Prvog decembra 1999. godine, kada su se rodile prve četvorke u Crnoj Gori, sigurno nije bilo stanovnika naše države koji to nije saznao i koji se nije radovao, a Vasilije, Petar, Ivana i Božidar i danas privlače pažnju medija i javnosti. O proslavi njihovog petnaestog rođendana izvještavali su svi mediji, sa porukom da u zdravlju, veselju i slozi dočekaju još mnogo ljeta. No, njihovoj majci Vesni i ocu Srđanu Mijuškoviću, koliko god bili srećni zbog rođenja četiri bebe, trebalo je mnogo strpljenja i odricanja dok čuvene četvorke iz Kumbora nijesu porasle.

Vesna je sedam i po mjeseci provela u Kliničkom centru u Podgorici na održavanju trudnoće.

“Vasilije je na rođenju imao 1,520, Petar 2,260, Ivana 1,970 i Božidar 2,120 grama. Bili su kratko u inkubatoru na odjeljenju, sa svim ostalim bebama. Sve vrijeme trudnoće sam strahovala, jer su mi bile predočene neke stvari koje mogu da se očekuju kod prijevremeno rođenih beba. Kada sam ih prvi put vidjela bila sam u šoku, a u bolnici su bili oduševljeni i zvali dječake košarkašima.”

Osjećala se loše nakon carskog reza, ali je bila uporna da ih doji, što su neki ljekari smatrali nemogućim.

“I kada smo došli kući nastavila sam. Međutim, stalno je bila gužva, dolazili su novinari, prijatelji, rođaci, donatori, pa sam počela da ih prehranjujem iz straha da im nije dovoljno.”

Sjeća se kada je tadašnji direktor Doma zdravlja u Herceg Novom, dr Rajko Zarubica, rekao da će voditi računa o djeci.

“Stalno je zvao i u šali uvijek govorio kako nikada nijesu popili antibiotik.”

Odmah je počela da stiže pomoć sa raznih strana, od Todora, tadašnje Jugobanke, UNHCR-a i brojnih donatora i humanitarnih organizacija.

“Bebe su bile potpuno različite, u različito vrijeme se budili, grčevi su ih mučili šest mjeseci… Budili su se noću do druge godine. Bila sam hronično nenaspavana pa sam morala da pišem kome sam dala AD kapi, koliko je ko pojeo hrane i kada… Suprug je radio i kada bi došao pomagao je, a moja majka je dolazila noću da ustaje oko njih da bih ja spavala. Kad su bili manji išli su u vrtić, a kada su krenuli u školu između njih se razvio takmičarski duh – ko je bolje napisao, nacrtao… U tim godinama to im je bio veliki problem, a ja sam morala uvijek da balansiram, da se jedno ne bi osjetilo manje vrijednim od drugog, i uspjela.”

Svi su bili u jednom odjeljenju, Vasilije i Ivana su bili lučonoše, a Petar i Božidar odlični. Vasilije i Ivana su završili i nižu muzičku školu, od ove školske godine su se prvi put razdvojili.

“Vasilije i Božidar idu u Srednju pomorsku školu u Kotoru i treniraju vaterpolo, Ivana u Gimnaziju u Herceg Novom i opredijelila se za plivanje, a Petar je upisao Srednju turističku školu. Trenira vaterpolo sa prvim timom Jadrana, a od desete godine igra za reprezentaciju Crne Gore. Trenutno je u kadetskoj reprezentaciji. U Italiji i u Herceg Novom proglašavan je za najboljeg igrača.”

Ne sjeća se koliko je ljudi došlo kada su Vasilije, Petar, Ivana i Božidar proslavili prvi rođendan.

“Stigli su brojni pokloni, torte, dolazili predstavnici Opštine… Planirali smo da ih krstimo na rođendan, ali to nije bilo izvodljivo, pa smo krštenje organizovali 3. decembra, a kumovali su tadašnji predsjednik Milo Đukanović i njegova porodica.”

Vesna i Srđan nikada neće zaboraviti pomoć koju su dobijali i uvijek će biti zahvalni svima koji su ih se sjetili ovih 15 godina. Kada priča o djeci Vesna ne skida osmijeh sa lica. Nedaće sa kojima su se borili Srđan i ona ne pominje, već govori o ljepoti materinstva i lijepim momentima koji su pratili odrastanje djece.

“Žena može da se ostvari i u karijeri i kao majka. Ali nikakva karijera ne može da donese sreću i zadovoljstvo kao što to mogu djeca”, poručila je Vesna.

Svetlana Peruničić (Magazin Gracija)

www.gracija.me

Foto: Privatna arhiva I Facebook