Maksim se borio 200 sati bez prekida kad ga je u gradu Bahmutu ubio ruski snajperista. Njegova majka Lilja je rekla da on nije ni spavao ni jeo osam dana.

Ona je Bahmut nazvala “paklom”, a za to ima dobar razlog. U ovom gradu je poginuo jedan njen sin dok je drugi teško ranjen. Jedina joj je utjeha da je jedan sin umro spasavajući život drugom, piše BBC.

DOBROVOLJNO SE PRIJAVILI U BORBU

Maksim i Ivan su se dobrovoljno prijavili u borbu kada je Rusija prošlog februara napala Ukrajinu. Maksim je tad imao 22, a Ivan samo 18 godina.

“Uvijek je bio uz mene i ja uz njega. Bio mi je najdraža osoba”, kaže Ivan, dodajući da su bili nerazdvojni.

On je pokazao njihove zajedničke slike u rovu, vojnom vozilu, na odmoru. Kako vrijeme prolazi, može se primijetiti kako se dva nasmijana, zgodna mladića mijenjaju, postepeno izgledajući sve umorniji dok im rat oduzima nevinost. Svoje poslednje zajedničke trenutke proveli su u brutalnim borbama za svaku kuću u Bahmutu.

“Tamo nije moglo da se spava. Napadali su nas 24 sata dnevno”, kaže Ivan.

MAKSIM SPASIO BRATA I ODVUKAO GA U ZAKLON

Jedinica dva brata zaglavila je u prostoriji bez prozora u jednoj zgradi. Morali su da probijaju zidove kako bi napravili vatrene položaje. Tada su dobili komandu da se povuku. Ivan se sjeća trenutka prije ranjavanja.

“Punio sam oružje. Izašao sam iza zida i vidio bljesak. Paralizovao sam se i pao”, rekao je on.

Tada je osjetio toplinu krvi koja mu teče iz povreda na licu. Mislio je da neće preživjeti. Ali, Maksim je dotrčao da ga spasi i odvukao ga natrag u zaklon.

“Oživio me je, izvadio mi polomljene zube i počeo da mi pruža prvu pomoć”, kaže Ivan.

To je uključivalo i bušenje rupe u njegovom grlu kako bi se spriječilo gušenje. Ivan je pokazao video kako mu njegov brat nježno briše krv ubrzo nakon eksplozije. Drugi snimak prikazuje Ivana kako pokušava da hoda sa zjapećom ranom na licu, ali još uvijek drži svoju ukrajinsku zastavu: simbol hrabrosti i otpora u bici za Bahmut, prenio je Index.hr.

“MOJ BRAT NIJE DOPUSTIO DA UMREM”

Ivan ne sumnja da bi umro da nije bilo Maksimove pomoć.

“Moj brat nije dopustio da umrem. Spasio me je”, kaže on.

Maksim je pozvao pomoć preko radija. Ali, prva ekipa bolničara koji su pokušali da dođu do njega poginula je u svom vozilu kada ih je pogodio ruski protivtenkovski projektil. Prošlo je još još devet sati prije nego što su uspjeli da spasu Ivana.

A onda je uslijedio Maksimov izuzetan čin samopožrtvovnosti. Umjesto da sa svojim bratom krene na sigurno, dobrovoljno se javio da ostane u Bahmutu, kako bi vodio njihovu jedinicu. Nedjelju dana kasnije Maksima je ubio ruski snajperista.

U Ukrajini su sahrane vojnika postale svakodnevica poput zvuka artiljerije na frontu. Ali, nisu sve sahrane poput Maksimove. Uz njegovu ožalošćenu porodicu čitavo mjesto Tomakivka izašlo je da mu oda počast.

VIJEST OD KOJE SU SVI STREPJELI

Kleknuli su dok se pogrebna povorka probijala do groblja – poneki cvjetić ili zastava Ukrajine, molitve i sjetna muzika praćena suzama i jecajima.

Poslednjih godinu dana roditelji Maksima i Ivana živjeli su bitke svojih sinova posredno. Lilja i Serhij takođe su imali besane noći – sa nestrpljenjem su čekali da im se jave njihovi sinovi. Često bi dobili samo kratku i smirujuću poruku: “Dobro smo, mama.”

Ali onda je stigla vijest od koje su strepjeli.

Lilja je zaplakala nad Maksimovim kovčegom prije nego što je konačno spušten u zemlju praćen salvom iz vatrenog oružja.

“Još uvijek ne možemo da vjerujemo. Moja duša je slomljena”, rekla je Lilja nakon sahrane i dodala da joj je njen Ivan sada jedini razlog da nastavi da živi.

“ON JE ANĐEO”

Rekla je da je Maksim imao priliku da ode sa Ivanom, ali da nije htio da ostavi njihove mlađe, manje iskusne drugove.

“On je heroj. On je anđeo. On je sunce. Nikad ne bi ostavio svog brata iako je znao da će i sam da umre”, rekla je ona.

Ukrajina ne želi da objavi koliko je života izgubljeno u ovom ratu. Ali jedan pogled na groblje pokazuje da čitava zemlja plaća veoma visoku cijenu.

Na ovom malom groblju u malom gradu nalaze se redovi svježe iskopanih grobova okruženih cvijećem Maksimov pogreb bio je jedan od tri vojničke sahrane koje je lokalni sveštenik vodio te nedelje.

“DOSAD NISAM SAHRANJIVAO PRIJATELJE”

Za Romana, koji je i sam bio vojnik prije nego što se zaredio, ova je sahrana bila teža od drugih. On je porodični prijatelj i molio se sa Maksimovim i Ivanovim roditeljima za siguran povratak njihovih sinova koje je poznavao.

“Često moram da sahranjujem vojnike, ali nikad do sada prijatelje”, rekao je Roman.

Na sahrani je Ivan još držao u ruci ukrajinsku zastavu koju je nosio kad je bio ranjen – potpisali su je njegovi saborci uključujući i brata. Krv iz njegovih rana umrljala je plavu i žutu tkaninu.

“Shvatili smo da se možda nećemo vratiti, ali čast je boriti se za Ukrajinu. Zato ni na koji način ne žalim. Moj brat je dao život za našu slobodu. Nažalost, sloboda dolazi sa krvlju”, rekao je Ivan.

Foto: Maksim i Ivan (Privatna arhiva)