Nesvakidašnja stvar se dešavala ovoga ljeta oko 55. Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju. Dešavala se, pa se malo desila, a i još će se dešavati. Ono što se desilo zbilo se 22. avgusta: sa liste dobitnika nagrade za poeziju “Risto Ratković” izbrisano je ime Radovana Karadžića, koji je nagradu dobio 1993. godine. Njegovo je ime izbrisano, jer je on, u vrijeme kad je rečenu nagradu primao, kao vođa bosanskih Srba, stajao iza etničkih čišćenja i zločina u Bosni i Hercegovini.

Njegovo nagrađivanje nije bilo posljedica zasluga za njegove pjesme (njih se ni tada ni kasnije niko nije sjećao), već je bio znak podrške za ono što čini oružjem i što će još učiniti. Danas je Karadžić u doživotnom zatvoru, osuđen za genocid nad bosanskim muslimanima i za masovne zločine nad civilnim stanovništvom.

Počelo je još 26. juna, kad su nevladine organizacije i građanski aktivisti Daliborka Uljarević (CGO), Tea Gorjanc Prelević (HRA), Ervina Dabižinović (ANIMA), Demir Ličina (Udruženje “Štrpci – Protiv zaborava”), Velija Murić (Crnogorski komitet pravnika za ljudska prava), Dina Bajramspahić i Jovana Marović uputili zahtjev Savjetu Javne ustanove “Ratkovićeve večeri poezije” u Bijelom Polju da Karadžićevo ime ukloni iz zvanične evidencije dobitnika nagrade Risto Ratković.

Dan kasnije se zahtjevu priključila i Bošnjačka stranka podnijevši zahtjev skupštini opštine da se Karadžiću oduzme nagrada. Na sjednici Savjeta “Ratkovićevih večeri poezije” održanoj 1. jula 2025. odlučeno je da se ime Radovana Karadžića ukloni sa spiska nosilaca nagrade. U obrazloženju je stajalo da je “gore navedeno lice pravosnažno osuđeno na doživotnu kaznu zatvora za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid”.

Risto Ratković je pjesnik koga mjerodavna književna hermeneutika stavlja u velike pjesnike. Rođen je u Bijelom Polju, ondje osim javne ustanove koja nosi njegovo ime, ima osnovna škola sa područnim odjeljenjima u opštini, ima i ulica Rista Ratkovića, a u gradskom parku na lijevoj obali Lima nalazi se i njegova bista.

Veliki poštovalac Ratkovićeva djela je Marko Vešović, pjesnik kome je Bijelo Polje zavičaj. Vešović je najveći dio života proveo u Sarajevu, i cijelo vrijeme bosanskog rata bio je u opsjednutom gradu sa suprugom Gordanom i kćerkom Ivanom. Tih godina je, dok su Karadžićevi zločinci bacali milione granata na grad, napisao mnogo pjesama, pripovijedaka i rasprava koje su neprolazan primjer anatomije zločina pripremanih i činjenih sa znanjem i pod komandom Radovana Karadžića.

Godine 2008. savjet nagrade Risto Ratković je odlučio da njemu, Marku Vešoviću, dodijeli nagradu Risto Ratković. Vešović je takvu mogućnost otklonio i odbio da njegovo ime bude upisano u laureate. Sve zbog toga što je petnaest godina ranije nagrada dodijeljena Karadžiću, koji se kao optuženik za ratne zločine krio pod imenom Dragan Dabić.

Ovako je to Vešović obrazložio: “Ja sam rekao da je ne mogu primiti jer je ta nagrada, kao što sam rekao, opoganjena. A zna se kada neko crkvu opogani, zovne se pop, crkvu okadi i molitvom istjera đavola. Iz nagrade ‘Risto Ratković’ nije istjeran đavo zvani Dragan Hromi Dabić. O čemu se radi? Dali su nagradu koljaču koji je prekinuo ubijanje Muslimana i sa jednom divizijom, eskadronom oklopnih transportera, otišao da primi nagradu u Domu kulture u Bijelom Polju, u opkoljenom Domu kulture. Tu su mu i dali nagradu i poslije toga nikom ništa. Ja ne pristajem na to ‘nikom ništa’. U Crnoj Gori se ćuti već od svršetka rata do danas o onom što su radili u ratu, o onim sramotama koje su radili u ratu, pa i o sramoti koja se zove dodjela nagrade Radovanu Karadžiću. Moje odbijanje nagrade pored ostalog jeste i kako sam rekao izraz prijezira prema Crnoj Gori koja svoju samobitnost gradi na zaboravu.”

Zbog dodjeljivanja nagrade Karadžiću, nje su se odrekli i raniji dobitnici Jevrem Brković (dobitnik 1974) i Sreten Perović (1976). Valja reći da je prvi koji je nagradu Risto Ratković odbio bio Ismet Rebronja, još godine 1991. On je tada razumio kakva su vremena došla i nije htio da mu se u njima daje nagrada. Rebronja je tada živio u Novom Pazaru, a rođen je u Goduši kod Bijelog Polja.

Dodjela nagrade Karadžiću septembra mjeseca 1993. obilježena je u Bjelopoljskim novinama kao velik i neprolazan događaj. Specijalni broj lista od 1. oktobra posvećen je laureatu. Na naslovnoj stranici stoji da primjerak lista košta 150.000,000 dinara. No inflacija je vladala i sadržajem i srozala ga do neponovljivosti. Ono što tamo stoji čak je i tada bilo primjer za razulareno nacionalističko veličanje čovjeka za koga se uveliko znalo da već godinu i po dana stoji iza strašnih zločina u Bosni i Hercegovini.

No svejedno se novinar lista Marko Šebek uznio te opisuje kako Bijelo Polje nikada nije vidjelo takav događaj kao kad je u njega sa svojom oružanom pratnjom ujezdio pjesnik i, kaže, državnik Karadžić. Za njega još kaže kako je onaj “koji zna što je poezija i koji živi sa poezijom, jer kako sam reče poezija mu je sastavni dio života”.

O dočeku Karadžića i susretu s njime piše se da je “bio frenetičan i pamtiće se dugo i dugo, jer se među nama našla takva ličnost kao što je Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske. Na njegovom licu se nije osjećao umor, iako je direktno doputovao iz Ženeve gdje je učestvovao u razgovoru o budućnosti bosanske unije koja će biti sastavljena od tri republike…

U sali Doma Vunarskog kombinata dok su se novinari otimali ko će prije da dođe do Karadžića, dobitnika nagrade ‘Risto Ratković’ mnogi ljudi su htjeli da mu se približe i rukuju sa njim. Neke od njih nije interesovala njegova poezija nego on kao ličnost i legenda…

Posebno će biti upamćeni redovi građana od Autobuske stanice pa do Radničkog doma Vunarskog kombinata. Građani su mirno i dostojanstveno i sa jedne i druge strane ulice Slobode aplaudirali velikom državniku i pjesniku, što je i razumljivo kada se zna ko je Radovan Karadžić. Činilo se da se čitav sjever Crne Gore slio u Bijelo Polje.”

U toj ulizničkoj skalameriji spominje se i neka majka koja je dovela četvoro svoje djece, tri kćeri i sina, da vide najvećeg Srbina, koga stavlja barabar sa Svetim Savom i Njegošem. A predsjednik tadašnjeg žirija Ranko Jovović u trabunjanju nema ni mjere ni mjerila: “…I Lovćen je Golgota, i Fruška Gora, i Srpska Bosna je oduvijek Golgota. I Risto Ratković je proživio svoj vijek mučenički. Njegov plač se čuje u svakoj njegovoj riječi, ko ima srca da čuje i vjeruje. Vjerujem, a vjerovatno moram, da bi Risto Ratković i nevidljivi plač u pjesmama Radovana Karadžića osjetio. I još nešto: Od Vuka do danas svi srpski pjesnici su pomalo Karadžić.”

I tako dalje. Današnja Javna ustanova “Ratkovićeve večeri poezije” postoji tek od 2012. godine i nema ništa sa ondašnjom dodjelom nagrade Risto Ratković zločincu Karadžiću. U vrijeme kad je zapala Karadžića nagradu je dodjeljivao Centar za kulturu Vojislav Bulatović Strunjo pod pokroviteljstvom opštine Bijelo Polje. Današnje “Ratkovićeve večeri poezije” ne mogu Karadžiću oduzeti nagradu, one mu je nisu ni dodijelile, to može učiniti samo Skupština opštine Bijelo Polje.

Zahtjev za to je već upućen Skupštini i očekuje se da bude usvojen na sjednici ovoga septembra. Očekuje se, a za to kako će zahtjev Skupština riješiti postoje barem dvije mogućnosti: prva, da Skupština, kao pokrovitelj nagrade, donese odluku da se nagrada oduzme ratnom zločincu Karadžiću, a druga da se u statut strukture koja nagradu dodjeljuje unese odredba kojom se nagrada oduzima onim dobitnicima koji su ili budu osuđeni za zločine protiv čovječnosti.

Članovi žirija koji su Karadžiću dodijeli nagradu bili su Ranko Jovović, Stevan Kordić i Želidrag Nikčević. Prvi nije više među živima, a drugi i treći jesu. Drugi, rodom iz Rasova kod Bijelog Polja, napisao je u svojoj biografskoj bilješci na internetu kako “živucka i raducka u Beogradu”, a treći ga eno u Podgorici uposlen za savjetnika Andriji Mandiću, predsjedniku Skupštine Crne Gore. Ove godine je bio i član žirija najviše crnogorske nagrade, one Trinaestojulske. Niko kao Nikčević Želidrag: može na struju, na baterije, na naftu, na plin, na ćumur i na mjesečinu taj može, na lunarnu energiju.

Faiz Softić, ovogodišnji dobitnik nagrade Risto Ratković, kad smo u Bijelom Polju razgovarali o tome da će Karadžiću nagrada biti oduzeta, kazao je o njemu: “Istjerao mi je djecu iz Sarajeva, pa onda mene, prvo iz moje kuće, pa potom iz Sarajeva i iz Bosne, e ne dam da me izgoni iz mog Bijelog Polja!” Faiz je rođen u selu Vrbe kod Bijelog Polja, nakon dugogodišnjeg življenja u Sarajevu, danas živi u Luksemburgu. Nagradu je dobio za zbirku “Pjesme iz zatvora”.

Sinan Gudžević (www.portalnovosti.com)