjem očekuje u likovnim krugovima. Prethodile su joj mnoge polemike, pa i ona koja je nastala nakon što je u javnost “iscurilo” kako u knjizi piše da je tri puta imala pobačaj, jer nikad nije željela djecu

Njeni roditelji nijednom u životu je nisu poljubili, niti pohvalili. Majka ju je tukla, čupala za kosu, govorila joj je da je beskorisna i nazvala je prostitutkom nakon što ju je po prvi put poljubio dječak, kada je imala četrnaest godina. Kao tinejdžerka, vjerovala je da je “užasno ružna”. Imala je, kako se sjeća, “velik nos, mnoštvo prištića, užasnu frizuru, ortopedske cipele i naočare s vrlo debelim staklima”.

Nekada neugledna djevojčica, danas je umjetnička ikona, muza Ricarda Tiscija, Yohija Yamamota i vrlo lijepa žena koja uskoro ulazi u sedamdesetu godinu života. Svoje odrastanje Marina Abramović opisala u brutalno iskrenoj autobiografiji “Hod kroz zidove”, koja je izašla iz štampe u izdanju Penguin Random Housea i koja se s nestrpljenjem očekuje u likovnim krugovima. Prethodile su joj mnoge polemike, pa i ona koja je nastala nakon što je u javnost “iscurilo” kako u knjizi piše da je tri puta imala pobačaj, jer nikad nije željela djecu. Kako je priznala u jednom od rijetkih intervjua od tada, u Guardianu, razočarala se reakcijama i napadima.

“Svidjelo mi se kako je jedan od forumaša napisao da niko ne pita Georgea Clooneyja zašto nema djecu. Ostalo je bilo vrlo licemjerno”.

RODITELJI PARTIZANI

U memoarima je dalje napisala da je u njenom djetinjstvu bilo i mnogo krvi. Kada je izgubila svoj prvi dječji zub krvarenje se nije zaustavljalo tri mjeseca, a kada je dobila prvu menstruaciju trajala je deset dana. Autobiografija Marine Abramović beskompromisna ispovijest, kao i svi njeni performansi, u kojoj su život i umjetnost u nerazdvojnoj vezi.

Majka Danica i otac Vojo bili su partizani. Tamo su se i upoznali.

“Bila je to prekrasna priča. Ona je bila lijepa, on zgodan, jedno su drugome spasili život. Majka je bila odgovorna za prevoz ranjenih partizana”.

Otac je dolazio iz siromašne porodice, majka iz bogate.

“Sjećam se da je moja baka pričala da je majka, kada je otišla u partizane, iza sebe ostavila šezdeset pari cipela. Komunizam je za nju bio apstraktna ideja, nešto što je naučila u školi čitajući Marxa i Engelsa. Postati partizankom bio je idealistički odabir, čak i pomodni”.

Za umjetnost se odlučila vrlo mlada. Prijatelj njenog oca posjetio ih je i pokazao joj jedan umjetnički proces. Nabacio je niz boja na sliku, spalio je i rekao joj da je riječ o zalasku sunca.

Marina Abramović je vjerovala da je to fantastičan prizor. Odlučila je nakon toga da studira umjetnost, ali su joj ideje bile radikalnije. Prema Marini Abramović, ženi i umjetnici, ljudi nikada nisu bili ravnodušni. Ili je vole ili ne. Kako je rekla u Guardianu, “mnoštvo je mojih neprijatelja postalo mojim prijateljima, i obrnuto”.

“Ljudi imaju određenu percepciju o vama, koja se, naravno, mijenja, kada vas upoznaju. Srela sam se s toliko ljubomore tokom života, i još nisam imuna na to”.

Šezdesetih godina bila je jedina žena u grupi šestorice studenata umjetnika. Za jednog od njih, Nešu, udala se u ranim dvadesetim godinama. Bili su u braku pet godina, ali nikada nisu živjeli zajedno. Neša, kaže, danas, ne bi pričao sa njom.

“Da se vratim u Beograd, umjetnici ne bi željeli da me vide. Podsjećam ih na njihov neuspjeh. Toliko imam ljubavi za njih, a oni za mene nimalo”.

Ona se, kaže, nikada nije promijenila.

“Svoj rad mogu opisati i čistaču i predsjedniku. Komunista sam ako se gleda u tom kontekstu”.

No, u knjizi je i opisala Nešu na sljedeći način: “Postojala je privlačnost među nama, ali nije bio dobar u krevetu, sve dok slučajno nisam zatrudnjela s njim. Tada je postao potentan”.

Neša, kojeg opisuje u knjizi, je beogradski umjetnik Neša Paripović, koji je bio u braku s umjetnicom između 1971. i 1976, i koji se o onome o čemu piše Marina Abramović nije još izjasnio.

Umjetnica u autobiografiji opisuje i svoj boravak u Zagrebu (poznato je i da je bila bliska s Tomislavom Gotovcem).

“Diplomirala sam u ljeto 1970. i otišla u Zagreb, na postdiplomske studije kod Krste Hegedušića. Bila je velika čast da vas Hegedušić odabere. Imao je samo osam studenata u klasi. Bio je stariji čovjek, poznat po slikama seljaka i pejzaža sa poljima usjeva, nešto kao suvremeni Thomas Hart Benton. Nije baš prirodni spoj nas dvoje. No, i Jackson Pollock je studirao sa Bentonom. Sviđao mi se Hegedušić. Rekao je dvije stvari koje pamtim: postaješ dobar u crtanju kada desnom rukom možeš da napraviš divnu skicu a da ne gledaš. Drugo, ne laskaj sebi da imaš ideje. Ako si dobar umjetnik, možeš imati jednu ideju, najviše dvije za života. I bio je u pravu”.

Nakon boravka u Zagrebu, udala se za Nešu.

BRAK SA NEŠOM

Prvi radikalniji performans izvela je u Edinburghu, “Ritam 10”. Raširila je prste ruke i igrala se nožem. Svaki put kada bi se ranila, popila je žestoko piće (inače nikad ne pije), uzela ponovno nož i nastavila. Uz ovaj performans, treba se, doduše, sjetiti Dore Maar, umjetnice hrvatskog porijekla, koja je isto to izvela pred Picassom, na početku 20. vijeka, nakon čega se umjetnik zaljubljuje u nju. No, Marina Abramović nikada nije pristajala na ulogu muze. U doba kada je izvela navedeni performans živjela je vrlo konzervativnim životom u Beogradu, u stanu sa svojom majkom. Kući je morala da bude do deset uveče. I nakon “Ritma 5”, morala je da trči kući i uvuče se u krevet. Nakon što se probudila i nakon što ju je baka ugledala, ispustila je doručak na pod.

“Mislila je da vidi vraga. Izgledala sam vrlo loše. Taj dvostruki život je bio posve lud”.

Mediji su, većina njih, pisali nakon tog performansa da pripada ludnici. Je li je pogodilo?

“Ne. Vjerovala sam onim ljudima koji su bili oko mene”.

Kada je bila 14-godišnjakinja, namjerno je krenula da prereže venu, ali baka ju je pronašla i spriječila. Majki nisu nikada rekli. Legla je i usred zapaljene zvijezde skoro se ugušila.

“Uvijek sam osjećala strah i s tim osjećajem sam se suočavala u svojoj umjetnosti. Zvijezda petokraka je bila u svakoj školskoj knjizi. Bila je simbol restrikcije i kontrole, i željela sam da se oslobodim toga tako da se suočim s ovim simbolom”.

Kada je njena majka otkrila šta joj sve ćerka radi u ime umjetnosti, bacila joj je staklenu pepeljaru u glavu, rekla je da joj je “dala život” i da će joj ga sada “uzeti natrag”.

ŽIVOT BEZ STRAHA

Je li odmah znala o čemu je njena umjetnost?

“Kada ste mladi umjetnik, nemate pojma šta radite. Svaki umjetnik koji kaže da to zna laže. Mislim da je kod mene, a to mi je postalo jasno nakon pisanja knjige, bio ključan i dominantan nedostatak ljubavi u porodici i pokušaj da tu porodicu stvorim s umjetničkim svijetom. Psihoanalitičari bi rekli da je riječ o jasnoj slici. No, tako se nije činilo na samom početku”.

Često se, uostalom, citira njena izjava: “Voljela bih da umrem bez straha i ljutnje. Učiniću sve što je u mojoj moći da to i postignem”.

Krajem sedamdesetih upoznaje Ulaya, njemačkog umjetnika koji trenutno živi u Ljubljani, koji se liječi od raka, o čemu snima dokumentarac. Njihova ljubav trajala je dvanaest godina, kao i zajednički rad, od kojih je najpoznatiji hod po Kineskom zidu. Ni ovaj umjetnik, piše Marina Abramović u memoarima, nije mogao da se nosi s njom. U performansu iz 1981. godine trebali su da sjede osam sati dnevno u potpunoj tišini, a da se ne pomjeraju, danima zaredom.

“Ja sam uspjela, on nije. To nije dobro za brak”, kaže umjetnica koja je kasnije, 2000-ih, u znamenitoj umjetničkoj galeriji Sean Kelly u New Yorku izvela performans “Soba s pogledom”, u sklopu kojeg je danima bila pred publikom, dvadeset četiri sata dnevno, nije uopšte jela, a performans je pokazan i u seriji “Seks i grad” što je jedan od početaka njene povezanosti sa pop kulturom.

Za Ulaya kaže: “Razišli smo se prije trideset godina. Zanimljivo je vidjeti šta je ko napravio tokom tih godina”.

LADY GAGA

Ona je nakon razvoda kupila stan u Amsterdamu, u dijelu koji je tada bio kvart zavisnika, a kasnije je postao jedan od skupljih djelova tog grada (stan je platila 25 hiljada funti, a prodala ga za četiri miliona).

“Moja ideja je bila da zarađujem barem kao vodoinstalater. Finansijski uspjeh došao je kod mene kasno, posljednjih petnaestak godina. No, barem je došao. John Cage nije mogao da plati struju ni sa šezdeset godina”.

Nova prekretnica u njenoj karijeri je nastup na Venecijanskom bijenalu 1997. godine, kada dobija i Zlatnog lava, za “Balkanski barok”, simbol rata u bivšoj Jugoslaviji. U performansu je sjedjela šest sati dnevno u prostoru Bijenala i čistila krvave kravlje kosti. Venecija je bila važna i za njen privatni život. Tamo je upoznala i italijanskog vajara Paola Canevarija, ali se i ta veza, nakon ponovo dvanaest godina, završila loše. (“Nikada dvoje umjetnika ne bi trebali da budu u braku”, rekla mi je Marina Abramović u intervjuu za “Jutarnji list” prije nekoliko godina).

U tom razdoblju njih dvoje odlaze u New York i ona počinje da se druži sa pop-zvijezdama, sarađuje s Lady Gagom, Jay Z-em. Komšinica joj je Patti Smith. Najpoznatija njena izložba do sada bila je u njujorškoj MoMA-i, “Umjetnik je prisutan”, kada je mjesecima sjedjela u prostoru, posjetioci su mogli da sjednu ispred nje, mnogi su plakali kada ih je gledala direktno u oči…

“Dala sam im oruđe da se suoče sami sa sobom. U sebi su pronašli i osjećaj usamljenosti i sve ostalo. To je vrlo jednostavno, ali mi je trebalo 45 godina da osmislim ovaj koncept”.

Slično je kasnije priuštila i posjetiocima londonskog Serpentinea. Trenutak kada je njen bivši, Ulay, sjeo pred nju u New Yorku, pogledalo je 14 miliona ljudi na YouTubeu.

“U tom trenutku je sve prošlo pred mojim očima, i dobro i loše, u trideset sekundi”.

Voli li ga još? “Ne, nešto je umrlo u meni u osjećaju prema njemu. Bilo je previše bola”.

U životu je, kaže, imala jednu važnu umjetničku ideju: “Raditi s tijelom”. Kada je bila mlada nije se usuđivala da izađe pred ljude i govoriti bilo šta. Bila je sramežljiva. Sada, kaže, može da izađe pred 30 hiljada ljudi bez unaprijed pripremljenog teksta.

“Šta se dogodilo? Umjetnost se dogodila”, kaže umjetnica, kojoj se sprema retrospektiva u Royal Academy u Londonu 2020. godine i opera u Münchenu na kojoj radi dvanaest godina.

OD OBOSTRANIH NEVJERA I NASILJA DO SEKSA UTROJE

Jedan isječak iz memoara Marine Abramović nekoliko dana prije izlaska cijelog djela objavljen je u britanskom The Guardianu. U objavljenom poglavlju umjetnica se vraća u vrijeme kada su ona i Ulay bili u Australiji i dobili ideju da izvedu performans radnog naslova “The Lovers”. Plan je bio da stanu na suprotne strane Kineskog zida i hodaju dok se (nakon što svako pređe po 2.500 kilometara) ne susretnu, a na sredini građevine trebali su da se vjenčaju. Nakon osam godina od kineskih vlasti su uspjeli da dobiju dozvolu da, uz obezbeđenje i prevodioce to izvedu, ali, piše Abramović, “originalan plan koji je uključivao vjenčanje se sve manje i manje spominjao”. Dok je Ulay prelazio preko pustinjskog dijela zida, koji je puno pristupačniji, Abramović se penjala po planinama.

Sastanak nije bio onakav kakvim smo ga zamislili. Umjesto da vidim Ulaya kako hoda prema meni iz suprotnog smjera, zatekla sam ga kako me čeka na tački između dva hrama. Tamo je bio tri dana. A zašto je stao? Mjesto mu se činilo kao savršeno za dobru fotografiju. Ja nisam marila za kvalitet fotografije. Prekršio je naš koncept iz estetskih razloga”.

U to vrijeme je prevoditeljka koja je putovala s Ulayem s njim već bila zatrudnjela, a nekoliko mjeseci kasnije su se i vjenčali. No, početak njihovog kraja bio je kada su izvodili “Nightsea Crossing”, u kojem su u danima po osam sati dnevno sjedjeli jedno naspram drugog i gledali se u oči. Ulay zbog bola u abdomenu nije uspio da izdrži do kraja, a Abramović je izvela performans onako kako su ga zamislili. Osjećao se poniženo. Nekoliko mjeseci nakon performansa Ulayu su dijagnostifikovani problemi sa diskusom.

“Njegova leđa su bila u delikatnom stanju i zbog toga više uopštee nismo imali seksualni život. Godinu dana sam mu bila medicinska sestra, a ništa što sam učinila nikada nije bilo dovoljno dobro za njega. Bila sam povrijeđena i ljuta”.

Status quo u njihovoj vezi trajao je još dvije godine. Par je u to vrijeme od prijatelja i javnosti skrivao činjenicu da im je veza u raspadu. Uskoro je Abramović priznala Ulayu da ga vara s jednim francuskim piscem, na što joj je on takođe otkrio identitet svoje ljubavnice. Nakon priznanja pitala ga je želi li s njom i svojom ljubavnicom da ima seks utroje, na šta je on pristao. Tu situaciju je opisala kao prilično bolnu.

“Bilo je poput jednog od mojih performansa, samo što je to bio stvarni život. Nisam htjela da to bude stvarno. Nisam osjećala ništa. Kaže se da ljudi koje, na primjer, udari bus i zbog toga izgube nogu ne osjećaju bol jer njihovi živci jednostavno ne mogu da prenesu toliki bol mozgu. Namjerno sam se odlučila na taj potez, da ga otjeram od sebe. Ali cijena je bila vrlo visoka”.

Frustracije zbog toga što su mediji Marinu prikazivali većom umjetnicom nego Ulaya, nošenje s bolestima, obostrane nevjere, pa čak i nasiljem doveli su do kraja idile u kojoj je par godinama živio. Na kraju je, kaže Abramović, najtužnije od svega bilo što im je veza propala zbog njihovog svakodnevnog života.

“Za mene, privatni život je takođe bio dio posla. Naša saradnja se uvijek vrtjela oko žrtvovanja svega za neku veću ideju. Ali, na kraju, spotakli smo se o nešto što je naspram naših ideja bilo jako maleno”.

Tena Šarčević, “Jutarnji list”

Foto: Wikipedia