U intervjuu objavljenom 1992. godine, princ Philip nije ostavljao dvojbe: “Nisam htio biti predsjednikom World Wildlife Funda (Svjetska zaklada za zaštitu prirode). Iskreno, radije bih ostao o mornarici”.

Kraljevska mornarica je u njegovo doba još i stvarno bila moćna i 1939. godine nastavio je svoje obrazovanje na Britanskom kraljevskom pomorskom koledžu u Dartmouthu i bio je proglašen najboljim kadetom svoje generacije.

Zatim odlazi u Grčku, ali budući da je Ujedinjena Kraljevina stupila u rat u rujnu 1939. godine, mladi se, 19-godišnji Philip priključio vojnoj mornarici kao dočasnik na HMS (brod Njegovog veličanstva) Ramillies koji je štitio konvoje australske vojske u Indijskom oceanu.

Philipa, nakon što je Italija krenula u napad na Grčku, prebacuju na HMS Valiant u sklopu mediteranske flote. U veljači 1941. godine u Portsmouthu je završio tečaj i dobio čin potporučnika. I opet bio među najboljima: od pet ispitnih područja, na četiri je bio najbolji.

Jedan od zaslužnih za pobjedu kod rta Matapan

Pravo vatreno krštenje uslijedilo je 28. ožujka te godine kad je britanska flota kod rta Matapan naišla na talijanske brodove. Philip je imao zadatak locirati neprijateljske brodove i u slučaju da ih pronađe, osvijetliti ih. Kako je kasnije pričao, zamijetio je jedan brod, javio zapovjednicima i ubrzo je uslijedila snažna vatra koja je potpuno uništila talijansku krstaricu.  A zatim je zamijetio još jedan talijanski brod koji je doživio istu sudbinu.

U izvješću s te bitke prvi će se put spomenuti njegovo ime kao jednog od zaslužnih za pobjedu. Zapovjednik savezničkih snaga, admiral Cunningham, rekao je da su “njegova budnost i procjena situacije omogućili da u pet minuta potopimo dvije talijanske krstarice”.

Savezničke snage su u bitki kod rta Matapan imale samo četiri poginula, a četiri su broda bila lakše oštećena, dok su protivničke snage izgubile više od 2000 ljudi, a pet brodova je bilo potopljeno. Među njima su bili i Fiume (Rijeka) i Zara (Zadar). Nakon te bitke dobio je grčko vojno odličje.

Iskazao se i tijekom invazije na Siciliju

Sa samo 21 godinom, Philip će 1942. godine postati prvi časnik palube na razaraču HMS Wallace, najmlađi časnik u službi koji je imao izvršne ovlasti na brodu takve veličine. I ovdje se iskazao tijekom invazije na Siciliju u srpnju 1943. godine, kad je spriječio napad na svoj brod.

U noći se pojavio bombarder, a Philip je naredio da u more spuste čamac za spašavanje i u njega je stavio upaljene signalne rakete koje su zbunile pilota pa nije vidio brod. Godinu kasnije, bit će prebačen na HMS Whelp koji je bio raspoređen na Pacifiku. Karijeru u Drugom svjetskom ratu završava na Tokijskom zaljevu, na američkom brodu Missouri, kad je pratio kako Japan 2. rujna 1945. godine potpisuje kapitulaciju.

Posije je pričao kako je s palube gledao kako Japanci potpisuju predaju, udaljen od tog povijesnog događaja nekih 100 metara. “Bilo je to veliko olakšanje. I sjećam se jer smo odatle nastavili do Hong Konga. I svi smo bili u čudu kad smo shvatili da više ne moramo zatamniti brod”, ispričao je.

Brak ga koštao pomorske karijere

Na HMS Whelpu se vraća u Britaniju te nastavlja karijeru kao instruktor na HMS Royal Arthur u školi za dočasnike u Corshamu, Wiltshire. Nakon vjenčanja s Elizabetom 1947. godine, mladi se bračni par seli na Maltu gdje su proveli dvije, kako su sami tvrdili, najljepše godine života.

Philip je bio prvi časnik palube na razaraču HMS Chequers, a princeza Elizabeta žena mornara, a 1950. godine postaje zapovjednikom fregate HMS Magpie. Time završava njegova pomorska karijera jer se 1952. godine preuzima sve dužnosti koje su mu pripadale kao kraljičinom mužu.

Izvor: Jutarnji.hr

Ljubavna priča Filipa i Elizabete započela je na Kraljevskom pomorskom koledžu 1939. godine, kada je 18-godišnji princ upoznao svoju 13-godišnju daleku rođaku princezu Elizabetu. Nakon upoznavanja par je započeo dopisivanje koje je kasnije preraslo u ozbiljnu vezu.
Kako je veza rasla, njih dvoje su počeli provoditi više vremena zajedno, zbog čega je Filip prihvatio posao u oficirskoj školi u Engleskoj, kako bi je mogao češće posjećivati.
„Provodio je vikende s nama, a kad je škola bila zatvorena, proveo je šest sedmica u Balmoralu“, napisala je Elizabeta u pismu autoriki Beti Šo 1947. godine, koje je objavljeno na aukciji u aprilu 2016.
Princ se zbog Elizabete odrekao svojih grčkih i danskih plemićkih titula, kao i svakog polaganja prava na prijesto, postao je britanski državljanin usvojivši prezime porodice svoje majke Mountbaten.
20 novembra 1947. godine par se vjenčao na spektakularnoj ceremoniji u londonskoj Westminsterskoj opatiji, na istom mjestu gdje se princ Vilijam vjenčao s Kejt 2011. godine.