Od 1.196 ljudi na brodu, samo 900 njih preživjelo je udare i dospjelo u vodu, a potonuće broda bio je tek početak najgore noćne more ljudi na njemu. Njihova je muka svjedočanstvo onog što se smatra nagorim napadom morskih pasa u istoriji. Kako je sunce izašlo 30. jula, preživjeli su ga dočekali plutajući u okeanu. Prsluci za spašavanje su bili rijetkost, a preživjeli su tražili one mrtve kako bi ih skinuli s njihovih tijela. Kako bi stvorili neki privid reda, preživjeli su počeli formirati grupe, a neke su imale i više od 300 ljudi – u otvorenim vodama, čekajući spas. Vrlo brzo biće posve izloženi napadima nemilosrdnih morskih predatora, bez ikakve zaštite sa svoje strane

Foto: Printscreen

Bitke Drugog svjetskog rata često su se vodile na područjima toplih, tropskih mora u kojima obitavaju morski psi. Brojni su se vojnici bojali šta će biti s njima ako im se potopi brod ili avion padne u more i nađu se u nemilosti tih zastrašujućih životinja.

Kako bi pomogli da umire strahove, američka mornarica je finansirala naučno istraživanje s ciljem razvoja sredstva koje bi odbijalo morske pse od ljudi, svojevrsnog repelenta kao što postoji onaj za komarce. Naučnik Stewart Springer komentarisao je ironiju toga rekavši: “U redu je ako se daje svoj život za domovinu, ali ako vas pritom i pojedu to i nije baš u redu”.

Prvi su na repelentu radili ljudi iz Kancelarije za strateške usluge (Office of Strategic Services, obavještajna služba koja je bila preteča CIA-e). Najzabrinutiji oko napada morskih pasa nisu bili oni iz mornarice, već avijatičari, a budući da su njihovi avioni često rušeni te su se spašavali skokom s padobranom, strahovali su kako će biti živi mamac. Nakon godina istraživanja, naučnici nisu uspjeli pronaći hemijsku supstancu koja bi odbila morske pse (osobito jer bi se svaka tvar vrlo brzo razrijedila i nestala u okeanu), a naposljetku su vojnicima dali roze tabletu koja je bila običan placebo, dok su njima rekli kako će otopljena odbiti te životinje od napada.

NAJGORI NAPAD MORSKIH PASA U ISTORIJI

Američki ratni brod USS Indianapolis dostavio je ključne djelove potrebne za atomsku bombu u mornaričku bazu na pacifičkom ostrvu Tinian. Planirano je kako će 6. avgusta to oružje napasti Hiroshimu.

No, 28. Indianapolis je isplovio iz Guama bez pratnje, a trebao se susresti s bojnim brodom Idaho u zaljevu Leyte, te su zajedno trebali pripremiti invaziju na Japan. Sljedeći dan je bio miran, a Indianapolis je kroz valove plovio brzinom od 17 čvorova kroz nepridvidivi Pacifik.

Kako je dolazio suton, mornari su kartali i čitali knjige, uživajući u rijetkim trenucima spokoja. No, nedugo nakon ponoći, Indianapolis je iznenada napala i potopila japanska podmornica, lansirajući torpedo i zapalivši brodski spremnik od 13.000 litara goriva za avione. Zatim je još jedan torpedo pogodio samu sredinu broda, izazvavši tako lančanu reakciju eksplozija i brod je potonuo u samo 12 minuta. Od 1.196 ljudi na brodu, samo 900 njih preživjelo je udare i dospjelo u vodu, a potonuće broda bio je tek početak najgore noćne more ljudi na njemu. Njihova je muka svjedočanstvo onog što se smatra nagorim napadom morskih pasa u istoriji. Kako je sunce izašlo 30.jula, preživjeli su ga dočekali plutajući u okeanu. Prsluci za spašavanje su bili rijetkost, a preživjeli su tražili one mrtve kako bi ih skinuli s njihovih tijela. Kako bi stvorili neki privid reda, preživjeli su počeli formirati grupe, a neke su imale i više od 300 ljudi – u otvorenim vodama, čekajući spas. Vrlo brzo biće posve izloženi napadima nemilosrdnih morskih predatora, bez ikakve zaštite sa svoje strane.

Morske pse su privukli zvukovi eksplozije, potonuće broda i tragovi krvi povrijeđenih. Iako brojne vrste morskih pasa žive u otvorenim vodama, niti jedna se ne smatra agresivnom poput psa trupana oblokrilca, velikog morskog psa koji naraste do 3,5 metraa. Glavno obilježje za raspoznavanje su mu velika zaobljna peraja, koja su na završecima bijele boje. Ovaj se pučinski morski pas redovno zadržava u blizini grebena i nastanjuje široko tropsko i subtropsko područje okeana, piše express.hr. Često se može vidjeti kako lagano pliva ispod same vodene površine. Ima istančana čula te je vrlo osjetljiv na panične reakcije, bilo kakve turbulencije, kruženje rukama, lupanje nogama i prisutstvo ranjene ribe ili plijena. Kod hranjenja, često dolaze u grupama i započinju masovne napade, ne zbog same hrane, već svoje prirode oportunističkog predatora. Oni su se sjatili oko stradalnika, koji su samo mogli gledati kako peraje kruže oko njih.

Prve noći, morski psi fokusirali su se na plutajuće mrtvace, ali panični pokreti preživjelih i lupanje po vodi kojim su ih htjeli otjerati privukli su ih još više. Kako su morski psi usmjerili svoju pažnju prema živima, osobito onim ranjenima, mornari su pokušali napraviti tzv. karantin ljudi s otvorenim ranama, a čim bi neko umro, odgurnuli bi njegovo tijelo daleko u nadi da će zamijeniti tijelo za malo predaha od ralja morskih pasa.

PRIZORI KOJE NISU MOGLI DA ZABORAVE

Brojni preživjeli su bili paralizovani od straha, pa nisu mogli ni jesti ni piti ostatke sakupljene s potonulog broda.

Jedna je grupa napravila kobnu pogrešku – otvorili su konzervu mesa i morski su psi navrli na njih prije nego su je uspjeli da probaju. Ostali su tada pobacali sve mesno što su imali. U noći su se čuli urlici, a prizor čovjeka koji bi samo zajecao prije nego bi ga morski pas povukao ispod površine scena su koju niko od preživjelih nije mogao zaboraviti. Morski su ih psi napadali i grizli danima, a naznake spašavanja nije bilo na pomolu.

Mornarička obavještajna služba presrela je poruku iz japanske podmornice koja je torpedirala Indianapolis, ali zanemarili su je smatrajući to trikom koji bi privukao američke brodove za spašavanje u japansku zasjedu. U međuvremenu su napušteni ljudi shvatili da imaju najbolju šansu preživljavanja u velikim grupama, idealno u samom centru. Oni na marginama, ili još gore sami – bili su najizloženiji morskim psima.

Kako su dani prolazili, veliki broj ljudi podlegao je gladi, vrućini i halucinacijama izazvanim pijenjem morske vode. Ti koji su pili vodu doživljavali su napade ludila, pjena im je izlazila na usta i mahnito su vikali na morske pse, jecali, zapomagali i bivali napadnuti. Budući da su postajali velika prijetnja drugima i mamac psima, često su ih sami potapali i tako im kratili muke spašavajući i vlastite živote.

U 11 sati ujutro, četvrtog dana u vodi, američki je avion uočio preživjele i radiom pozvao pomoć. Kroz nekoliko sati stigao je drugi avion kojim je upravljao poručnik Adrian Marks. Vidjevši uživo napade morskih pasa, oglušio se na jasnu zapovijest i sletio u napadnute vode kako bi pomogao ranjenima. Nakon ponoći je pristigao brod USS Doyle koji je spasio zadnje preživjele iz mora. Od cijele posade Indianapolisa 1.196 ljudi preživjelo je tek njih 317. Prema proračunima, od direktnih napada morskih pasa umrlo je barem njih 150, ali teško je to utvrditi sa sigurnošću.

Pogledajte svjedočanstvo preživjelog u videu: