Amina Cecunjanin Musić pripada generaciji mladih ljudi iz dijaspore koji svojim uspjehom brišu granice između sna i stvarnosti. Sa samo 24 godine postala je Juris Doctor na New York Law School, završivši jedan od najzahtjevnijih studija u Americi sa punom stipendijom, dvije prestižne nagrade i kao jedna od najmlađih u svojoj generaciji. Posebnu snagu njenoj priči daje činjenica da je diplomirala trudna u devetom mjesecu, pokazujući da ljubav, porodica i obrazovanje mogu ići zajedno.

Amina je supruga Alisa Musića, mladog uspješnog profesionalca porijeklom iz Crne Gore koji danas radi u sektoru Asset Managementa – Citibank. Zajedno su tokom prethodnih godina gradili brak, karijere i budućnost, dok su istovremeno prolazili kroz izazove studentskog i imigrantskog života u Americi.

Kao najstarije dijete u porodici Cecunjanin, Amina je veoma rano preuzela odgovornost prema roditeljima i mlađim sestrama, pomažući porodici da se snađe u sistemu nove države dok je istovremeno gradila vlastiti put ka uspjehu. Zato iza njene diplome ne stoji samo akademski uspjeh, već godine odricanja, rada i sazrijevanja mnogo prije vremena. Stoje dani provedeni iza šanka porodične picerije, gdje je između narudžbi učila za ispite i završavala domaće zadatke, neprospavane noći uz knjige i život u imigrantskoj porodici porijeklom iz Plava, koja je u Americi gradila novi početak kroz težak rad i žrtvu. Uz sve to, kroz cijeli njen put stajala je snažna podrška porodice i supruga — ljudi koji su vjerovali u njen san čak i onda kada je djelovalo da je teret prevelik za jednu mladu ženu.

U intervjuu za Portal Revije Fokus, Amina otvoreno govori o svom odrastanju u Americi, korijenima iz Plava, izazovima pravnog fakulteta, podršci supruga, emocijama koje veže za svog dedu Džemajlja Kolašinca i želji da jednog dana pomogne mladima iz našeg kraja da vjeruju da i oni mogu stići do najvećih svjetskih univerziteta.

Kada danas pogledate unazad, šta vam prvo prolazi kroz glavu nakon što ste postali Juris Doctor na New York Law School?

Prvo što osjetim je mir. Mir jer sam ostvarila san koji nosim još od djetinjstva, ali i ogromno olakšanje jer znam koliko je dug i težak bio put do ove diplome. Većini ljudi treba sedam godina da završe fakultet i pravni fakultet, a ja sam završila za svega šest godina. Sa 24 godine postala sam Juris Doctor na New York Law School i kada danas pogledam tu diplomu, ne vidim samo sebe. Vidim generacije svoje porodice, njihove žrtve, neostvarene snove i sav trud koji je uložen da bih ja danas bila ovdje. Ja sam porijeklom iz Plava, a odrasla sam u Americi u porodici imigranata koja je kroz rad, žrtvu i upornost gradila novi život daleko od svog kraja. Moja majka, Albina Kolašinac, oduvijek je sanjala da završi fakultet, ali su brak, porodica i novi život u Americi tražili od nje da svoje snove stavi po strani. Moj babo, Orhan Cecunjanin, ima veoma malo formalnog obrazovanja jer su ga kao mladog ispisali iz škole da bi radio. Upravo zbog toga je uvijek gledao moje školovanje sa posebnim ponosom i divljenjem. On je jedan od mojih najvećih uzora, ne samo zbog toga koliko je radio, nego zato što je uspio da izgradi biznis gotovo bez pomoći i bez iskustva, samo sa vjerom, radom i odgovornošću prema porodici.

Kada razmišljam o svom putu, uvijek se sjetim male Amine od 14 godina koja stoji iza šanka u porodičnoj piceriji sa knjigama i sveskama sakrivenim ispod šanka dok gosti večeraju. Poslije škole bih radila skoro svaki dan do zatvaranja restorana i pokušavala da završim domaće zadatke i učim između narudžbi i gostiju. Većina porodice Cecunjanin i danas pamti kako me zatiču tokom smjene sa otvorenim sveskama i knjigama.

Veoma rano sam odrasla. Kao najstarije dijete, bila sam ta koja prevodi dokumenta, popunjava papire, zove institucije i pomaže roditeljima da razumiju sistem države u koju su došli bez jezika i bez ikoga svog. Istovremeno sam pomagala u odgajanju mlađih sestara i osjećala ogromnu odgovornost prema porodici. Posebno mislim na svoje sestre Almiru, Azeminu i malu Merjem. Almira je ostvarila svoj san da postane majka i kroz cijeli moj put uvijek je bila jedna od mojih najvećih podrški, osoba koja je iskreno vjerovala u mene i radovala se svakom mom uspjehu kao svom. Azemina sada kreće na fakultet sa istim snovima koje sam i ja imala, i meni je bilo važno da vidi da je moguće uspjeti čak i kada dolaziš iz porodice koja nema ‘veze’, kancelarije i generacijsko bogatstvo. Merjem ima samo osam godina i zbog nje još više osjećam odgovornost da budem primjer. Želim da moje sestre vide da žena može biti obrazovana, uspješna, imati porodicu i ostati vjerna sebi i svojim korijenima. Posebno mislim i na porodicu Musić, porodicu u koju sam se udala i koja me prihvatila kao svoju.

Moj svekar, Mirsad Musić, uvijek je imao ogromno poštovanje prema obrazovanju i od prvog dana me podržavao da nastavim školovanje. Moja svekrva, Ferida Musić, uvijek me tretirala kao svoje dijete i bila uz mene kada god mi je trebala podrška. Moja zaova Adelisa mi je postala kao rođena sestra i moja velika podrška u životu. A najviše mislim na svog muža, Alisa Musića. Mislim da ljudi često vide samo uspjeh na kraju, ali ne vide koliko zajedničke žrtve stoji iza svega toga. Tokom pravnog fakulteta znala sam učiti do četiri ili pet ujutro, a on bi sjedio pokraj mene samo da ne budem sama i da bude siguran da imam vode, hrane ili kafe dok pokušavam završiti ispite, seminare i projekte. Posljednju godinu pravnog fakulteta završila sam trudna i upravo tada sam najviše osjetila njegovu podršku. Diplomirala sam u devetom mjesecu trudnoće i mislim da ta slika najbolje opisuje naš život — zajedno smo gradili brak, karijere, porodicu i budućnost u isto vrijeme. Zbog svega toga ova diploma za mene nije samo akademski uspjeh. Ona predstavlja godine žrtve, rada, vjere, porodice i ljubavi ljudi koji su me gurali naprijed čak i onda kada sam sama bila iscrpljena.

Koliko je bilo teško završiti jedan od najzahtjevnijih studija u Americi sa 24 godine?

Bilo je veoma teško, ne samo akademski nego i životno. Kada sam došla na New York Law School imala sam samo 21 godinu i često sam bila najmlađa osoba u prostoriji. Većina mojih kolega bila je starija od mene, mnogi su već imali karijere iza sebe, radno iskustvo ili godine provedene u biznisu prije nego što su odlučili da upišu pravni fakultet. Kada bih se predstavila, reakcija je skoro uvijek bila: “Jao, pa ti si baš mlada.” U jednom trenutku i sami počnete da se pitate da li ste prerano došli, da li ste možda trebali prvo da radite ili “živite život” prije ovako zahtjevnog puta. Ali istina je da ja nikada nijesam imala luksuz da život usporim. Veoma rano sam naučila šta znači odgovornost. Dok su druga djeca poslije škole išla kući da odmaraju, ja sam išla pravo u restoran da radim do zatvaranja. Kao najstarije dijete prevodila sam dokumenta, popunjavala papire i pomagala roditeljima da razumiju sistem države u koju su došli bez jezika i bez ikoga svog. Mislim da me upravo to pripremilo za težinu pravnog fakulteta više nego bilo šta drugo.

Pravni fakultet sam započela istog ljeta kada sam se udala. Medeni mjesec smo odložili kako bih mogla odmah da krenem na nastavu i pripremim se za novu fazu života. Tokom školovanja nijesam samo studirala — radila sam, obavljala prakse i gradila karijeru uz fakultet. Radila sam u oblastima prava, finansija i nekretnina kroz institucije kao što su New York City Department of Planning, Romer Debbas LLP i A. Walker & Co. Mnogi studenti nijesu morali da rade tokom pravnog fakulteta i mogli su da se fokusiraju samo na studije, ali ja sam istovremeno pokušavala da gradim profesionalni život i stabilnu budućnost.

Sjećam se da nam je direktor fakulteta prvog dana rekao: “Pogledajte lijevo, pogledajte desno, neko od vas neće biti ovdje na diplomiranju.” To vam ostane u glavi. Pravni fakultet nije samo učenje zakona. On vas nauči kako da razmišljate, kako da rješavate probleme i kako da ustanete čak i kada ste mentalno iscrpljeni. Bilo je trenutaka kada sam se osjećala potpuno preopterećeno, posebno kada bi se nagomilali ispiti, seminari, posao i privatni život. Posljednju godinu pravnog fakulteta završila sam trudna, što je donijelo dodatne fizičke i emocionalne izazove, ali i dodatnu motivaciju. Mislim da je prelomni trenutak za mene bio kada mi je profesorka iz Constitutional Law rekla da sam ostvarila najvišu ocjenu u obje njene sekcije i nakon toga me pozvala da budem njen asistent kako bih pomagala drugim studentima da se pripreme za kurs. Tada sam prvi put osjetila da više ne moram nikome dokazivati da pripadam tu. Taj trenutak mi je pokazao da godine nijesu ono što određuje nečiju spremnost, nego rad, disciplina i vjera u sebe. I upravo kroz taj put pronašla sam i prijatelje poput Lejle Čekić, sa kojom danas zajedno prolazim i posljednji korak ovog puta — pripreme za bar exam.

Naravno, ništa od toga ne bih mogla sama. Moj muž je tada završavao fakultet na Baruch College i zajedno smo gradili život od nule. Poslije višesatnih ispita čekao bi me ispred fakulteta da odemo na kafu i razgovaramo o tome kako je prošlo. I moja porodica i njegova porodica imali su ogromno razumijevanje za sve kroz šta prolazim. Kada imate takvu podršku, lakše je izdržati i najteže periode.

Spomenuli ste da ste diplomirali sa punom stipendijom i osvojili dvije nagrade. Možete li nam reći više o svom obrazovnom putu?

Od malena sam imala osjećaj da ne smijem biti teret roditeljima. Kada gledate koliko imigrantske porodice rade i žrtvuju se da bi djeci pružile priliku, veoma rano razvijete osjećaj odgovornosti. Znala sam da moram biti odličan student kako bih jednog dana mogla dobiti stipendije i olakšati roditeljima koliko god mogu. Moj babo je radio svaki dan svog života, a moja majka je svoje snove o obrazovanju stavila po strani zbog porodice i novog života u Americi.

Mislim da me upravo to guralo naprijed kroz cijelo školovanje. U srednjoj školi sam uvijek pohađala najzahtjevnije kurseve i već sa 16 godina išla na fakultetska predavanja na University of Connecticut i Wesleyan University. Tada je Wesleyan primao veoma mali procenat studenata i mnogi oko mene nijesu vjerovali da mogu biti primljena tamo. Sjećam se komentara poput: “Ako upadneš…” jer su svi znali koliko je to jaka škola.

Kada sam primljena sa punom stipendijom, osjećala sam kao da se sav trud konačno počinje isplaćivati. Na Wesleyanu sam studirala Russian & Eastern European Studies i završila fakultet godinu ranije. Moj identitet i Balkan uvijek su bili centralni dio mog obrazovanja. Čak sam i svoj prijemni esej pisala o tome koliko mi znači da zadržim svoj identitet, svoje prezime i svoje korijene, posebno u sredini gdje mnogi ljudi ni ne znaju gdje je Balkan. Uvijek sam željela da ljudi znaju odakle dolazim i da nauče pravilno izgovoriti moje ime. Svaki put kada sam imala priliku da kroz projekte, istraživanja ili prezentacije govorim o Balkanu i svom porijeklu, ja sam to radila. Na Wesleyanu sam dobila priliku da godinu dana istražujem političku situaciju na Balkanu kroz grantove koje mi je fakultet dodijelio. Napisala sam tezu o političkim prilikama, identitetu i nestabilnosti Balkana i na kraju stekla honors diplomu. Kasnije sam svoj rad predstavljala na University of Pennsylvania na slavističkoj konferenciji gdje su studenti iz različitih djelova svijeta predstavljali svoja istraživanja. Dobila sam više grantova i priznanja za svoj akademski rad, uključujući Davenport Study Grant, Priscilla Meyer Grant i Russian Scholar Laureate priznanje za rad iz ruskog jezika. Mislim da mi je upravo Wesleyan dao ogromnu intelektualnu širinu i naučio me kako da istražujem, pišem i razmišljam kritički, što mi je kasnije mnogo pomoglo na pravnom fakultetu.

Kada sam aplicirala za pravne fakultete, sav taj rad i disciplina su se isplatili. Primljena sam na više pravnih fakulteta sa punim stipendijama, a na kraju sam izabrala New York Law School gdje sam bila dio Dean’s Scholarship programa. To je merit stipendija koja se dodjeljuje studentima za koje fakultet vjeruje da imaju potencijal i kvalitet da ih predstavljaju tokom školovanja. Na kraju pravnog fakulteta dobila sam dvije veoma značajne nagrade. Dean’s Award for Student Leadership dobila sam zbog svog angažmana u studentskim organizacijama i rada sa zajednicom tokom studija. Druga nagrada, John Franco Memorial Award, možda mi je još emotivnije značila jer se dodjeljuje studentima koji su uprkos životnim izazovima uspjeli održati akademski i lični uspjeh.

Kada ste prvi put shvatili da želite postati advokatica?

Mislim da ta želja nije došla odjednom, nego je rasla zajedno sa mnom kroz život. Odrastanje kao dijete imigranata potpuno je oblikovalo moj pogled na pravo, obrazovanje i odgovornost. Veoma rano sam počela da shvatam koliko su ljudi ranjivi kada ne razumiju sistem u kojem žive. Gledala sam roditelje kako pokušavaju da razumiju papire, ugovore, zakone, poreze i pravila države u koju su došli bez jezika i bez ikoga svog. Kao najstarije dijete često sam bila ta koja prevodi dokumenta, popunjava formulare, zove institucije i pokušava da pomogne roditeljima da se snađu. Mislim da sam upravo tada prvi put osjetila koliko znanje može zaštititi čovjeka i koliko je važno imati nekoga ko razumije sistem.

U svojoj objavi pomenuli ste da su mnogi sumnjali u vas. Da li vas je to motivisalo još više?

Uvijek. Kod nas postoji izreka: “Nije se rodio koji je narodu ugodio..” Šta god radili, uvijek će neko imati komentar, posebno kada ste mlada žena koja pokušava da gradi veliki san. Od malena sam slušala razne komentare: “Što će ti to?”, “To je predugo školovanje”, “Mlada si”, “Što će ti mladost za knjigom?”, “Udaćeš se pa ti to neće trebati”, čak i da su advokati lažovi. Mislim da ljudi često projektuju svoje strahove ili ograničenja na druge, posebno u našim zajednicama gdje se od žena ponekad očekuje da svoje ambicije smanje kada se udaju ili osnuju porodicu. Ali mene je to samo dodatno motivisalo. Posebno mi je ostao jedan trenutak nakon što sam se udala. Neko me pitao kako ide pravni fakultet i ja sam iskreno rekla da je teško. Odgovor koji sam dobila bio je: “Pa možeš li da odustaneš?” To mi je ostalo u glavi godinama jer sam u sebi odmah pomislila: “Ne mogu.” Nijesam se udala da izgubim svoje snove ili identitet. Udala sam se da imam partnera sa kojim mogu zajedno da gradim život i ostvarujem ciljeve. Naravno, bilo je trenutaka kada su me komentari pogađali. Kada ste mladi, lako je početi sumnjati u sebe, posebno kada vam ljudi stalno govore da je nešto “previše” za vas. Ali svaki put kada bih osjetila umor ili sumnju, sjetila bih se svojih roditelja, svog dede, svojih mlađih sestara koje gledaju u mene, moj muž i svega što sam već žrtvovala da bih stigla dovde. Nijesam mogla dozvoliti da tuđa ograničenja postanu moja.

Koliko je bilo teško uskladiti brak, privatni život i pravni fakultet u Americi?

Nije bilo lako, posebno zato što nijesam željela da bilo koji dio svog života izostavim. Željela sam biti dobra studentkinja, dobra supruga, dobra ćerka, dobra sestra i istovremeno graditi karijeru i budućnost.

Moj muž nikada nije gledao na moje obrazovanje kao na nešto što nas udaljava ili opterećuje. Naprotiv, gledao je na moje uspjehe kao na naše zajedničke uspjehe. Bilo je perioda kada sam morala potpuno da se posvetim učenju i on je to razumio bez ikakvog pritiska. Pomagao mi je da imam prostor i vrijeme za školu. To su male stvari koje čovjek nikada ne zaboravi.

Mnogo mi je značila i podrška obje porodice. Moja porodica je razumjela koliko mi obrazovanje znači jer su od prvog dana gledali koliko radim za njega. U trenucima kada sam bila iscrpljena ili pod stresom, uvijek sam osjećala njihovu toplinu, razumijevanje i podršku. U porodici Musić obrazovanje se uvijek poštovalo i mislim da mi je upravo to pomoglo da se ne osjećam kao da moram da biram između jednog života i drugog. Moj svekar radio je kao prosvjetni radnik i kroz svoj posao je uvijek vjerovao u važnost obrazovanja i discipline. Moja zaova Adelisa radi u Wealth Managementu u Merrill Lynch, moj djever Adis radi kao konsultant-doktor na Institutu za Ortopediju i sportsku medicinu i moja jetrva Semina radi kao Senior Accountant i ima master diplomu iz računovodstva. Moja svekrva Ferida je veoma dobro razumjela koliko truda, odricanja i neprospavanih noći zahtijeva školovanje jer je gledala svoju djecu kako prolaze kroz iste izazove dok su gradili svoje karijere. Svi oni su bili moja velika snaga i motivacija tokom cijelog puta ka ovom cilju.

Koliko je važno imati pravu osobu pored sebe dok gradite karijeru?

Mislim da prava osoba može potpuno promijeniti tok vašeg života. U braku smo skoro tri godine i iskreno mogu reći da bez podrške svog muža ne bih mogla proći kroz pravni fakultet na način na koji jesam. Alis je uvijek vjerovao u mene čak i u trenucima kada sam sama sumnjala u sebe. Mislim da je veoma važno imati nekoga ko ne osjeća prijetnju u vašim snovima, nego ih doživljava kao zajednički cilj.

Prije dolaska u Ameriku, Alis je studirao inženjerstvo na Univerzitetu Crne Gore. Kada je njegova porodica odlučila da dođe u Ameriku prije skoro šest godina, napravio je veliku životnu pauzu i došao u potpuno novi svijet da pomogne porodici da stane na noge. Već drugog dana u New Yorku radio je u restoranu. Kasnije je nastavio školovanje na Baruch College, iako mu mnogi predmeti nijesu bili priznati zbog razlike u sistemima i perioda kovida. Na kraju je promijenio smjer i završio studije u oblasti Real Estate Development-a, a danas radi u jednoj od najvećih banaka na svijetu, Citibank, u Asset Management timu, gdje nadgleda velike projekte u koje banka investira širom države.

         REČENICA KOJU NIKAD NIJE ZABORAVILA: “TI SI PONOS DEDIN”

Jedan od najemotivnijih djelova vaše objave bio je o vašem dedi. Kakav je uticaj imao na vaš život i obrazovanje?

Moj deda, Džemajlje Kolašinac, imao je ogroman uticaj na mene i mislim da je upravo kroz njega nastala moja ljubav prema obrazovanju i osjećaj odgovornosti prema uspjehu. On je oduvijek bio čovjek koji je izuzetno cijenio znanje i školovanje. Uvijek mi je bilo emotivno kada bi pričao o tome kako je i sam želio da nastavi svoje obrazovanje, ali nije mogao jer je morao da ide u vojsku. Mislim da je zbog toga još više želio da njegova djeca i unučad imaju prilike koje on nije imao. Od malena sam osjećala koliko je ponosan na mene i moje školovanje. Njemu nikada nije bilo važno koji fakultet ili koji smjer neko bira — samo je želio da učimo, napredujemo i budemo ljudi. Znao je svaki moj ispit još od srednje škole. Zvao bi me prije svakog ispita da pita kako ide učenje i da kaže da je učio dovu za mene, a onda bi me zvao ponovo poslije ispita da pita kako je prošlo. To su stvari koje možda djeluju male, ali kada ih neko radi godinama, shvatite koliko vas iskreno voli i vjeruje u vas. Posebno mi je ostala njegova rečenica: “Ti si ponos dedin.” Ta riječ “ponos” nosi ogromnu težinu. To nije samo kompliment. To je osjećaj odgovornosti, časti i želje da nikada ne iznevjerite ljude koji vjeruju u vas. Mislim da me upravo taj osjećaj gurao naprijed u najtežim periodima života i školovanja. Bilo mi je posebno teško jer moj deda nije mogao prisustvovati mojoj maturi iz srednje škole niti diplomiranju na Wesleyan University. Zato mi je ova diploma sa pravnog fakulteta bila još emotivnija. Posljednjih godinu dana njegovo zdravlje nije bilo najbolje i dolazak u Ameriku bio je veliki rizik za njega. Nijesmo se vidjeli više od tri godine i cijela porodica ga je molila da dođe da nas vidi, ali kada sam ga zamolila da dođe baš zbog moje diplome, ostavio je svoje strahove i zdravstvene probleme po strani i sjeo na avion zbog mene.

To je za mene bila ogromna žrtva. Moj deda je čovjek koji ima svoje obaveze, svoju stoku i život u našem kraju, ali je sve ostavio da bi bio uz mene u jednom od najvažnijih trenutaka mog života. Čak sam ga uspjela nagovoriti da ostane i za diplomu moje sestre Azemine. Kada sam ga vidjela na binu, mislim da sam tada prvi put istinski osjetila težinu svega što sam postigla. Mislim da je moj deda kroz cijeli život u meni vidio nešto veliko čak i prije nego što sam ja sama to vidjela. I zato mi je bilo toliko važno da upravo on dočeka ovaj trenutak.

Šta biste poručili mladim ženama koje vjeruju da brak ili porodica mogu biti prepreka obrazovanju i uspjehu?

Poručila bih im da prava osoba nikada neće ugasiti njihove snove. Naprotiv, pomoći će im da ih ostvare. Mislim da danas mnoge djevojke osjećaju ogroman pritisak da moraju birati između ljubavi, porodice i karijere, posebno u našem društvu gdje se od žena često očekuje da, kada se udaju, njihove ambicije postanu manje važne. Ja sam kroz svoj život naučila potpuno suprotno. Takođe mislim da je važno da mlade žene razumiju da uspjeh ne dolazi preko noći. Potrebni su žrtva, disciplina i mnogo rada. Ja sam učila iza šanka u porodičnoj piceriji dok su gosti večerali. Radila sam, studirala, gradila brak i karijeru istovremeno. Nije uvijek bilo slatko, ali nikada nijesam željela da odustanem od svojih snova. I možda najvažnije — ne treba čekati “savršeno vrijeme” za život. Danas mnogi misle da prvo moraju izgraditi karijeru, zaraditi dovoljno novca i postići sve ciljeve prije nego što zasnuju porodicu. Ali moje iskustvo me naučilo da, kada imate vjeru, prave ljude pored sebe i kada ste spremni da zajedno gradite život, sve može rasti u isto vrijeme. Allah daje nafaku i čovjek nekada mora imati hrabrosti da vjeruje u svoj put čak i kada drugi sumnjaju u njega.

Koji su vaši naredni ciljevi nakon završetka New York Law School?

Trenutno nastavljam svoju karijeru tamo gdje već radim, na ‘In-house Counsel’ pravnoj poziciji u jednoj od top 70 kompanija u Sjedinjenim Američkim Državama. Veoma sam zahvalna što sam već tokom pravnog fakulteta imala priliku da gradim profesionalno iskustvo kroz oblasti prava, biznisa, finansija i nekretnina. Radila sam kroz institucije i kompanije poput New York City Department of Planning, Romer Debbas LLP i A. Walker & Co., a sva ta iskustva su mi pomogla da shvatim koliko su pravo i biznis povezani sa svakodnevnim životom ljudi i zajednica. Sebe uvijek vidim u pravnom svijetu, jer je to poziv koji nosim od djetinjstva, ali me veoma privlači i humanitarni rad i rad sa zajednicom. Posebno kako budem dalje razvijala karijeru, voljela bih da više svog vremena i znanja posvetim našem kraju, Plavu i Gusinju. Kada dolazite iz malog mjesta i iz porodice imigranata, nikada ne zaboravite odakle ste krenuli i koliko je ljudima nekada potrebna podrška, mentorstvo ili samo neko ko vjeruje u njih. Meni je obrazovanje potpuno promijenilo život i zbog toga osjećam veliku odgovornost da jednog dana pomognem drugima, posebno mladima iz našeg kraja koji možda misle da velike škole, velike kompanije ili veliki uspjesi nijesu za njih. Voljela bih da kroz svoj rad jednog dana mogu pomoći studentima, mladim ženama i djeci iz naših zajednica da vide da je moguće uspjeti, čak i kada dolazite iz mjesta koje mnogi ljudi u svijetu ni ne znaju pronaći na mapi. Na kraju, bez obzira gdje me karijera odvede, želim da moj rad ima smisao. Ne želim da uspjeh bude samo titula ili posao. Želim da jednog dana mogu pogledati iza sebe i reći da sam svojim znanjem, radom i iskustvom pomogla ljudima i vratila dio onoga što su meni dali moja porodica, moj kraj i zajednica iz koje dolazim.

Jednog dana, kada vaša djeca budu čitala ovu priču, šta biste željeli da nauče iz vašeg puta?

Voljela bih da jednog dana gledaju ove slike i znaju da sam sve ovo radila misleći i na njih. Jedno od njih je već bilo sa mnom dok sam prelazila preko bine po svoju diplomu nakon posljednje godine pravnog fakulteta, i mislim da će mi to uvijek biti jedna od najljepših uspomena života. Želim da moja djeca znaju da snovi ne prestaju kada čovjek odraste, oženi se ili osnuje porodicu. Sve što sam radila, radila sam sa mišlju da jednog dana njima bude lakše. Za svoje ćerke posebno želim da znaju da obrazovanje pripada njima isto koliko i muškarcima. Da nikada ne osjećaju da moraju smanjiti sebe, svoje snove ili svoju inteligenciju zbog bilo koga. Želim da znaju da žena može biti nježna, porodična, uspješna, obrazovana i ambiciozna u isto vrijeme. Nadam se da će imati više sigurnosti i više vremena da uživaju u životu nego što sam ja imala. I mislim da je upravo to san svakog roditelja — da svojoj djeci olakša put kojim je on morao teže proći. I možda najvažnije, ne želim da ikada zaborave ljude i mjesto iz kojeg su krenuli. Bez obzira gdje ih život odvede, želim da uvijek imaju volju da pomognu drugima, posebno svom narodu i svom kraju. Jer nijedan uspjeh nije samo lični uspjeh. Iza svakog čovjeka stoje generacije žrtve, ljubavi i ljudi koji su vjerovali u njega čak i onda kada on sam nije bio siguran u sebe.

Sead Hodžić