“Umjesto da po završetku prijema ode na sprat i odspava malo, pozvala me je i rekla mi da želi kasnije ponovo da ode na groblje Arlington. Bio sam iscrpljen, a ni ona nije spavala više nego ja. Kako je uspjela sve da izdrži, zaista ne znam. Morali smo da se dogovorimo sa nadležnima na groblju Arlington, jer to je trebalo da bude sasvim privatna posjeta i da ostane u potpunoj tajnosti”

Prije 53 godine, 22. novembra 1963. godine, ubijen je predsjednik Amerike Džon Kenedi. Odlomci iz knjiga “Gospođa Kenedi i ja” i “Pet predsjednika” otkrivaju šta se zaista dogodilo i to od nekog ko je u tom trenutku bio tu – agenta tajne službe Klinta Hila.

ODLOMAK IZ KNJIGE KLINTA HILA “PET PREDSJEDNIKA: MOJE NEVJEROVATNO PUTOVANJE SA AJZENHAUEROM, KENEDIJEM, DŽONSONOM, NIKSONOM I FORDOM”

“Nedjelja, 24. novembar, bio je dan kada je tijelo ubijenog predsjednika odnijeto u Vašington. Tog jutra dobio sam hitnu poruku da se vratim u rezidenciju. Gospođa Kenedi i njen djever Robert Kenedi željeli su da vide predsjednika posljednji put.

Trčao sam kroz hodnik ka Istočnoj sobi, gdje je general Godfri MekHju čekao gospođu Kenedi i državnog tužioca.

Nakon što je tražio od počasne garde da se okrene i pomjeri od kovčega, general MekHju polako je skonio zastavu i zajedno smo podigli poklopac. Vidio sam predsjednika Kenedija kako leži u tom uskom kovčegu, zatvorenih očiju, tako mirno kao da spava.

MekHju i ja lagano smo se udaljili od kovčega i pustili prvu damu i predsjednikovog brata da se oproste od čovjeka kojeg su toliko voljeli.

Uplakana, gospođa Kenedi okrenula se prema meni i pitala me da li mogu da joj donesem makaze. Brzo sam našao neke u kancelariji niz hodnik, pružio joj ih i okrenuo se da im dam malo privatnosti. Okrenut leđima kovčegu, čuo sam zvuk makaza, uz bolne suze dok je sjekla pramen kose svog muža.

Robert Kenedi polako je zatvorio kovčeg, uzeo gospođu Kenedi za ruku i zajedno su izašli iz Istočne sobe. General Hju i ja provjerili smo da li je kovčeg bezbjedno zatvoren. Pogledao sam na sat. Bilo je 12:46. Vidio sam predsjednika Kenedija posljednji put u životu. Kovčeg više nikada neće biti otvoren. 

Kovčeg u kome se nalazilo tijelo predsjednika Kenedija postavljen je na kočiju koju su vukli sivi konji. Iza je krenula povorka, a prva iza kovčega bila je gospođa Kenedi sa djecom.

Krenuli smo ka sjeveroistočnoj kapiji Bijele kuće, a povorka se kretala polako. Skrenuli smo u Pensilvanija aveniju gdje su stotine ljudi stajale u tišini sa obje strane ulice. Sa moje pozicije na mjestu suvozača, imao sam jasan pogled na uplakana i ožalošćena lica ljudi koji su tugovali za predsjednikom kojeg su voljeli.

Nije bilo ni nalik ni na jednu povorku u kojoj sam ikada bio. Nije bilo povika, ljudi koji mašu zastavama, samo hiljade ljudi u smrtnoj tišini. Jedini zvuk koji se čuo i koji će zauvijek ostati u mom sjećanju bio je zvuk koji su stvarala konjska kopita i prigušen zvuk vojnih bubnjeva.

Do trenutka kada su se vrata definitivno zatvorila u ponedjeljak ujutru, pola miliona ljudi prošlo je pored kovčega da se posljednji put pozdravi sa predsjednikom.

Gospođa Kenedi bila je duboko upućena u planiranje sahrane. Jedna od stvari na kojima je insistirala bilo je da cijela povorka iza kola ide pješke od Bijele kuće do katedrale Sent Metjuz, a potom do nacionalnog groblja Arlington. Kako je na sahranu trebalo da dođe većina predsjednika zemalja, obezbjeđivanje povorke bila bi noćna mora.

Pokušao sam da je odgovorim od toga i na kraju smo uspjeli da napravimo kompromis i da samo dio povorke pješači od Bijele kuće do katedrale. Agent Landis i ja ćemo biti uz nju, ali znali smo da će to biti najduža milja koju ćemo prepješačiti u životu”.

ODLOMAK IZ KNJIGE KLINTA HILA “GOSPOĐA KENEDI I JA”

“Bilo je vrijeme da upalimo vječni plamen. Od trenutka kada je gospođa Kenedi počela da planira sahranu, imala je ideju da upali vječni plamen, poput onog na grobu neznanom junaku u Parizu. Zanemarila je mišljenje svih onih koji su tvrdili da to previše komplikovano da bi moglo da se uradi na vrijeme. Divio sam se njenoj hrabrosti i stavu, koji joj je omogućio da to i uradi. Vječni plamen je bio njen trijumf.

Poslije sahrane bio je organizovan mali prijem u Ovalnoj sobi kome je prisustvovalo svega nekoliko posebnih ljudi: Šarl de Gol, princ Filip, car Hajle Selasije, irski predsjednik Imon de Valera. Nakon što se zahvalila svima što su došli, gospođa Kenedi je prešla u veću Crvenu sobu, gdje su bili drugi zvaničnici. Na tom prijemu bilo je mnogo više ljudi i brinuli smo da li će ona moći to da izdrži, ali čak i da nije bila dovoljno jaka, nije to pokazala.

Umjesto da po završetku tog prijema ode na sprat i odspava malo, pozvala me je i rekla mi da želi kasnije ponovo da ode na groblje Arlington.

Izvor: Blic.rs

Foto: Wikipedia