Nikad nisam ništa potpisala, nikome nisam dala svoju djecu. Nikad nisam saznala, niti dobila odgovor uz čiji su potpis odvedeni u Italiju. Jednom sam dočekala i Duška Tomića, rekao mi je da će mi dati njihove slike… Išla sam na Velešiće, tražila kancelariju gdje je rekao da se javim. Istjerali su me, kaže Hirija

Hirija Ljuša (Foto: “Avaz”)

Sarajka Hirija Ljuša (53) je, nakon više od 25 godina, saznala je da su joj sinovi Amer i Alen živi, da su u Italiji, gdje su jula 1992. konvojem Dječije ambasade Međaši odvedeni. 

Hirija Ljuša nikad nije dala dozvolu da dječaci odu u Italiju. Tog ljeta 1992. muž Kemal bio je na liniji, a ona teško ranjena od granate kod sarajevske „Vranice“.

SAMA ŽIVI I PLAČE

“Kemal mi je dolazio u bolnicu, govorio da su djeca na sigurnom. Mjesec i po bila sam na liječenju. Kada sam izašla, rekle su mi žene iz skloništa da su djeca u Domu ‘Ljubica Ivezić’”, ispričala je za “Avaz” Ljuša, neprekidno jecajući.

Lice joj je izgriženo od suza.

“Nema dana za ovih 25 godina kad ne plačem. Sama živim. Sama plačem. Znala sam da su Amer i Alen živi. Kada sam otišla u Dom, rekli su mi da su djeca u Italiji, da ih je odveo neki Duško Tomić. Plakala sam, prijetila, došla je policija, razbila sam kamenom staklo kada su mi zatvorili vrata Doma i tjerali da idem kući, jer ‘ne znaju šta je s mojim sinovima’, ispričala je za taj list.

Iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu konvoj je prema Italiji krenuo sa 46 djece. Starija djeca smještena su u Iđea Marinu, a mlađa, njih 37, u Dječiji dom „Mamma Rita“ u Monci, Milano.

Nikad nije razjašnjeno jesu li djeca iz Sarajeva u Italiju poslata s nekim dokumentima (uprkos tome što su morala da pređu nekoliko državnih granica), a italijanski mediji su objavili da su po dolasku dobila status “povjerenih maloljetnika”, da su bili pod starateljstvom Dječje ambasade Međaši i kasnije italijanske vlade.

VEĆINI SE GUBI TRAG

Do danas je desetak njih pronađeno u udomiteljskim porodicama. Većini se gubi svaki trag.

“Avaz” je u septembru zahvaljujući italijanskom novinaru Andrei Oskariju Rosiniju (Oscari Rossini), koji već godinama na RAI 3 prati priču o „Siročadima mira“,objavio priču o Ameru i Alenu i njihovom rođaku Kenanu Hasagiću iz Sarajeva.

“Moj rođak Amer sada se zove Luka, Alenu je ostavljeno njegovo ime”, kazao je tada Hasanagić, koji nije bio previše raspoložen da priča.

Amer i Alen sinovi su njegovog daidže Kemala, koji je poginuo, a za njihovu majku je rekao da ništa ne zna.

No, majka Hirija godinama je obijala pragove, od Crvenog krsta, preko opštine, ministarstava. Nepismena je i skoro uvijek i svugdje vrata su joj bila zatvorena. Onda je unuka njene komšinice pronašla na internetu priču o Hirijinim sinovima.

Foto: “Avaz”

“Amerisa je i stupila u kontakt s italijanskim novinarima. Tako sam saznala da se Amer danas zove Luka. Dolazio mi je i novinar Andrea, dali su mi pare da izvadim pasoš. Sada čekam da me pozovu, da idem da vidim svoju djecu”, kaže Hirija.

Pokazuje slike svojih sinova… Ameru/Luki je 31, a Alen ima 29 godina.

“Od odlaska u Italiju još nema ništa. Boli me srce što me Alen ne prihvata. Amer/Luka mi je već putem SMS-a poslao četiri pisma. Želi da me vidi, kaže da, kad vidi zvijezdu, misli da sam to ja. Zna koliko sam patila i koliko sam ih tražila”, kaže Hirija.

Iz Italije su joj rekli da se još malo strpi.

ŽIVOT OD MILOSTINJE

“Ne znam kako ću. Dođe mi da se ubijem. Čekaću još malo, ali više ne mogu da izdržim. Presudiću sama sebi”,kaže nesrećna majka.

Kako je “Avaz ranije saznao, obojica Ljuša žive u Lombardiji. Ne govore bosanski, odvojeni su od malih nogu. Usvojile su ih dvije različite porodice.

“Nikad nisam ništa potpisala, nikome nisam dala svoju djecu. Nikad nisam saznala, niti dobila odgovor uz čiji su potpis odvedeni u Italiju. Jednom sam dočekala i Duška Tomića, rekao mi je da će mi dati njihove slike… Išla sam na Velešiće, tražila kancelariju gdje je rekao da se javim. Istjerali su me”, kaže Hirija.

Bolesna je, izgleda mnogo starije za svoje godine, živi od milostinje, nije dobila ni Kemalovu penziju.

Italijanski mediji naveli su da priča o „siročadima rata“ izaziva i danas kontroverze i napominju da je usvajanje djece, čak i onih koji su u Bosni imali biološke roditelje, počelo 1996. Bosanskohercegovačke vlasti pitanjem djece koja su konvojem otišla u Italiju nisu se nikad bavile ozbiljno.

JEDNA ĆERKA UMRLA, DRUGA POGINULA

“Nema tih riječi kojima bi se moglo opisati šta sam preživjela. Oteli su mi Amera i Alena, Jasmina mi je u ratu na rukama umrla, 15-godišnja Nerdžvana poginula je u pokušaju da se prebaci do Italije tokom rata. Nemam ni sna, noć mi je najgori neprijatelj”, priča Hirija Ljuša, ne prestajući da plače.

ALEN NAM JE REKAO DA MU JE ŽIVOT KAO “TITANIK”

“Naš sljedeći korak je da napravimo sve da se Hirija i Amer/Luka sretnu. No, to neće biti tako brzo”, kazao je “Avazu” italijanski novinar Rosini.

On ističe i da njegove kolege prevode poruke koje idu na relaciji Hirija – Amer.

Alen, koji za sada odbija da kontaktira s majkom, kako saznaje “Avaz” od italijanskih kolega, uspješan je biznismen u Milanu.

“Rekao nam je da mu je život sada kao ‘Titanik’ i da treba vremena da odluči šta će da uradi”,- kaže Rosini.