Ostavio je iza sebe kćerku Šehzadu i suprugu Miseru da budu ponosne što su činile porodicu Safeta Sijarića. A on, uvijek je govorio da je porodica čovjeku posljednja odstupnica. I, zaista, bilo je tako. U svakom razgovoru, uvijek su bile tu, kao okosnica Sajovog života. Naš Sajo, iza sebe ostavio je knjige i nagrade, a meni, njegovom prijatelju, divna sjećanja koja ću nositi sve do novog susreta sa njim – u vječnosti. Danas, prvog dana Bajrama, gdje god da krenem, sa kime god da pričam, šta god da radim, čujem eho Sajovih riječi. Pitomih, mudrih riječi, koje sam navikao da slušam u Sajovoj Ostronoši, u našem Godijevu, na mnogim književnim susretima i u Sarajevu. Bile su to riječi koje upućuju na smisao života, na odmjerenost, strpljenje i praštanje. Imalo se zaista šta naučiti od Saja. I ja sam to obilno koristio. Od njega se moglo naučiti kako postati pisac i kako biti čovjek