Pisati o sedamdesetosmogodišnjem pilotu Arslanu Čekiću, a ne doživjeti let s njim iznad Njujorka, bila bi propuštena prilika. Na aerodromu u Nju Džerziju, dok pažljivo provjerava svaki detalj na avionu, Arslan pokazuje posvećenost kakva krasi samo istinske profesionalce. Njegova rutina pred let je uvijek ista – temeljna provjera, sigurnosni protokoli i mirnoća koja dolazi iz iskustva. “Uvijek sve detaljno provjerim prije polijetanja. Nikada nijesam imao problema tokom leta”, kaže s osmijehom.

Nedugo nakon što smo ušli u avion, pista se pruža pred nama, motor počinje da bruji, a u samo nekoliko trenutaka, točkovi se odvajaju od tla. Njujork se prostire ispod nas, njegova impozantna arhitektura postepeno se smanjuje dok se uspinjemo kroz oblake. Letjeti s Arslanom znači doživjeti jedan od najpoznatijih gradova na svijetu iz nesvakidašnje perspektive – s visine, gdje se buka užurbanog velegrada gubi u tišini neba.

„Letjenje je sloboda,“ rekao je dok smo kružili iznad Menhetna. „Kad si gore, problemi ostaju dolje. Sve postaje jasnije.“

Dok lagano krstarimo iznad rijeke Hadson i čuvenih nebodera Menhetna, Arslan otkriva koliko su se pravila letjenja promijenila nakon septembarskih napada 2001. godine. Vazdušni prostor nad Njujorkom i Vašingtonom sada je strogo regulisan, a piloti se moraju pridržavati precizno određenih ruta. “Postoje jasna pravila kuda smijemo letjeti. Bilo kakvo odstupanje može izazvati hitnu reakciju nadležnih”, objašnjava.

Iako je tog dana vjetar bio snažan, a ubrzo počela i kiša, ništa od toga nije predstavljalo izazov za iskusnog pilota kakav je Arslan. Bez obzira na vremenske uslove, on zrači sigurnošću i smirenošću, osobinama koje su ga pratile kroz čitav život – od skromnog djetinjstva u Gusinju, preko teških početaka u Americi, pa sve do ostvarenja dječačkog sna da postane pilot.

OD GUSINJA DO AMERIKE

Još kao dječak u Gusinju, Arslan Čekić maštao je o nebu. Fascinacija letjenjem javila se rano – u petom razredu osnovne škole, zajedno sa starijim bratom, konstruisao je maketu jedrilice za školsko takmičenje. Njihov trud i strast nisu prošli nezapaženo – na republičkom takmičenju u Podgorici, predstavljajući školu “Džafer Nikočević”, osvojili su prvo mjesto.

“Maketu smo izradili od drveta i prekrili specijalnim papirom. Ručno smo ih lansirali, a pobijedila je ona koja se najduže zadrži u vazduhu. Na povratku kući, u autobusu je vladala prava euforija – vozač je istakao našu nagradu, a mi smo slavili uspjeh. Ta pobjeda još više je učvrstila moju ljubav prema letjenju“, prisjeća se Arslan.

Međutim, put od dječačkih snova do pilotske kabine nije bio ni brz ni lagan. Nakon završetka osnovne škole u rodnom Gusinju, Arslan je školovanje nastavio u Nikšiću, gdje je završio Pedagošku akademiju – likovni smjer. No, shvatio je da ga život u Jugoslaviji neće odvesti onamo gdje je želio.

 “Za vrijeme školovanja bio sam nekoliko puta u stanu kod profesora istorije i vidio sam kako on živi. Tada mi je postalo jasno da će moj život biti težak ako ostanem ovdje”, objašnjava Arslan.

Prva stanica na njegovom putu u nepoznato bila je Italija, gdje je proveo godinu dana čekajući vizu za Ameriku. Prve korake u inostranstvu napravio je zahvaljujući svom umjetničkom talentu.

“Kada sam 1968. godine došao u Italiju, imigrantima nije bilo dozvoljeno da rade. Međutim, zahvaljujući ljudima iz jedne crkve dobio sam priliku da oslikavam freske u okolini Rima. Uradio sam dvije freske i stanovnici su bili oduševljeni. Kada sam ih kasnije, 1986. godine, ponovo posjetio, freske su još uvijek bile u savršenom stanju“, kaže on sa ponosom.

Konačno, 1969. godine, Arslan je stigao u Ameriku, kao jedan od prvih Gusinjana koji su se nastanili u Njujorku. Međutim, početni period bio je izuzetno težak – ne samo zbog snalaženja u novom okruženju, već i zbog jezičke barijere i neizvjesnosti koja je pratila sve imigrante tog vremena.

“Nijesam znao engleski jezik. Tokom školovanja učio sam francuski i ruski, a u Italiji sam savladao italijanski. To mi je donekle pomoglo da se sporazumijevam u Njujorku, ali sam znao da moram brzo učiti engleski. Pored napornog dnevnog rada, tri puta sedmično sam išao u školu kako bih što prije savladao jezik.”

Ubrzo je pronašao posao u umjetničkim krugovima grada. Počeo je da radi u akademiji u Sohou, a zatim i u ateljeu poznatog američkog umjetnika Larija Riversa. Njegov talenat i radna etika nisu prošli nezapaženo, pa su mu se otvorile prilike koje su mogle da ga lansiraju u svijet visoke umjetnosti.

 “Kod Riversa sam imao dobru perspektivu, možda čak i da postanem poznat slikar. Međutim, ubrzo sam shvatio kako funkcioniše umjetničko tržište u Americi. Sarađivao sam sa galerijama, ali su one uzimale čak 60% zarade od prodaje mojih slika. Svi troškovi materijala bili su moji, dok su oni uzimali ogroman dio samo zato što su pronalazili kupce. To mi nije odgovaralo. U Evropi je likovna umjetnost bila cijenjena na sasvim drugačiji način, dok se ovdje sve vrtjelo oko komercijalne umjetnosti i profita. Zato sam odlučio da se povučem i krenem u drugom pravcu.”

KAD SNOVI POSTANU STVARNOST

Nakon što je stekao finansijsku stabilnost, Arslan je odlučio da realizuje svoj dječački san – da postane pilot. Otvorio je građevinsku firmu koja mu je donosila dobar prihod, a zahvaljujući stečenom kapitalu, počeo je da investira u nekretnine, kupujući nekoliko zgrada. No, njegova prava strast bila je visoko na nebu.

„Čim sam zaradio dovoljno novca, bez razmišljanja sam upisao pilotsku školu. Bilo je to 1976. godine, a nakon četiri godine dobio sam pilotsku diplomu. Avion sam, međutim, kupio još dvije godine ranije, jer sam imao pravo da letim, ali isključivo samostalno.“

Prvu lekciju u vazduhu pamti kao da se dogodila juče. Iako su vremenski uslovi tog dana bili izuzetno loši, nije želio da propusti priliku da poleti.

„Instruktor mi je rekao da vjerovatno nije najbolja ideja da prvu lekciju odradim po lošem vremenu. Pitao me hoću li da letim ili da sačekamo bolje uslove. Odlučio sam da letimo. Proveli smo u vazduhu sat vremena, a on me je stalno pitao hoćemo li da nastavimo ili da se vratimo. Tražio sam da idemo dalje.“

A onda je došao trenutak koji svaki pilot pamti do kraja života – prvi samostalni let. Taj dan, kaže, nikada neće zaboraviti.

„Instruktor je izašao iz kabine, stavio mi ruku na rame i rekao: ‘Izvoli, sada je vozilo tvoje. Vrijeme je da pokažeš sve što si naučio. Siguran sam da ćeš uspješno komandovati ovim avionom. Srećan let! Zapamti sve što si učio – i nemoj da me osramotiš.’ Bio sam uzbuđen i presrećan kada sam poletio. Kada sam se bezbjedno vratio na pistu, instruktor je bio jako zadovoljan.“

Za mnoge ljude iz njegovog kraja ideja da jedan imigrant iz Gusinja upravlja avionom bila je nezamisliva.

„Mnogi nisu vjerovali da sam zaista pilot. Sjećam se kada sam s ocem ušao u jedan lokal, čovjek ga je upitao: ‘Bogomi, Salihu, čuo sam da tvoj sin ima avion. Možeš li mi reći ko mu ga vozi?’ Ljudi nisu mogli da shvate da neko od nas može da pilotira avionom, i to još u Americi.“

Jedna od njegovih najvećih želja bila je da svojim avionom sleti u rodno Gusinje, ostvarujući san koji je nosio još od djetinjstva. Međutim, susreo se s nepremostivim birokratskim preprekama.

„Još dok je SFRJ postojala, obratio sam se konzulatu u Njujorku i zatražio dozvolu da sletim u Jugoslaviju svojim privatnim avionom. Planirao sam da ugradim pomoćne rezervoare kako bih imao dovoljno goriva za let do Londona, a odatle bih nastavio ka Crnoj Gori. Sve je bilo precizno isplanirano, ali moj zahtjev je glatko odbijen,“ prisjeća se Arslan.

Njegov plan je naišao na sumnju i nepovjerenje tadašnjih vlasti.

“Rekli su mi da postoji velika mogućnost da će me vojni piloti oboriti ako prekršim jugoslovenski vazdušni prostor. Nisam mogao da vjerujem! Očigledno im nije odgovaralo da se neko od nas pojavi u domovini s privatnim avionom. To je, za njih, bilo nezamislivo”, kaže gusinjski pilot.

GUSINJE U SRCU

Arslan je obišao gotovo svaki kontinent, ali, kako kaže, nigdje nije vidio ljepotu koja može da nadmaši pejzaže Gusinja i Plava. Njegov rodni kraj ostao mu je najveća inspiracija – ne samo u životu, već i u umjetnosti.

„Ko god je posjetio Gusinje i Plav, zna da su to jedni od najljepših krajeva na svijetu. Još kao mladić, nakon povratka iz Nikšića 1962-63. godine, bio sam vjerovatno prvi Gusinjan koji je nosio platno i pribor i slikao svoje rodno mjesto. Ljudi su me gledali sa nevjericom, ali to me nije pokolebalo. Uspio sam da sačuvam nekoliko radova, dok su mnoge slike ostale u porodičnoj kući kada sam napustio rodni kraj,” prisjeća se Arslan.

 S posebnim emocijama govori o svom djetinjstvu, koje je bilo ispunjeno jednostavnošću, ali i izazovima.

“Bilo nas je devetoro djece – šestoro braće i tri sestre. Ja sam bio treći po redu. Svake godine smo odlazili na planinu Košutica Čekića, koja pripada samo našoj porodici. To su bila turbulentna vremena, odnosi između Jugoslavije i Albanije su bili zategnuti, a granica stalno pod nadzorom. Dešavalo se da goveda pređu granicu, što bi odmah stvaralo probleme. No, mi djeca smo našli način da doprinesemo kućnom budžetu – brali smo borovnice, čajeve i vadili korijenje lincure, prodajući ih za sitan novac.”

Odrastanje u takvim uslovima dalo mu je snagu i odlučnost da u Americi gradi uspjeh iz temelja. Kada je stigao u SAD, nije mu trebalo dugo da shvati šta znači preduzetnički duh. Počeo je sa građevinskim poslovima, a zatim prešao na ulaganja u nekretnine.

“Bili smo među prvima koji su kupili zgradu u Njujorku. Prva nekretnina bila je na Čurč Aveniji u Bruklinu – zgrada sa 20 stanova. Koštala je 100.000 dolara, što je tada bio ogroman novac. Poslije toga, nastavili smo sa investicijama, a otvorili smo i restoran.”

Njegov otac Salih, prvi diplomirani mašinbravar u Gusinju, bio mu je velika inspiracija.

„Moj otac je bio izuzetan zanatlija. Kada smo stigli u Ameriku, shvatio sam da ponekad dobar zanat može donijeti više uspjeha od fakultetske diplome. Dok je bio živ, kupili smo ranč od 250 hektara. Znajući koliko voli selo, želio sam da mu omogućim da provodi vrijeme u prirodi. Najsrećniji su bili kada bismo napustili grad i otišli na imanje.”

KAKO JE ARSLAN VOZIO NAJVEĆEG ZAVODNIKA JUGOSLAVIJE

Arslan je tokom godina imao priliku da u pilotskoj kabini ugosti mnoge poznate ličnosti, ali jedno iskustvo mu je posebno ostalo urezano u sjećanje – let sa legendarnim Zdravkom Čolićem.

“Moj brat Began je tada organizovao Čolinu turneju po SAD i pružila mi se prilika da ga vozim avionom između gradova. Iskreno, mislio sam da će se uplašiti letjenja malim avionom, ali me iznenadio svojim stavom. Kad smo mu objasnili da je u pitanju privatni avion, on je samo uz osmijeh rekao: ‘Pa šta onda čekamo, zašto ne poletimo?’”

Tako su zajedno obilazili gradove SAD, dok je Zdravko iz dana u dan osvajao publiku svojim hitovima. Arslan se sa osmijehom prisjeća i Čoline harizme:

„Bio je nevjerovatno šarmantan, gdje god smo sletjeli svi su željeli da ga upoznaju. Već tada je bilo jasno zašto je nosio epitet najvećeg zavodnika Jugoslavije.“

Letjenje sa Zdravkom Čolićem nije bilo samo profesionalno iskustvo za Arslana, već i prilika da izbliza upozna čovjeka čiji su hitovi obilježili generacije.

„To je iskustvo koje neću zaboraviti. Ta energija, spontanost i njegov iskreni osmijeh ostali su mi u sjećanju kao jedan od onih trenutaka koji se pamte cijeli život.“

PEĆINSKE TAJNE GUSINJA

Arslan Čekić nije samo pilot i biznismen – njegova radoznalost i ljubav prema istraživanju odveli su ga u neistražene dubine gusinjskih pećina, gdje je naišao na nevjerovatno arheološko otkriće.

“Vjerovatno sam bio prvi čovjek u gusinjskom kraju koji se ozbiljnije bavio istraživanjem pećina. Još dok sam studirao na akademiji zavolio sam arheologiju i znao sam da u našem kraju postoje fascinantne lokacije koje nikada nisu istražene. Nekoliko profesora mi je govorilo o tome, a i čobani iz mog kraja su često pričali o ogromnim pećinama u okolini Gusinja, ali niko nije smio da ih istražuje – plašili su se, ili jednostavno nisu imali odgovarajuću opremu.”

Jedna od pećina o kojoj su kružile brojne legende bila je ona na Čardaku. O njenoj tajanstvenosti pričale su generacije Gusinjana, a Arslan je odlučio da sam otkrije šta se krije u njenoj utrobi.

“Uzeo sam osnovnu opremu i uputio se unutra. Pećina se sastoji od nekoliko tunela koji vode sve dublje. Krenuo sam u jednom pravcu i išao neprekidno dva i po sata, ali nisam uspio da dođem do kraja. Kako sam se spuštao, čuo se huk vode, a put me vodio kroz dijelove koji su bili puni ostataka životinjskih kostiju.”

Najveće iznenađenje došlo je kada je naišao na ljudsku lobanju, zatrpanu među kamenjem i kostima.

“Kada sam je kasnije odnio u muzej u Nikšiću, nakon osnovnih ispitivanja rekli su mi da je vjerovatno stara oko 12 hiljada godina. Ipak, postojala je mogućnost da je još starija. Pronašao sam i ognjište, što ukazuje na to da su u ovoj pećini nekada živjeli ljudi. Bio sam fasciniran spoznajom da su ovdje prije hiljada godina ljudi pronalazili sklonište, a vjerovatno i živjeli duže vrijeme.”

Iako su ga životne okolnosti odvele daleko od Gusinja, Arslan često sanja o povratku u pećine koje je istraživao.

“Postoji još toliko toga neotkrivenog u našem kraju. Priroda je tamo veličanstvena, ali vjerujem da se ispod zemlje kriju jednako fascinantne tajne koje čekaju da budu otkrivene.”

Iako mu je umjetnost bila velika ljubav, zbog poslovnih obaveza nije imao mnogo vremena za slikanje.

„Biznis ne ostavlja puno prostora za hobije, Ipak, kad mi se ukaže prilika, rado slikam“ kaže Arslan.

U svemu što radi, najveću podršku mu pružaju supruga Razija i sin Kaplan, koji su uz njega kroz sve uspone i izazove.

Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS