Porodica Bektešević sa sobom iz Mitrovice donijela ukus zavičaja: Već 19 godina u Njujorku mirišu Džaferovi ćevapi

May 31, 2025 drdrago No Comments

Kada prošetate 30. avenijom u Astoriji i stignete do 42. ulice, teško je da vas miris ćevapa neće zaustaviti. To je onaj poznati, domaći miris koji budi nostalgiju i mami vas da zavirite unutra. U ugostiteljskom objektu s razlogom nazvanom „Ukus“, dočekaće vas ne samo vrhunska hrana, već i toplina doma, mirisi zavičaja i osmijesi članova porodice Bektešević – ljudi koji već pet decenija žive i dišu za ugostiteljstvo

Kad sudbina zatvori jedna vrata, druga otvori – ponekad i preko okeana. Tako danas Gusinjanin Džafer Bektešević ne dočekuje goste u Mitrovici, već u srcu Astorije, gdje se mirisi bureka i ćevapa stapaju s ritmom Njujorka.

Još daleke 1970. godine, sa bratom Enverom počeo je da se bavi ugostiteljstvom, da bi pet godina kasnije u Kosovskoj Mitrovici otvorili restoran koji se zvao „Ukus“. Tako je i krenulo. A u restoranu su i Džaferova braća, Haljit, Zufer i Aljo, počela da peku zanat i uče kako da naprave ćevape i bureke.

**Pola vijeka je prošlo otkad je Džafer Bektešević u Kosovskoj Mitrovici otvorio prvi restoran „Ukus“. Danas, s istom ljubavlju i pod istim imenom, ćevape i bureke pravi – u Njujorku**

Ubrzo je u Zvečanu počela da radi njihova buregdžinica „Visitor“, koja i danas nosi to ime. Potom su otvorili ćevabdžinicu u Plavu koja nosi ime tog grada, a uslijedilo je i otvaranje restorana u Zubinom potoku.

„Nas petorica braće smo se bavili ugostiteljskim poslom, dok se jedino najmlađi Zamo školovao. Završio je fakultet i radio u svojoj struci. Bila su to srećna vremena… Svi smo imali sopstvenu ugostiteljsku radnju i posao je dobro išao“, priča Džafer.

Ali, kao i mnoge balkanske priče, i ova ima svoje poglavlje o ratu. Nakon što su devedesete promijenile sve, Džafer sa porodicom 2001. godine dolazi u Sjedinjene Američke Države. Počinje ispočetka – ali sa istim entuzijazmom i znanjem koje je godinama brusio.

U Astoriji, njujorškom kvartu poznatom po velikom broju imigranata s Balkana, 2006. godine ponovo se rađa „Ukus“ – ovog puta kao ćevabdžinica i buregdžinica. Ime nije mijenjao. Džafer jeste odselio iz Gusinja, a potom i iz Mitrovice, ali Gusinje i Mitrovica nikada nijesu odselili iz njega.

Oni koji su imali priliku da ručaju u tom ugostiteljskom objektu imaju samo riječi hvale. Džaferov sin Fikret i ćerka Edina su naslijedili očevu ljubav prema tom poslu, a glavna podrška im je majka Idajeta. „Ukus“ danas privlači sve više gostiju, a među njima su redovni i Amerikanci, koji svrate da probaju balkanske specijalitete.

**Nastavio tamo gdje je otac stao i učinio da „Ukus“ miriše i u Americi – Fikret Bektešević nastavlja porodičnu tradiciju u Njujorku**

Džafer danas uglavnom odmara. S novinama i turskom kafom na stolu, često ga možete vidjeti u njihovom ugostiteljskom objektu. Njegov nasljednik Fikret ima ogromno iskustvo u ovom poslu, dok mlađi sinovi Fuad i Edin tek ponekad svrate da pomognu. Oni svoj prostor pod američkim suncem traže kroz fakultetske diplome i karijere izvan kuhinje.

„Ovo je naš porodični biznis. Trudimo se da opravdamo ime radnje. Tako smo radili i u Mitrovici. Najvažnije je da je gost zadovoljan. Ovdje već imamo stalne mušterije, a sve je više novih gostiju“, priča Fikret.

Porodica Bektešević ne planira širenje. Kažu da su zahvalni na onome što imaju. Jer nije lako krenuti iz početka, još manje dvaput. Mitrovica i Gusinje su daleko, ognjište je ostalo iza njih, ali nema vremena za žaljenje. Sjećanja nose u sebi, a miris domaće hrane – svakodnevno dijele s drugima.

Sead Hodžić

Napomena: Svi sadržaji (tekst i fotografije) zaštićeni su autorskim pravima. Svako korišćenje bez prethodne pismene saglasnosti redakcije Portala Revije Fokus predstavlja kršenje prava i biće sankcionisano u skladu sa zakonom.