Tri dana prije kraja 1999. godine, dok su se milijarde ljudi širom svijeta pripremale za doček Nove godine, četrnaestogodišnji dječak iz Crne Gore zakoračio je u novu, nepoznatu priču. Sletio je u grad koji nikad ne spava. Iza sebe je, u Plavu, ostavio sve što mu je bilo blisko – rođake, drugare, jezik, dom, planinske visove, miris snijega sa Prokletija, ulice djetinjstva, fudbalski teren i loptu…

Ispred njega pružao se Njujork – kolos od betona, ogroman, hladan, nepredvidiv… Ali i grad beskrajnih mogućnosti za one koji vjeruju u sebe. I ne odustaju.

Amel Ciriković i danas se sjeća leta, aviona iz kog su 28. decembra 1999. godine izašli sestra, majka i on. Oca koji je čekao u velikom i hladom gradu, ali i snova o fudbalu koje je odnio sa sobom u Ameriku. Za njih nije imao vremena – dok su njegovi vršnjaci bezbrižno provodili tinejdžerske dane, on je učio i radio.

Nije se plašio izazova. Prvi posao radio je već narednog ljeta, nakon završenog sedmog razreda – prodavao je sladolede na uglu jedne njujorške ulice, nešto kasnije obreo se i u restoranu, za šankom, na građevini…

Svaki posao bio je nova lekcija. Svaki dan nova prilika da nauči, da upozna ljude, da razumije svijet.

Istovremeno se školovao. Učio engleski, učio pravila života u Americi, učio kako da ostane svoj. Nije birao lakše puteve, birao je one koji vode ka cilju, bez obzira na težinu.

“Ovdje nema luksuza da ne radiš. Od prvog dana moraš se snalaziti. Hvala Bogu, imamo našu zajednicu u kojoj pomažemo jedni drugima. Uvijek se nađe neko ko će ti pomoći da napraviš prvi korak. Moj prvi posao – prodavao sam sladolede. Poslije restorani, građevina… ali sam se školovao. To mi je bilo najvažnije. Nakon osmog razreda upisao sam srednju školu u Bruklinu, potom fakultet na Menhetnu – John Jay College of Criminal Justice. Želja da postanem fudbaler ustupila je mjesto novom snu, da obučem uniformu i postanem policajac. Da štitim ljude, da im pomažem. Izazovno je, opasno je, ovdje ni kriminal nikada ne spava, ali sve se to zaboravi kada spasite nečiji život. Neke sam iznosio iz zapaljenih zgrada, drugima koji su bili ranjeni zaustavio krvarenje, jer smo mi obučeni i za prvu pomoć… To je ono što je ublažilo odustanak od fudbalskog sna, kada sam shvatio da sam u pravoj zemlji za sve, osim za fudbal”, kazao je Ciriković za “Vijesti”.

Rad, poštenje, srčanost i istrajnost

On je nakon završenog koledža obukao uniformu njujorške policije (NYPD). Pet godina patrolirao je ulicama, rame uz rame s kolegama, štiteći svakog čovjeka bez obzira na boju kože, vjeru ili porijeklo. Potom je prešao u posebno odjeljenje, gdje se od policajca traži više, i znanja i hrabrosti, u Strategic Response Group 3 Brooklyn – specijalizovanu jedinicu za brze intervencije i odgovor na krize.

Danas je dio veoma značajnog sektora, u kom odgovornost nosi jednaku težinu kao i povjerenje koje mu je dato, a koje se ne stiče olako. Divizije u kojoj je granica između sigurnosti i opasnosti tanka. Plavljanin je danas u sastavu Intelligence Public Security Section, odnosno u Obavještajnom birou NYPD-a.

Zaduženja tog biroa su prikupljanje i analiza podataka o kriminalnim i terorističkim prijetnjama, rad na terenu i podrška istragama – narkotici, oružje, organizovani kriminal, terorizam, ali i koordinacijom sa američkim i međunarodnim bezbjednosnim agencijama.

“Moja jedinica je međunarodna jedinica za vezu. Zadužen sam za bezbjednost predsjednika, ministara, štićenih ličnosti… doček i saradnju s domaćim i stranim delegacijama, službama”, rekao je novinarki “Vijesti” dok su obilazili zgradu divizije u kojoj radi.

Tokom zajedničke “patrole” Njujorkom, sreli smo kolege iz Amelove divizije.

“Ovo su moji”, rekao je dok su Barcklay stritom, ka Bruklinskom mostu, pod rotacijama i sa sirenama projurili crni automobili, kombi, poneko obilježeno vozilo NYPD, a pred njima i službenici na motociklima…

Dok obilazimo grad, mjesto gdje radi, ali i glavnu zgradu njujorške policije, evidentno je da za kolege, ali i druge koji ga poznaju, a koje smo sreli, Amel nije samo prijatelj, on je oslonac. Neko ko uvijek pronađe način da pomogne, posavjetuje, spoji, usmjeri.

Njegova priča nije samo priča o Americi i njujorškoj policiji, to je priča i o vrijednostima koje je jedan četrnaestogodišnjak ponio iz Crne Gore – radu, poštenju, srčanosti i istrajnosti. I koje je njegovao.

Bilo je teško, ali korijeni nisu teret

Nebo iznad Menhetna svijetli u bojama koje dopiru sa bilborda, reklama koje blješte sa nebodera… na vrelom julskom trotoaru Amel se prisjeća prvog dana u Americi, ali i prvog šoka…

“Bilo je vrlo teško. Sve je bilo drugačije, sve brže, veće, opasnije. Jezik ne razumiješ, hrana je drugačija. Za dječaka od 14 godina, koji dolazi iz malog grada, to je veliki šok. Želio sam odmah da se vratim. Gdje sam ja bio prije toga? U Podgoricu sam prvi put došao neposredno prije puta, a kamo li Njujork. Nedostajala mi je porodica, prijatelji, okruženje. Nikoga nisam poznavao, i prva misao bila je – hoću da se vratim”.

Ipak, nije. Ostao je da uči, radi, stvara… Danas je otac dvoje tinejdžera i suprug.

Iz razgovora sa njim jasno je da je i neko ko zna da korijeni nisu teret, nego snaga i nisu lanac, nego sidro koje te drži čvrsto, ma koliko daleko otišao. U vremenu kada mnogi zaborave odakle su krenuli, Amel je dokaz da se može biti uspješan daleko, a ostati blizu srcem, dušom i djelima.

“Sve me veže za Crnu Goru. Volim planine, primorje, običaje, naš jezik… Kad čujem govor s naših prostora, srce mi zatreperi. Porodica, naravno. Moja djeca jedva čekaju da idemo tamo. Za njih ljeto ne postoji ako ne odemo u Crnu Goru. Početkom godine pominju druge destinacije, ali kada se primakne ljeto dođu i pitaju – kada idemo u Crnu Goru”, priča on, sjećajući se kako mu je prvi put kada sam se vratio u domovinu, sve izgledalo drugačije. “Ništa nije bilo isto. Ni ljudi koje sam znao, ni grad. Svi smo imali različita interesovanja, neki su već bili formirali porodice, drugi otišli širom svijeta…”.

Ipak, razmišlja i o povratku.

“Možda jednog dana. Kupili smo stan u Plavu, imam zemljište… Planiramo da gradimo. Ali, ne još. Jer tamo se živi, ovdje se radi. I jedno i drugo ima svoje vrijeme”, kazao je Amel novinarki “Vijesti”.

Mračna strana Bruklina

Sjeća se i prvih radnih dana u uniformi NYPD-a:

“Prvi dani su teški. Znate, odjednom od civila postajete neko ko mora drugoga lišiti slobode, pretresati, zaustavljati ljude. To vam u početku nije prirodno. To su ozbiljni trenuci, ali, što više radite, to vam postane dio svakodnevice”.

Pamti godine koje je proveo na ulicama Njujorka, kao službenik 70. stanice. To nisu bile mirne ulice, već teren s dugom i mračnom istorijom kriminala:

“Ta stanica je u Bruklinu, koji je poznat po velikoj stopi kriminala. To je bilo najteže mjesto za rad, ali i najbolje za sticanje iskustva. Bilo je opasno. Pucnjave, pljačke, nasilje. Naučite brzo da reagujete i da vjerujete svom instinktu. Na terenu nikad ne znate šta vas čeka – možete otići na običan poziv, a završiti usred ozbiljnog incidenta. Tamo je uvijek bio najveći kriminal u Njujorku. Svake godine smo brojali nove zločine… bilo je svega. Tu sam hapsio mnoge. Neke sitne, neke velike igrače”.

Zatim je došla nova prilika. Dobio je poziv u elitnu Strategic Response Group (SRG).

“To je specijalna jedinica. Radili smo antiterorističke operacije, kontrolisali proteste i borili se protiv uličnog kriminala. Sve tri stvari sam radio. I uživao sam u tome”, priča Amel.

Objašnjava da to nije bio posao za svakoga. SRG je bio prva linija odbrane kada Njujork prijeti da izmakne kontroli. Bio je među onima koji su u tim trenucima stajali na prvoj liniji.

“Ovo nije posao bez opasnosti. Opasnost postoji od momenta kada obučete uniformu, dok eventualno odete kući. Takav je posao, mi svi znamo to. Ovo je grad koji nikad ne spava, pa u njemu ne spava ni kriminal”, priča on.

Onaj dječak koji je krajem 1999. godine iz Plava stigao u nepoznati Njujork, danas je čovjek u uniformi, stub jedne od najvažnijih policijskih službi na svijetu i još uvijek isti po vrijednostima koje je ponio iz Crne Gore.

Da se u domovini ponašamo kao ovdje – procvjetala bi

Nadam se da moja, ali i priča mnogih mojih kolega, može biti primjer onima koji sreću traže negdje drugo. Mnogi naši su uspjeli u Americi. Nije lako, ali može se, poručuje Ciriković.

Naglašava da važno da se pošteno radi i ne odustaje, čak ni kada savlada nostalgija.

“Ne moraju svi raditi u restoranima ili selidbama. Ima naših ljudi na raznim pozicijama širom Amerike. Ima ih u policiji. Borba protiv kriminala posebno je zadovoljstvo za one koji žele da svijet bude pravedniji. Po nekim podacima, ima više od 200 pripadnika NYPD porijeklom iz Crne Gore. Moje kolege i ja smo primjer da se može uspjeti, ako izaberete pravi put. Mnoge kolege porijeklom iz Crne Gore su detektivi, kapetani, na visokim su pozicijama i primjer su ne samo našim ljudima, nego i svima. Ako bi se narod kod kuće ponašao kao što se ponašamo kad dođemo ovdje, ili negdje drugo, Crna Gora bi procvjetala”, ističe on.

Kazao je da je najgore očekivanje onih koji odlaze u Ameriku da se sve može steći preko noći:

“To malo da potraje, treba truda, ništa se ne dešava preko noći, ali se trud i rad isplate. Nekada radim po 16 ili 17 sati, uz to, moram da balansiram između posla i privatnog života, jer sam osim policajac i otac, muž, brat, sin, prijatelj, kum… To je najteže, ali naučio sam da posao ostavljam ispred vrata kad dođem kući, kao i da porodične stvari ostavim kući kad krenem na posao”.

Crnoj Gori treba nulta tolerancija prema “prljavim” policajcima

Ciriković je kazao da crnogorska policija ne dobija pohvale koje zaslužuje i ističe da rade sjajan posao:

“Želio bih da odam priznanje kolegama iz našeg regiona, koji rade sjajan posao, a ne dobijaju pohvale koje zaslužuju”, kazao je on.

Poručuje i da Crna Gora mora imati nultu toleranciju prema pripadnicima policije koji “nisu čisti”.

“Crna Gora treba da ima nultu toleranciju prema pripadnicima policije koji nisu čisti. Drugo, želio bih da vidim da moje kolege u Crnoj Gori primaju fer platu. Kada je posao atraktivan, privlačite kandidate koji su najbolji. To treba da bude respektovana profesija, od koje može da se živi normalno”, kazao je on.

Dodaje i da bi trebalo slijediti primjer Amerike za one iz službe koji se ogriješe o zakon.

“Ako policajac učini nešto nečasno u vezi sa službom, osim krivičnog progona, momentalno dobija otkaz, zapravo nečastan otpust iz službe, gubi pravo na penziju i nema nikakve beneficije koje imaju oni koji normalno idu u penziju”, pojašnjava Ciriković.

Ističe da želi da vidi Crnu Goru kako uspijeva, da narod može da živi i da ne mora da bježi u inostranstvo.

“Mislim da to treba da bude cilj budućih lidera. Trenutno imamo dobre odnose sa policijom Crne Gore, ali i sa čitavim regionom Balkana. Naša vrata su uvijek otvorena, posebno moja jedinica, da pomognemo i sarađujemo u bilo kojem obliku. Mi vam nećemo reći – ne”.

Naglašava i da bi još nešto trebali da “preuzmu” od kolega – programe pomoći i podrške, koji uključuju psihologe, terapiju sa psima, rekreaciju…

“To mnogo znači i svaka policija na svijetu bi trebalo da ima taj model. Ovdje se stvarno trude da svake godine poboljšaju uslove. Imao sam kolege kojima je takva pomoć bila prijeko potrebna. Ovo je težak posao – vidiš svašta, čuješ svašta, radiš previše, ne spavaš dobro. To postane neka vrsta normalnosti. Moraš da naučiš da postaviš sebe na prvo mjesto, koliko god to nekome zvučalo sebično. Najteže je pronaći balans između privatnog i poslovnog života. Ja imam svoje pravilo – kad odem kući, posao ostavim na pragu. Kad izađem iz kuće, uzmem ga opet. Ne miješam privatno i poslovno. Ali, mnogima to ne polazi za rukom. Vidim ljude koji dolaze namršteni, puni problema iz kuće, pa ih nose na posao. Ili obrnuto, sa posla donesu probleme kući. Neki posegnu za alkoholom, hvala Bogu rijetko za drogom. Ti resursi pomažu, ali postoji stigma da si slab ako tražiš pomoć. Zato su sve te službe anonimne. Ako tražiš pomoć, niko ne smije da zna. Ako ti treba prekomanda, recimo bliže kući, oni se potrude da ti izađu u susret. Ja sam, recimo, dva sata odavde, ali nemam potrebe da tražim prebacivanje, jer sam i te kako zadovoljan pozicijom”.

Jelena Jovanović (Vijesti)