U selu Grnčar kod Gusinja, davne 1969. godine, Šaćir Dervišević je sa suprugom Fatimom živio od poljoprivrede. Od rada na zemlji izdržavali su svoju malobrojnu djecu i, kao i mnoge porodice tog vremena, gledali kako se pred njima otvara jedno novo poglavlje života. Bila su to godine kada se iz ovog kraja sve češće odlazilo u daleku Ameriku, u potrazi za sigurnijom budućnošću i boljim životom.

Šaćirova braća od daja (ujaka), Haso i Suljo Deljanin, sa svojim porodicama već su bili stigli u Njujork. U pismima koja su slali u rodni kraj pisali su o mogućnostima koje im se tamo pružaju, o teškom radu, ali i o nadi da se upornošću može zaraditi novac i nakon toga vratiti u zavičaj. Derviševići su znali i da su u Ameriku  već stigli Adem Čelaj, Džeto Curanaj, Vuksan Vuksanaj, Ćazo Hot, Deda Nikač, Jusuf Čekić…

Kao i mnogo puta u istoriji Gusinja, i tada je presudila ona ljudskost po kojoj su ljudi iz ovog kraja poznati — spremnost da se pomogne svome, ali i svakome kome pomoć zatreba. Tako je Šaćir od Hasa dobio garanciju da sa porodicom dođe u Njujork i okuša sreću na drugoj strani okeana.

Dok su Šaćir i Fatima boravili u Italiji, čekajući odlazak u Ameriku, od juna 1969. do januara 1970. godine, bili su zajedno sa drugim sugrađanima iz Gusinja: Zajom Đurkovićem, Salihom Vukeljom, Rifatom Deljaninom, Jazom Derviševićem, Omerom Vukeljom, Ramom Vukeljom, Ćazom Pjetrovićem i Jusufom Malagićem. I svi oni, kako su nam ispričali Derviševići, imali su jedan san – da rade nekoliko godina i da se sa zarađenim novcem vrate u Gusinje i stvore sebi bolje uslove za život.

Kada su Derviševići 1970. godine stigli na aerodrom Džon Kenedi u Njujorku, bio je to početak jednog novog života, punog neizvjesnosti, odricanja i borbe, ali i početak priče koja će decenijama kasnije postati primjer iseljeničkog uspjeha.

KAD GRADONAČELNIK NJUJORKA POMINJE ŠAĆIRA

Danas 91-godišnji Šaćir i njegova supruga, 83-godišnja Fatima, žive u Kvinsu, okruženi djecom i unucima koji su u Sjedinjenim Američkim Državama stekli i doktorske titule u raznim oblastima nauke..

Šaćir je u posljednje vrijeme postao poznat i kao Selmanov djed, nakon što je nedavno, po prvi put u životu, izašao na izbore kako bi podržao njegovog prijatelja Zohrana Mamdanija. Sa novim gradonačelnikom Njujorka i njegovom porodicom njihov unuk dr Selman Mujević prijateljuje više od 15 godina, a to prijateljstvo ostalo je primjer bliskosti, poštovanja i međusobne podrške.

„Gradonačelnik nas je pomenuo u govoru i hvala mu na tome. Fin je to momak, druži se sa Selmanom, a kad je odlučio da se kandiduje, obećao sam da ću ga podržati. I to je prvi put da sam izašao u Americi na izbore“, kaže Šaćir.

Njegova supruga Fatima dodaje da mladi i pošteni treba da zamijene stare i korumpirane, te da je narod upravo zbog toga dao podršku Mamdaniju.

„Ja sam Zohrana upoznala još dok je bio dječak. Dolazio je kod Selmana i kod nas, viđala sam ga na raznim porodičnim proslavama. Fino je vaspitan, pozitivan, a naučio je i nekoliko naših riječi. Zna da se našali, a redovno, kad se rukuje, kaže: ‘Kako ste?’ Ja sam za hatar Selmanov otišla da glasam i bila sam ponosna kada sam vidjela mog unuka zagrljenog sa Zohranom nakon proglašenja pobjede. Slavili smo i mi kod kuće“, kaže Fatima.

PIONIRI U NJUJORKU

Derviševići ističu da su danas potpuno druga vremena i da je novim doseljenicima mnogo lakše da se snađu nego što je to bilo u njihovim počecima.

„Muka, sine, muka. Nijesmo znali engleski jezik. Došli smo sa sela u ovako veliki grad. Haso i Suljo Deljanin su nas dočekali na aerodromu i poveli kod njih u Bronks. Bratski su nas primili, a nakon mjesec dana kod njih našli smo stan. Mene su zaposlili u jednoj bolnici na Menhetnu, gdje sam radio na održavanju čistoće. Kako nijesam razumio jezik, snalazio sam se kako sam znao – karta u ruke pa na voz. Tako sam dolazio na posao. Amerikanci su imali razumijevanja, znali su muke nas doseljenika i bili su ljubazni prema nama“, prisjeća se Šaćir.

Fatima dodaje da je u to vrijeme bila u osmom mjesecu trudnoće i da nije mogla odmah da počne da radi.

„Haso nam je mnogo pomogao, divan je to čovjek bio. Taj naš put od Gusinja do Italije, gdje smo proveli sedam mjeseci, pa dolazak u ovako veliki grad – to je teško opisati. Nijesmo znali engleski, bili smo, što se kaže, i gluhi i nijemi. Koliko je bilo teško sporazumjeti se, najbolje govori to što su tri čovjeka išla da traže posao za jednoga. Pomagali su nam Albanci iz Gusinja – mi njima na našem jeziku, oni dalje na albanskom, pa onda njihov prijatelj Amerikancima na engleskom. I tako smo se snalazili.“

Nakon što je rodila treće dijete, i Fatima je krenula da radi.

„Zaposlila me je komšinica iz Grnčara. Radila sam kao čistačica, a 1974. godine sam našla lakši posao. Sjećam se razgovora za posao – šef me pitao zašto želim da radim kod njih kad već imam posao. Rekla sam mu iskreno da mi je tamo teško i da se nadam da će mi kod njih biti lakše. Nasmijao se i dao mi posao. Pazila sam starije žene i radila noću, a Šaćir je radio danju, tako da je uvijek neko od nas bio uz djecu.“

Kada su se Derviševići stabilizovali u Njujorku počeli su i oni da dovode druge iz Gusinja. Tako je iz dana u dan rasla iseljenička zajednica.

“Radovali smo se kada bi čuli da je neko iz našeg mjesta došao. Bili smo na početku usamljeni, ti prvi dani su bili puni neizvjesnosti i borbe da se stane na noge. Na poslu smo davali sve od sebe, a nastojali smo i da nađemo dodatne poslove. Amerika je sjajna zemlja koja pruža mnoge mogućnosti. Mogu slobodno da kažem najbolja zemlja na svijetu za ljude koji hoće da rade. Imali smo veliku sreću što smo došli ovdje, a posebno sam srećan zbog svoje djece Edine, Sadmire i Edina, kao i unučadi, koji su ovdje stekli obrazovanje”, kaže Šaćir.

IZ GUSINJA U AMERIKU NAORUŽANI

Prije nego što su krenuli put Amerike, do Derviševića su stizale svakakve priče o životu u Njujorku. Govorilo se o razbojništvima, napadima, pljačkama i ubistvima, pa je među ljudima vladao strah od nepoznatog svijeta koji ih čeka s druge strane okeana. Vođen tim pričama i brigom za sigurnost porodice, Šaćir je donio odluku da na put ne krene nespreman.

„Slična je bila situacija i sa Hasom, koji je takođe ponio pištolje sa sobom. Ni nas tada niko nije kontrolisao — ušli smo u avion, a da nam nijesu ni torbe pogledali, a kamo li nas pretresli. Mogli ste unijeti šta ste god htjeli u avion. Tako smo stigli ovdje“, prisjeća se Šaćir.

OD TEŠKIH POČETAKA DO PORODIČNOG BOGATSTVA

Nakon nekoliko godina provedenih u Bronksu, porodica Dervišević seli se na Menhetn, gdje je Šaćir počeo da radi kao domar u zgradi na 77. ulici. Taj korak bio je posebno važan za njihovu djecu, jer su dobila priliku da pohađaju kvalitetnu osnovnu školu i odrastaju u stabilnijem okruženju.

Kako su godine prolazile, želja za povratkom u zavičaj postajala je sve manja. Sedam godina nakon dolaska u SAD, stekli su i američko državljanstvo. U međuvremenu, Njujork je postajao sve bogatiji ljudima iz Plava i Gusinja. Susreti sa zemljacima iz Jugoslavije bili su posebni trenuci, a razgovor na maternjem jeziku doživljavali su kao mali povratak kući.

Nakon penzionisanja 1980. godine, Šaćir je ostao posvećen porodici, dok je njegova supruga Fatima nastavila da radi sve do 1996. godine, kada je i ona otišla u penziju.

O Šaćirovoj dobroti i ljudskosti svjedoče mnogi. Pomogao je brojnim ljudima da kupe svoje prve kuće u Njujorku. O tome nam je svojevremeno govorio i rahmetli Haso Deljanin, koji je isticao da mu je upravo čovjek kojeg je on doveo u Ameriku pozajmio novac za kupovinu zgrade.

Ipak, Šaćir o tim stvarima nije volio da govori. Kada smo mu pomenuli Hasa i prenijeli njegove riječi, zastao je na trenutak – a u očima su mu zasjale suze.

„Dobar je to čovjek bio, baš dobar. Svima je pomagao, tražio poslove, bio dostupan u svako doba. Možda ljudi nijesu ni svjesni kakav je Haso bio“, kazao je tiho.

Šaćir je vjerovao da se dobro dobrim vraća. Možda je upravo u toj jednostavnoj, ali snažnoj životnoj filozofiji bila njegova mudrost – ista ona koja ga je podstakla da na vrijeme obezbijedi sigurnost za svoju porodicu, kupivši četiri kuće u Kvinsu.

Danas su njihova djeca zasnovala svoje porodice, a kada Edina Šahmanović i Sadmira Mujović sa svojom djecom dođu kod majke, oca i brata Edina, ponosni Šaćir i Fatima kažu da je porodica najveće bogatstvo i da su sva odricanja imala smisla kada vide svoju djecu i unuke okupljene pod istim krovom.

65 GODINA U BRAKU

Šaćir i Fatima su već punih 65 godina u braku, a njihova priča nosi i jednu zanimljivu, danas gotovo nezamislivu činjenicu – Fatima nije vidjela svog budućeg supruga prije nego što je pristala na udaju.

„Moj otac Jusuf Kučević i njegov otac Ramo Dervišević bili su dobri prijatelji. Tako je Ramo došao kod nas, vidio me i predložio mom ocu da bi bilo dobro da me upozna sa Šaćirom. Moj otac je tada rekao da sam mlada za udaju, imala sam samo 16 godina. Međutim, moj budući svekar je bio uporan. Na kraju sam pristala da se udam za Šaćira, a prije toga ga nijesam ni vidjela. Nije bilo ni njegove slike“, prisjeća se Fatima.

Dodaje da su prve godine braka proveli u rodnom Grnčaru, gdje su zajedno gradili temelje života prije nego što ih je put odveo u Ameriku.

„Već smo 65 godina zajedno, od čega smo devet godina živjeli u Grnčaru“, kaže ona.

Na pitanje koji je recept za dug i skladan brak, Fatima kroz osmijeh daje jednostavan, ali životom potvrđen odgovor.

„Kad muž priča, žena ćuti. Kad on završi, ako joj se nešto ne sviđa, neka kaže polako – i da se nađe zajednički jezik.“

SLOGA DERVIŠEVIĆA

Dok smo boravili u domu Derviševića u Kvinsu, Šaćir i Fatima su nas, zajedno sa sinom Edinom i snahom Lisbeth, dočekali onako kako je to oduvijek bio običaj u Gusinju – srdačno, otvorenog srca i sa iskrenim poštovanjem prema gostu.

Tokom našeg razgovora, u kuću su došli i Šaćirovi rođaci, Naser i Ragip. Njihov dolazak bio je još jedna potvrda onoga što se o Šaćiru odavno zna – poštovanje koje uživa ne samo u svojoj porodici, već i među bratstvenicima i širom zajednice.

Poznato je da je Šaćir, zajedno sa svojim bratstvom, uvijek bio među prvima koji priskoče u pomoć. Bilo da su u pitanju svadbe ili žalosti, radost ili tuga – uvijek su bili zajedno, okupljeni, sa Šaćirom na čelu.

„Moramo biti jedni uz druge. Ponosan sam na svoje bratstvo zbog toga. Kod nas Derviševića postoji običaj da se okupimo i da svi zajedno idemo na događaje – bratski i porodično, onako kako i treba. Naša djeca gledaju nas i uče, pa taj običaj nastavljaju i prenose dalje. Tako čuvamo naše porodične veze. U toj slozi i međusobnom poštovanju vidi se duh vremena iz kojeg dolazimo i vrijednosti koje smo ponijeli iz Gusinja – da poštujemo ljude i da uvijek budemo jedni uz druge“, kaže Šaćir.

Odlazeći od ovo dvoje divnih ljudi, Šaćira i Fatime, ostaje utisak da su ostvarili američki san – ali ga nijesu platili zaboravom. U njima i dalje živi Gusinje, u njihovoj djeci njihova žrtva, a u njihovom domu ono najvažnije – ljudskost koja ne prolazi.

„Bujrum, kad god možete, dođite na kafu i ručak – naša vrata su vam uvijek otvorena. I vama i svim dobronamjernim ljudima“, kazali su nam na oproštaju.

Tekst i foto: Sead Hodžić

UPOZORENJE: STROGO JE ZABRANJENO PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI PORTALA REVIJE FOKUS