Ja poslije ostanem još nekoliko mjeseci u Pljevljima kod tih Đenisijevića. Sam, tužan i čemeran, očajan što sam dopustio da mi sestru odvedu. Preživio i savezničko bombardovanje. Neki čudni, dvotrupni američki i engleski avioni sijali smrt. Mi se jednog dana sklonili u podrum, u magazu bez prozora, bila tu sva Đorđijeva porodica, žena četvoro-petoro djece – upamtio sam, nažalost, samo imena sina Vlada i ćerke Dane – bomba grmnula na ćošak od kuće i zatrpalo nas u podrumu, dva dana i dvije noći nijesmo mogli nikud odatle…Tada sam shvatio da je glad ništa prema žeđi – te muke se i danas živo sjećam kad god vidim vodu…