Potresna ispovijest djece Beta Dermaje: “Borimo se za očev život, za njegov osmijeh, za njegov zagrljaj”
Gdje je tata?“, ponavljala je kroz suze dok je tražila pomoć. Slika oca, teško ranjenog, bez svijesti, ostala joj je urezana za cijeli život. Iako je preživjela, Adriana nosi teške fizičke i emotivne ožiljke: „Danas sam živa, ali obeležena. Telo mi je oštećeno. Srce još više“, kaže ona.
Njeno najveće stradanje, ipak, nije njena povreda, već očev bol i borba za život. Beto Dermaja danas je tetraplegičar. 95% njegovog tijela je paralizovano. Ne može da hoda, jede niti da se samostalno kreće
U dramatičnom apelu koji lomi srca, Adriana i Alban Dermaja, djeca teško povrijeđenog Beta Dermaje, prvi put su javno progovorili o stravičnoj nesreći koja je zauvijek promijenila živote njihove porodice.
Njihova ispovijest, puna bola, ljubavi i nade, dolazi u trenutku dok traje humanitarna akcija koju je pokrenula Albansko-američka asocijacija Ulcinj kako bi se prikupila sredstva za Betovo liječenje i rehabilitaciju.
Adriana se prisjeća kobnog dana kada su ona i njen otac išli na večeru u Skadar. U trenu bezbrižnog druženja, sve se promijenilo u sekundi: automobil im je presjekao put, a nakon sudara, probudila se sama, teško povrijeđena na asfaltu, dok je njen otac ležao nepomično u kanalu, prikliješten motorom.
„Gdje je tata?“, ponavljala je kroz suze dok je tražila pomoć. Slika oca, teško ranjenog, bez svijesti, ostala joj je urezana za cijeli život. Iako je preživjela, Adriana nosi teške fizičke i emotivne ožiljke: „Danas sam živa, ali obilježena. Tijelo mi je oštećeno. Srce još više“, kaže ona.
Njeno najveće stradanje, ipak, nije njena povreda, već očev bol i borba za život. Beto Dermaja danas je tetraplegičar. 95% njegovog tijela je paralizovano. Ne može da hoda, jede niti da se samostalno kreće.
Alban, Betov sin, opisuje kako je, nakon nesreće, uslijedila još veća tragedija: „Bolnice nisu uradile ništa. Nijedna hitna operacija. Nijedna odgovarajuća njega. Krao mu se pokušaj da se oporavi.“
Apel za pomoć: Beto Dermaja iz Ulcinja hitno treba našu podršku
Kako navode članovi porodice, tek kada je prebačen u Francusku, Beto je dobio adekvatnu medicinsku pomoć, ali bilo je prekasno da se spriječe teške posljedice. Danas zavisi od stalne njege, a troškovi rehabilitacije, specijalizovane opreme i prilagođenog doma premašuju mogućnosti porodice.
„Ono što sam ja preživeo tog dana nije ništa u poređenju sa onim što moja sestra i otac žive od tada“, kaže Alban. „Danas vam se obraćam iz srca. Ne zbog sebe, već zbog njega. Jer on zaslužuje drugu šansu.“
Adriana i Alban uputili su poziv ljudima dobre volje da pomognu njihovoj porodici da Betu omoguće dostojanstven život i priliku za, koliko-toliko, povratak osnovnih životnih funkcija.
„Postoje rešenja da povrati malo autonomije. Možda jednog dana da podigne ruku, da jede sam, da zagrli svoje unuke“, kaže Adriana.
