U aprilu 2011. godine, komičar Set Mejers nanio je tada ambicioznom biznismenu Donaldu Trampu vjerovatno najteže poniženje do tada. Postoji snimak s tog događaja na kojem se vidi Mejers, kao gostujući govornik na godišnjoj večeri Udruženja dopisnika iz Bijele kuće u Vašingtonu, kako se obraća sali punoj uglednih gostiju. I svi se smiju.

Osim jednog.

“Donald Tramp kaže da planira da se kandiduje za predsjednika kao republikanac”, govorio je Mejers s bine. “Što je iznenađujuće, jer sam ja pretpostavljao da se kandiduje kao vic. Tramp ima svoju liniju kravata, dodao je komičar: “Možete ih naći u Mejzis prodavnici – u odjeljenju sa zapaljivim materijalom”.

Tramp je rekao da ima odličan odnos sa “crncima”, nastavio je Mejers, prije nego što je dodao da je vjerovatno mislio na bijelu porodicu sa prezimenom Blek.

Poslije te posljednje šale, kamera se okreće prema predsjedniku Baraku Obami, koji se trese od smijeha. A zatim prema Trampu – nepomičnom. Ukočenom. Kao da je voštana figura.

U tom trenutku, reći će vam mnogi danas, Tramp je odlučio da postane najmoćniji čovjek na svijetu.

VRIJEME ZA SLATKU OSVETU

Prije par sedmica došao je red na Donalda Trampa, sada najmoćnijeg čovjeka na svijetu, da likuje. Nakon što je kompanija Volt Dizni privremeno suspendovala popularnog voditelja Džimija Kimela pod pritiskom visokih državnih zvaničnika, američki predsjednik je na društvenoj mreži Truth Social napisao da su ostali samo Džimi Falon i Set Mejers – “dva potpuna gubitnika, na lažnim vijestima NBC-a”. Tramp je potom pozvao: “Uradi to, NBC!!!”

Četrnaest godina nakon što je Mejers “bocnuo” Trampa na večeri dopisnika iz Bijele kuće, činilo se da je došlo vrijeme za osvetu.

Bijesan, predsjednik nije sipao otrov samo na nagrađivane TV komičare. Napao je sve koji bi se usudili da kritikuju njegov veličanstveni mandat. Liberalni mediji koji su još imali drskosti da preispituju njegovo vođstvo, tvrdio je, “ponašaju se zaista protivzakonito”. Taj komentar uslijedio je dan nakon što je rekao “pomislio bih da im možda treba oduzeti dozvolu”, misleći na mreže koje objavljuju negativne priče o njemu. Čak je i napravio korak u tom pravcu – neuspješno – tužeći “Njujork tajms” za 15 milijardi dolara odštete. Po njegovim riječima, list ga je dovoljno mrzio. “To prestaje, ODMAH!”

Sloboda štampe? Ne baš

Tramp i njegovi pomagači, međutim, otišli su i dalje. Mnogo dalje. Navodno podstaknuti atentatom na MAGA savjetnika Čarlija Kirka u Juti, članovi Trampove administracije nedavno su se utrkivali u pozivima za progon političkih protivnika.

POZIV NA POTKAZIVANJE

Istraga o motivima ubistva Kirka, čovjeka kojeg su Tramp i njegove pristalice brzo proglasili mučenikom, još nije ni blizu završetka, a osumnjičeni dvadesetdvogodišnji napadač do sada je ostao nijem.

Ipak, unutar Trampove administracije ne postoji ni najmanja sumnja da je napadač morao biti iz “radikalne ljevice”. Na nedavnom memorijalu za Kirka u Glendejlu, u Arizoni, predsjednik je izjavio da će vlada pokrenuti istrage o “mrežama radikalnih ljevičarskih manijaka” koji stoje iza napada poput onog na Kirka. Dan kasnije, proglasio je Antifu domaćom terorističkom organizacijom.

Potpredsjednik Džej Di Vens, koji je dugo sebe smatrao borcem za slobodu govora, ohrabrio je Trampove pristalice da prijave svakoga ko je na internetu pokazao zadovoljstvo zbog Kirkove smrti – i da ih prijave njihovim poslodavcima.

Kao rezultat toga, brojni Amerikanci su ubrzo nakon atentata izgubili posao. Kompanija Dizni takođe je povukla s programa nagrađivanog voditelja Džimija Kimela na nekoliko dana – ignorišući činjenicu da je on napad nazvao “užasnim i monstruoznim”.

OGROMAN PRITISAK NA DIZNI

U emisiji, Džimi Kimel je s pravom primijetio da su Trampove pristalice iz pokreta MAGA učinile sve što su mogle da počinioca označe kao ljevičara i da “politički profitiraju od toga”. Kimel je potom dodao da Trampova reakcija na Kirkovu smrt nije bila ni izbliza iskrena: “Tako četvorogodišnjak tuguje za mrtvom zlatnom ribicom.”

To je bilo dovoljno da administracija izvrši ogroman pritisak na Kimelovu matičnu kompaniju, pa je njegova emisija povučena s programa. Nakon masovnih protesta, Kimel se ubrzo vratio. Ali poruka je bila jasna: sloboda mišljenja? Ništa od toga.

Sloboda govora i mišljenja, obje zagarantovane Prvim amandmanom američkog Ustava, dugo su bile dublje ukorijenjene u SAD nego u gotovo bilo kojoj drugoj demokratiji. Ipak, nakon Kirkovog ubistva, ministarka pravde Pem Bondi ozbiljno je predložila da se to pravo uskrati određenim grupama, naročito onima s ljevice. Vrijeme je, rekla je, da se obračunamo s govorom mržnje. Čak je i sam Čarli Kirk, koji je rasističke i seksističke izjave učinio dijelom svog imidža, jednom rekao: “Govor mržnje pravno ne postoji u Americi.”

Ono što je Bondi, izgleda, zaboravila u žaru trenutka – osim svoje zvanične dužnosti da štiti Ustav – jeste činjenica da su brojna istraživanja u posljednjim godinama pokazala kako je sklonost političkom nasilju najveća u desničarskim i ekstremno desničarskim krugovima, te da se posebno izdvajaju dvije grupe: bijeli evangelisti i Trampove pristalice iz pokreta MAGA.

Šta zapravo Donald Tramp i njegove pristalice žele da postignu svojom dosad neviđenom kampanjom protiv satiričara, medija i stvarnih ili navodnih ljevičara? Mnogo toga ukazuje na to da se ubistvo Čarlija Kirka koristi kao još jedan izgovor za pojačavanje zastrašivanja preostalih predsjednikovih protivnika.

Amerika trenutno ne trpi samo napade potpuno razuzdanog predsjednika i njegove administracije na kritičare i političke rivale. Na udaru je sama misao. To je napad koji je počeo prije devet mjeseci – i koji se od tada vodi sve otvorenije. Dobrodošli su samo oni koji se ne protive Trampovim stavovima i njegovom pogledu na svijet. Svi ostali moraju da strahuju od kazni, isključenja i cenzure – bilo da su u pitanju univerziteti, izdavačke kuće, muzeji, biblioteke ili mediji. Drugim riječima, svi oni koji nastoje da omoguće širenje znanja i činjenica, čak i kada su one kontroverzne.

Taj talas napada izazvao je nelagodu čak i u pojedinim djelovima Trampovog tabora. Ako se Kirkovo ubistvo iskoristi da bi se uvele drastične restrikcije slobode mišljenja, upozorio je Taker Karlson – nekada fanatični Trampov pristalica koji sada svoje stavove iznosi u podkastu, umjesto na Foks njuzu – onda je vrijeme za “građansku neposlušnost”. “Ako mogu da vam kažu šta smijete da govorite, to znači da vam govore i šta da mislite.” A kada se to dogodi, dodao je, “nema više ničega što vam ne mogu učiniti.”

Istina je da su Tramp i njegove pristalice već zabrinjavajuće daleko odmakli na putu nametanja ideološke uniformnosti u “Zemlji slobodnih”. A to im je pošlo za rukom zato što u velikom dijelu SAD danas ne vlada duh otpora – već duh slijepe poslušnosti.

“KRIMINALNI” NOVINARI

Jedan od najviših prioriteta Trampove administracije od samog početka bio je – uspostaviti kontrolu nad slobodnim medijima. I za to ludilo postoji metod. Još je bivši rob Frederik Daglas, jedan od vodećih boraca za ljudska prava i ukidanje ropstva u 19. vijeku, rekao da je sloboda govora “strahota za tirane”. “To je pravo koje oni najprije gaze”, poručio je Daglas u decembru 1860. godine.

Tramp, koji se nikada nije posebno trudio da sakrije svoje divljenje prema diktatorima, nije izuzetak. Od samog početka svog drugog mandata u januaru, zadužio je svoju odanu portparolku Karolin Levit da javno pokaže prezir prema tradicionalnim novinarima. Levit je preplavila salu za konferencije u Bijeloj kući predstavnicima “novih medija” – uključujući opskurne influensere iz MAGA svijeta, radikale i teoretičare zavjere, od kojih mnogi ne ostavljaju ni najmanji utisak neutralnosti. Otkako su došli, uživaju povlašćen tretman.

Regulatorna agencija za medije, Federalna komisija za komunikacije (FCC) – koju je Tramp, kao i Ministarstvo pravde, odavno stavio pod svoju kontrolu – pokrenula je niz istraga protiv medijskih kuća, mnogih zbog toga što “nepravedno” promovišu raznolikost i inkluziju. A to Tramp prezire.

Još u maju, nevladina organizacija Reporteri bez granica objavila je izvještaj u kojem je navedeno da je došlo do “zabrinjavajućeg pogoršanja slobode medija”.

RAĐANJE “VOUK DESNICE”

Šokantno u ovom naglom preokretu jeste to koliko sada Tramp i njegove pristalice liče na karikaturu svojih političkih protivnika. “Kultura otkazivanja” bila je optužba koju su neumorno upućivali liberalima, koji su, istina, ponekad zaista odlazili predaleko u svom moralno strogom žaru da nametnu jednakost i isprave istorijske nepravde. U Trampovoj testosteronom ispunjenoj, trijumfalno samouvjerenoj Americi, više nema mjesta za “vouk kulturu”.

Sada, međutim, Džonatan Rauh iz Instituta Brukings identifikuje ono što naziva “vouk desnicom” – čije su metode zapanjujuće slične onima koje koristi progresivna ljevica. “Ono što su naučili od ljevice”, rekao je Rauh za “Njujork tajms”, “jeste da, ako možete da kontrolišete šta ljudi govore, ako ih možete natjerati da se plaše da će budu otkazani, možete učiniti da manjinsko mišljenje izgleda kao većinsko”.

Ipak, postoji jedna presudna razlika. Pod Trampom, taj novi svjetonazor diktira se odozgo – i sprovodi s bezobzirnošću kakva u demokratiji nema presedana.

Posljednjih nekoliko mjeseci, na primjer, Trampova administracija vodi pravi rat protiv univerziteta, optužujući ih da su legla antisemitizma. Trampov stvarni motiv, međutim, jeste da spriječi bilo kakav oblik studentskih – a samim tim, iz njegove perspektive, i ljevičarskih – protesta. Brojni studentski lideri i profesori privedeni su i zadržani bez ikakvog pravnog osnova.

SJEĆANJA NA MAKAR­TIJA

Jedan od njih, Mahmud Halil sa Univerziteta Kolumbija u Njujorku, proveo je skoro četiri mjeseca u imigracionom pritvoru u Luizijani i sada se suočava s mogućim deportovanjem u Siriju ili Alžir – navodno zbog “nepravilnosti” u vezi s njegovom zelenom kartom. “Nikada se ovdje nije radilo o meni”, rekao je Halil za “Špigl”. “Cilj je bio da se proširi strah i uguši protest”.

Istovremeno, vlada je povukla milijarde dolara finansija s univerziteta kako bi ih primorala na poslušnost. I uspjelo je. U julu je Kolumbija “otkupila” svoje pravo na državna sredstva, plativši 221 milion dolara. Univerzitet se takođe obavezao da će bolje kontrolisati studentske proteste i dozvoliti prisustvo “nezavisnog nadzornika” na kampusu.

Univerzitet Berkli u Kaliforniji – nekada simbol slobode govora – popustio je početkom septembra pod pritiskom koji je Ministarstvo obrazovanja vršilo kroz istragu o navodnoj diskriminaciji. Rukovodstvo univerziteta predalo je vladi imena 160 studenata, profesora i drugih zaposlenih, koji od tada pokušavaju da saznaju za šta su tačno optuženi.

Mnogi profesori kažu da ih sve to podsjeća na 1950. godinu, kada je republikanski senator Džozef Makarti, koji je objavio rat komunizmu, pokrenuo lov na vještice protiv navodnih ljevičarskih neprijatelja države.

“ISTINA I RAZUM”

Glavni cenzor Amerike ne želi samo da suzbije i kriminalizuje mišljenja. Tramp teži i da potpuno iskorijeni čitave svjetonazore iz “svoje” Amerike. Do 250. godišnjice nacije, koja se obilježava 2026, predsjednik želi da se zemlja predstavi kao država koja je, od svog osnivanja, širila slobodu, individualna prava i ljudsku sreću širom svijeta – i ništa drugo.

Krajem marta, Tramp je izdao izvršnu uredbu s ciljem “vraćanja istine i razuma u američku istoriju”. Muzeji, nacionalni parkovi i drugi javni spomenici treba da postanu “svečana i uzdižuća” mjesta na kojima se odaje počast “izuzetnom nasljeđu” zemlje. Pravi domet ove uredbe postao je nedavno jasan – kao i činjenica da Tramp, još jednom, može računati na poslušnost bezbroj svojih sunarodnika.

Na primjer, Trampova administracija pozvala je sve zaposlene u nacionalnim parkovima i na spomenicima da do sredine septembra prijave sav “neprikladni materijal” na svojim radnim mjestima. “Njujork tajms” je izvijestio da je pažnja brzo usmjerena, između ostalog, na suvenirnicu u Memorijalnom centru Martina Lutera Kinga mlađeg u Vašingtonu. Prodavnica je puna knjiga Malkolma Iksa, kao i naslova o ropstvu i pokretu za građanska prava Freedom Riders – što, kako je primijetio jedan anonimni zaposleni, “možda i nije baš uzdižuće”.

U Nacionalnom bojištu Stounz River u Tenesiju, mjestu jedne od najkrvavijih bitaka u Američkom građanskom ratu, jedan anonimni službenik prijavio je informativnu tablu na kojoj se ropstvo opisuje kao “glavni uzrok” sukoba. To je, kako je napisao, “istorijski tačno”, ali potencijalno nije “usklađeno” s izvršnom uredbom.

ZABORAV PROŠLOSTI

Takve sumnje su opravdane. Još u avgustu Tramp je izjavio da je “umoran od slušanja o tome koliko je ropstvo bilo loše”. A revizionizam je već počeo. Na primjer, u Nacionalnom spomen-parku Fort Pulaski u Džordžiji, prema navodima medija, planirano je uklanjanje fotografije iz 1863. godine pod nazivom The Scourged Back. Snimak prikazuje ožiljke na leđima crnca koji je bio često bičevan – jedan od najupečatljivijih dokumenata brutalnosti ropstva. Na drugim mjestima kritikovani su natpisi koji podsjećaju na progon i istrebljenje brojnih starosjedilačkih naroda.

Trgovina ljudima i genocid, za Trampa su, izgleda, ništa drugo do “iskrivljen narativ vođen ideologijom, a ne istinom” – kako je navedeno u njegovoj izvršnoj uredbi iz marta.

Ostaje da se vidi šta bi sve to moglo značiti za jedinstvenu mrežu muzeja Institucije Smitsonijan u Vašingtonu. Jedanaest zgrada, prepunih neprocjenjivih zbirki, okružuje državne institucije poput katedrala znanja koje opominju. I gotovo svaka od njih Trampu je trn u oku. Posebno Muzej afroameričke istorije i kulture, čije bi samo postojanje moglo biti ugroženo ako Trampova uredba bude sprovedena onako kako je napisana.

Neki muzeji već su počeli da uvode promjene, očigledno s namjerom da umire predsjednika.

Cenzura, dakako, ali i autocenzura.

ZABRANA KNJIGA

Koliko daleko je Trampova “policija za misao” spremna da ode, najjasnije je pokazao niko drugi do ministar odbrane Pit Hegset. Nedugo po stupanju na dužnost, i po Trampovom nalogu, ovaj hrišćanski nacionalista zabranio je dugačak spisak “nepoželjnih” knjiga u školama koje djeluju u okviru oko 160 američkih vojnih baza širom svijeta. Nedugo zatim, Mornarička akademija u Anapolisu – mjesto koje obrazuje buduće političare, privrednike i naučnike – bila je primorana da iz svoje ugledne biblioteke ukloni “sumnjive” naslove.

Nestalo je ukupno 381 knjiga, među njima Have Black Lives Ever Mattered? Mumije Abu Džamala i bestseler iz šezdesetih I Know Why the Caged Bird Sings, u kojem pjesnikinja i borkinja za ljudska prava Maja Andželu piše o svom iskustvu rasizma u Americi. Gotovo sva kritička djela o rasizmu, političkom nasilju i vjerskom fanatizmu krajnje desnice uklonjena su sa polica biblioteke.

Među knjigama koje su smjele da ostanu nalazi se The Camp of the Saints Žana Raspeja, kultni roman među bijelim suprematistima iz 1973. godine, koji se smatra temeljnim djelom teorije zavjere o “velikoj zamjeni”, prema kojoj se bijelci “zamjenjuju” imigrantima. Druga dozvoljena knjiga je The Bell Curve, “naučno” djelo koje tvrdi da su crnci genetski inferiorni u odnosu na bijelce kada je riječ o intelektualnim sposobnostima.

Prošlo je osam mjeseci otkako se Tramp po drugi put uselio u Bijelu kuću. A s obzirom na brzinu kojom je 79-godišnjak uspio da savije državu po svojoj volji postavlja se sasvim opravdano pitanje: Gdje je otpor?

DVOSTRUKA DRŽAVA

Mogući odgovor nalazi se u knjizi koja je prvi put objavljena u Americi prije 84 godine, pod naslovom Dvostruka država (The Dual State). Napisao ju je njemačko-jevrejski aktivista za radnička prava Ernst Frenkel, koji je 1938. napustio Njemačku i ostatak života proveo razmišljajući o tome zašto je bilo tako lako pretvoriti Njemačku iz demokratije u diktaturu.

Nakon što su nacisti preuzeli vlast, Frenkel je tvrdio da je u Njemačkoj još neko vrijeme postojao tzv. “normativni poredak”, u okviru kojeg je za većinu građana i dalje važio zakonski sistem, privatna svojina bila zaštićena, a preduzeća mogla da posluju nesmetano – kako bi kapitalistička ekonomija nastavila da funkcioniše.

Istovremeno se, međutim, razvila i “država prerogativa” – država “neograničene samovolje i nasilja” usmjerena protiv određenih ljudi i institucija, kojima su postepeno oduzimana osnovna prava. Većina je dugo mogla da ubjeđuje sebe da ih ekscesi državnog nasilja neće dotaći. Sve dok država prerogativa nije konačno potisnula državu prava.

“Danas svjedočimo rađanju nove dvostruke države”, piše profesor prava Aziz Huk sa Univerziteta u Čikagu u tekstu objavljenom prije nekoliko mjeseci u časopisu “Atlantik”. Ne treba pretpostaviti, upozorava on, da će Amerika nužno krenuti putem kojim je nekada pošla Njemačka – “ali je zapanjujuće koliko Trampove izvršne uredbe odbacuju osnovne principe američkog ustavnog poretka”.

Američka ekonomija, piše Huk, i dalje uglavnom funkcioniše, a sudstvo – osim u političkim slučajevima – još obavlja svoju ulogu. Većina ljudi može da ignoriše uspostavljanje države prerogativa, jer ona, za sada, ne utiče na njihove živote. “Mogu da se okrenu i ne gledaju, dok disidenti i žrtveni jarci gube političke slobode. Ali kada se država prerogativa jednom izgradi (…) može progutati svakoga.”

Bilo da je riječ o studentu, državnom tužiocu – ili možda samo televizijskom komičaru koji ispriča pogrešnu šalu.

Izvor: “Vijesti” (preuzeto sa “Špigla”)

Foto: Protesti u znak podrške Džimiju Kimelu nakon ukidanja njegove emisije (Screenshot/WFAA)