Nakon polijetanja sa matičnog aerodroma u blizni Vladivostoka, Belenko je migom prešao u brišući let kako bi ga kolege iz jedinice što teže uočile i presrele. Iskoristivši njihovu nepažnju ubrzo se domogao japanskog vazdušnog prostora. U trenucima kada je situacija sa gorivom već postala kritična njemu se osmjehnula sreća jer ugledao mali civilni aerodrom Hakodate. Iskočivši iz aviona pred zapanjene Japance odmah je zatražio azil, a tog trenutka se otvorila nova priča u kojoj su na scenu stupili diplomatija i obavještajci

Istorija avijacije u vrijeme Hladnog rata puna je priča o prebjezima pilota koji su svojim letjelicama prelijetali na suprotnu stranu iz raznih ideoloških ubjeđenja, ali i čisto materijalnih razloga.

Međutim, jedan prebjeg koji se desio septembra 1976. godine posebno se izdvojio, kada je je sovjetski poručnik Viktor Belenko sa svojim supersoničnim lovcem MiG-25 preletio u Japan i omogućio Amerikancima da steknu uvid u ovo svjetsko čudo. Njima je tada uspjelo da se do najsitinijeg detalja upoznaju s avionom koji je tada predstavljao najstrožije čuvanu vojnu tajnu.

Priča o spektakularnom prebjegu počinje na dalekom istoku SSSR-a gdje je poručnik Belenko službovao. Izvjesni Džon Baron u svojoj knjizi „Pilot miga” naveo je da Belenkov motiv prebjega nije bio ideološki, niti materijalni, za milion dolara kako se navodilo u sovjetskoj štampi, nego, prema njegovim riječima, “duboko razočarenje”.

OČAJAN I RASPOLUĆEN

Baron, za čijim identitetom se prema nekim istoričarima krio sam Belenko, navodi očajno stanje eskadrile u koju je stigao pilot supersoničnog lovca. Veći dio ovog sastava, prema njegovim riječima, nije se trijeznio, a bili su smješteni u barakama bez elementarnih uslova za život. Navodno, mladi Belenko je iz dana u dan postavljao pitanja o daljem putu partije. S jedne strane očajni uslovi život, s druge svakodnevno ubjeđivanje da je on elita sovjetskog društva, kod njega su izazivali osjećaj raspolućenosti, pisao je Baron.

Očajanje je bilo veće i zbog štednje na gorivu koje je bilo potrebno za potrebni let i da se ovlada letjelicom kakva je MiG-25, što je kod pilota izazivalo frustracije. Navodno su komesari time sprječavali mogućnost prebjega. Baron u nastavku knjige navodi da su piloti osim letjenja imali i druge društvene aktivnosti kao što su bili krčenje šume, pravljenje puteva i slično.

Letačka obuka je ponekad bila prekidana uzbunama zbog pojave američkih izviđačkih aviona SR-71 Black bird, kojima su u presretanje polijetali migovi.

Zbog loše trenaže udesi sa migovima bili su česti, a posebno je Belenku ostao u sjećanju slučaj kada je MiG-25 izletio sa piste i udario u kombi pun djece koji se kretao putem u blizini aerodroma. Međutim, niko kasnije u SSSR-u nije zvanično potvrdio da se ikada desio ovakav slučaj, pa se često navodi da su Belenkove besjede bile više plod pretjerivanja kako bi se ocrnio Sovjetski Savez. Prema ovoj priči, očajanje i nemoć uticali su i na Belenkov porodični život, jer ga je supruga sa sinom napustila i vratila se u Moskvu. Takođe, prema njegovim riječima, jedini spas od očaja i beznađa bio je prebjeg u Japan.

PLAN ZA BIJEG

Belenko je počeo da kuje plan. Procijenio je da je količina goriva koja se sipa u MiG-25 tokom letačkih dana bila nedovoljna za prelet do Japana. Shvatio je da mora da čeka priliku kada će rezervoari na avionu biti puni, a to se nije dešavalo često. Takođe, potrebna mu je bila i odlična meteo situacija, koja često nije bila sjajna. Osim toga, njega je najviše plašilo što nije znao ni riječ engleskog jezika, a poseban strah je izazvala mogućnost obaranja od američkih ili japanskih lovaca, koji su često u toj zoni patrolirali.

Jedini kontakt koji mu je preostao bio je vizuelni, sa potencijalnim presretačima. Kako ne bi dobio raketu u avion, bilo mu je potrebno čisto nebo bez oblaka. Priliku za bijeg Belenko je dobio 6. septembra 1976, za vrijeme rutinske vježbe. Nakon polijetanja sa matičnog aerodroma u blizni Vladivostoka, Belenko je migom prešao u brišući let kako bi ga kolege iz jedinice što teže uočile i presrele. Iskoristivši njihovu nepažnju ubrzo se domogao japanskog vazdušnog prostora. Let mu je ipak otežala nepovoljna meteo situacija i oblaci, što mu je ometalo pronalaženje adekvatanog aerodroma za slijetanje.

U trenucima kada je situacija sa gorivom već postala kritična, njemu se osmjehnula sreća jer ugledao mali civilni aerodrom Hakodate. Tokom slijetanja za dlaku je promašio jedan pun putnički avion, ali je ipak uspio da sleti na omanju pistu i to 30 sekundi prije nego što su motori stali. U rezervoarima nije ostalo ni trunke goriva. Kako je pista u Hokadateu “kratka” za slijeteanje aviona kakav je MiG-25, Belenko je prilikom slijetanja usljed permanentnog kočenja spržio kočnice i gume su na kraju popucale poslije izlijetanja sa piste. Letjelica se zaustavila ispred antena u pretpolju. Iskočivši iz aviona pred zapanjene Japance odmah je zatražio azil, a tog trenutka se otvorila nova priča u kojoj su na scenu stupili diplomatija i obavještajci.

LOVAC U AMERIČKIM RUKAMA

Amerikanci su odmah po slijetanju bili upoznati s ovim neobičnim preleteom. Ni sami nijesu mogli da vjeruju da su na poklon dobili lovac o kome su do tada raspredani različiti mitovi i legende. Vrhunski lovac, od kojeg su strepjeli USAF i NATO sa svojim članicama, našao se u američkim rukama. Započela je momentalna operacija ispitivanja letjelice.

Avion je prebačen ekspresno u bazu Rajt Peterson u Ohaju. Ispitivanja su navodno, prema američkim izvorima, pokazala da je avion precijenjen. Ustanovljeno je da su na mjestima gdje se očekivao titanijum u konstrukciji korištene čelične legure. Čitava letjelica bila je nedorađena, a radar – cjevaš imao je snagu od 500 kW. Amerikanci su tvrdili da je letjelica inferiorna u borbi sa Fantomom F 4, a priča o tri maha prenaduvana, iako su izraelski piloti i dalje prepričavali kako su izviđački letovi aviona MiG-25 RB nad nebom Izraela nezaustavljivi i da su dostizali brzine od čak 3,2 maha. Inače, važan istorijski detalj tokom “Pustinjske oluje” bio je i taj da je upravo MiG-25 oborio američki F/A-18.

Iznervirani Sovjeti odmah po saznanju o Belenkovom prebjegu angažovali su najboljeg sovjetskog obavještajca u Japanu Stanislava Levčenka da smjesta obezbijedi povratak aviona i Belenka u otadžbinu. Levčenko je imao prvi zadatak da na svaki način spriječi da Amerikanci pregledaju avion iznutra. Uticaj je trebalo da krene prvo preko medija, kada je trebalo objaviti navodno pismo Belenkove supruge koja, sva ucveljena, poziva muža da se vrati u Sovjetski Savez. Tekst je trebalo da bude praćen i njenom slikom, kako bi bilo što uvjerljivije, iako se kasnije, poslije ličnog Levčenkovog prebjega, utvrdilo da je pismo bilo lažno. Japanski mediji su odbili da štamapaju ovo pismo, jer im je Belenko u pojedinim japanskim medijima već dao ekskluzivnu priču u kojoj je naveo i da ga je supruga ostavila i vratila se u Moskvu.

PREBJEGAO I LEVČENKO

Levčenkov napor je propao, kao i svi zakulisni pregovori da se MiG-25 odmah vrati u Sovjetski Savez. Amerikanci su poslije detaljnog saslušanja odlučili da je Belenko odličan materijal, pa su ga umjesto u Moskvu prebacili u SAD. Tamo je dobio posao savjetnika i predavača u američkim vazduhoplovnim agencijama. Zanimljivo je i to da je samo tri mjeseca poslije njega u SAD prebjegao i Stanislav Levčenko, koji je sa prethodno prebjeglim pilotom postao prijatelj.

Epilog sa prebjegom aviona MiG-25 završio se 12. oktobra (67 dana od prebjega) u luci Hitači, kada je Sovjetima predata letjelica. Avion je zatim brodom “Taigonos” prebačen do Baltika i svoju karijeru je završio u Litvaniji, u gradu Daugavilisu, gdje je predat na upotrebu vazduhoplovnoj vojnoj akademiji kao učilo, a poslije isteka resursa bačen na otpad.

Sovjeti su odlučili da sprovedu detaljnu istragu o prebjegu. Osim supruge, saslušan je i veliki broj oficira i civila sa kojima je Belenko bio u kontaktu. Tokom istrage obavještajci GRU došli su do zapanjujuće informacije da je Belenkov nastavnik letjenja 1973. svojim avionom prebjegao u Iran, a utvrđeno je i da je Belenko stalno bio u sukobu sa svojim nadređenim oficirima. KGB je imao zadatak da diskredituje Belenka, tvrdeći da ga je zavrbovala CIA, ali do danas nijesu publikovani nikakvi opipljivi dokazi koji bi potvrdili ovakvu priču.

Zvanični izvještaji u vrijeme propagande, kada se posljedice još nijesu mogle objektivno potvrditi, pored navoda o “moralnoj šteti” pokrenuli su i pitanje “materijalne štete”. Bez obzira što je avion vraćen, Belenku je pripisana materijalna šteta koju je pričinio SSSR-u u vrijednosti od dvije milijarde rubalja, a zbog troškova prerade softvera koji je koristio MiG-25. Sistem “start-up” lovačkih raketa dobio je dugme za samouništenje, a ovaj uređaj je odmah dobio nadimak “Беленковская”.

Prema nepotvrđenim izvorima, promijenjen je odnos prema pilotima koji lete u vrhunskim avionima u smislu povlašćenijeg položaja, ali sa znatno efikasnijom provjerom patriotskih osjećanja.

Vojni kolegijum vrhovnog suda SSSR-a građanina Viktora Belenka osudio je (u odsustvu) za izdaju – na smrtnu kaznu strijeljanjem.

Belenko je svoju karijeru nastavio i kao saradnik američke obavještajne zajednice, pa se njegovo ime ponovo pominje u istrazi obaranja južnokorejskog boinga 747 ( KAL 007). Upravo je on navodno preveo i rastumačio prisluškivane razgovore pilota lovaca koji su učestovovali u obaranju boinga. Nepotvrđeni izvori navode i da je Belenko 1982. kontaktirao sovjetskog vojnog atašea u SAD kako bi mu izložio želju da se vrati u Rusiju. Međutim, sa njim je odbijen svaki razgovor. Belenko se ni poslije raspada SSSR-a nije vratio u svoju domovinu, pa čak ni poslije isteka krivičnog gonjenja i uklanjanja potjernice 2001, jer mu sunarodnici nijesu nikada oprostili ovaj izdajnički čin.

DRŽAVLJANSTVO POTPISAO DŽIMI KARTER

Pored toga što im je isporučio avion, Belenko je Amerikancima donio i pilotski priručnik za letjenje na avionu MiG-25, a kako bi pomogao američkim pilotima u procjeni i ispitivanju aviona. Japan je u početku pristao da se nad njegovom teritorijom sprovedu letna ispitivanja u cilju testiranja motora i radara. Međutim, procijenili su da bi to moglo izavati Ruse na reakciju, pa su zahtijevali da se avion testira negdje drugdje, tako da je već 25. septembra prebačen u SAD.

Američki predsjednik Džerald Ford dao je pilotu politički azil i čak osnovao fond kojim se finansirao njegov boravak u SAD. Američki Kongres je Belenku dodijelio državljanstvo 1980, a lično ga je potpisao Džimi Karter. Tokom boravka u SAD Viktor Belenko se oženio profesoricom muzike iz Sjeverne Dakote, sa kojom se kasnije razveo. Nakon raspada SSSR-a Belenko je, kao američki građanin, poslovno posjetio Moskvu 1995. godine.

Izvor: kurir.rs Foto: www.wikipedia.org