Dragoljub Draža Mihailović i Pavle Đurišić bili su prvi gerilci koji su ustali protiv fašista u Evropi, ali su istine o njima kasnije prikrivene lažima. Od kraja Drugog svjetskog rata ovim prostorima caruje titoističko-ustaška koalicija koja gazi i ubija i najveći genocid pravi nad srpskim narodom.

To je arhiepiskop i mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije poručio nakon služenja liturgije u manastiru Podmainsko 7. juna na praznik Trećeg obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja i ljetnje Zadušnice.

Kako se navodi na sajtu Eparhije budimljansko-nikšićke Srpske pravoslavne crkve (SPC), po završetku liturgije služen je parastos prve i druge durmitorske četničke brigade i “žrtvama komunističkog progona”, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima Jugoslovenske vojske u otaždbini.

Metodije je kazao da su se okupili zbog velikih i najvećih vitezova i heroja Drugog svjetskog rata.

“Iako su bili u jednom trenutku od svih ostavljeni, istrajali su na tom krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta, i Ivana Ružića, i Nikolu i svih boraca, ratnika i vojnika koji su čista obraza branili najveću svetinju svoju dušu, svoju vjeru i svoju porodicu i narod od one pošasti mračne koja se nadvila i dalje je nadvijena, stoji nad našim glavama. To su prvi gerilci u porobljenoj Evropi. Prvi je Dragoljub protiv fašista i nacista ustao, posle su lažima zapretane sve te istine o njima i njihovom životu, podvigu, njihovoj tragediji, drami kroz koju su prolazili, a zajedno s njima cjelokupni naš narod. I šta na kraju imamo? Nisu nam, iako su svetinja grobovi nisu nam najpotrebniji. To nam je istorija pokazala. Najveći iz našeg roda nemamo im grobova. Nema groba Sveti Sava, spalili su ga oni čiji nasljednici su posle njega spaljivali i Dragoljuba, ni njemu groba nema. Njegošu su sedam puta grob preturali i danas nad njegovim grobom to što stoji nije grob, to je sramota, to je mauzolej paganski pravoslavnom Mitropolitu i Vladici i Svetitelju stoji kao znak našeg poniženja i ropstva koje je još uvijek aktuelno i traje. Nemojte se zavaravati ako vam budu malo veće plate, nećete biti slobodniji”, poručio je Metodije.

On je kazao da nemamo groba Svetog Save, ni Njegoševog, ni Dragoljubovog (Mihailovića), a borimo se još uvijek za Njegošev, da osveštamo i da se vrati crkva (na Lovćenu).

“To će biti znak našeg oslobođenja. A ja sam vas, ne slučajno, pozdravio sa Hristos vaskrse ovdje, jer vaskrsava to pamćenje, vaskrsava prisustvo i život i duh tih heroja koje smo pominjali danas. U onoj mjeri u kojoj se vratimo sebi i Bogu, vratićemo se istini i njima. A onda, od tih saveznika 1944. Godine, više su nas pobili nego nacisti i fašisti protiv kojih smo se borili i u Podgorici, i u Nikšiću, i u Nišu i u Leskovcu, i u Beogradu i u svim mjestima i krajevima gdje srpski narod živi. Nisu dirali (fašistički) Zagreb koji je oslobođen kad i Berlin isti dan. A znate kako? Kad su ustaše izlazile, kažu, samo 200 metara iza njih ulazile su partizanske jedinice, niko nije zuba obijelio, a ne izašao iz stroja. Otišli su i od tada caruje ta titoističko-ustaška koalicija koja gazi i ubija i najveći genocid pravi nad srpskim narodom”, poručio je Metodije.

Mitropolit je dodao da su “one koji su im komandanti i naređivali im, po čijem diktatu su radili, sproveli pacovskim kanalima sve do jednog žive, preko Vatikana i zapada do Latinske Amerike gdje su skoro svi duboku starost dočekali”.

“Pojedini nisu, koga je stigla ruka Blagoja Jovovića i još ponekog viteza da osveti rane srpske. Na kraju se pitamo ko je pobijedio? Pobijedili nacisti i fašisti koji danas hoće da vladaju svijetom i hoće to da nam opet instaliraju ovdje na silu, postavljajući svoje pulene i režime, koji će da nas oni uče šta je istina, istorija, a ne znaju do prađeda imena, a ne dalje i ko su im bili. Zato, ono što sam vam na početku rekao, odmaknete li se od svetinje i od oltara, od crkve izgubićete pamćenje, zalutaćete, tumaraćete po mraku i njivama gladi, krepavajući od gladi duhovne i naći ćete smrt vječnu i nećete nikad znati istinu”, rekao je Metodije.

On je dodao da su zato kad su god htjeli da zatru srpski narod, zatirali Srpsku pravoslavnu crkvu.

“Zbog toga, i zapamtite, biće narodno, nema nacije srpske bez Crkve, ljudi. Tu se rodila, ko je god izašao iz Crkve postao je neko drugi, ali ne samo neko drugi, nego mrzitelj onoga što su njegovi preci bili, i glavni krvnik, i oruđe i oružje u rukama dželata i naših vjekovnih dušmana, svjedoci smo kroz istoriju do današnjeg dana, ali, nije sila u broju, i u oružju, i u konjici, kako kaže psalmopojac David, i u kolima, i u dvokolicama, i u bojnom oružju, nego u istini i pravdi, je sila. To je govorio i Sveti Petar Cetinjski kad je narod i tada raspolućen bio, međusobno se ubijajući u krvnim osvetama, turčeći se da bi živio lagodnije i lakše, kumio i molio, pa i proklinjao da ostanu na putu svojih predaka jer proći će ovaj za malena život, ali gdje ćemo s dušom svojom kad izađemo pred pretke, vitezove duha slavne?”, pitao je Metodije.

On je ocijenio da je “najveća šizofrenija” ovog prostora to što je u Podgorici podignut spomenik “najvećem monstrumu” Josipu Brozu Titu.

“I to u Podgorici, koja je nekad nosila, nažalost, njegovo ime, a da ironija bude najveća u Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, onoga kome je taj monstrum srušio crkvu na Lovćenu i skrnavio grob njegovog sinovca Vladike Rada. Kolika je to šizofrenija dati bulevaru ime Svetog Petra Cetinjskog, a u njemu postaviti spomenik monstruma. To je stanje i slika našeg stanja u kome prebivamo. Zato, ne bojte se, ljulja se taj mračni vilajet iz koga ti vjetrovi crni guraju te oblake koji su se nadvili nad nama. Svi ti koji su ginuli, čak i na ovoj drugoj strani, a nema druge, jedna je bila oslobodilačka, oni su bili izdani od toga monstruma kome su digli spomenik u glavnom gradu Crne Gore. Izdani, poslani na najmonstruozniji način na Goli otok da ih muče, da ubiju u njima ono ljudsko dostojanstvo na najsvirepiji, životinjski način uništavani ljudi koji su se s njima u istim redovima borili”, kazao je Metodije.

On je, pišu “Vijesti”, dodao da je njegov prađed bio pod komandom Jevta Ružića na Mojkovcu i dobio Obilića medalju.

“Moj brat njegovo ime nosi, evo ga tu, Rade Ostojić, a imao je šest sinova: Jovan, Mihailo, Milivoje, Milun, Blagoje i Dragoje. Svi bili u Durmitorskoj četničkoj brigadi, dvojica maloljetnih. Prvi Milivoje, kad je kretalo na Pljevljima, tada nije bilo ni četnika, ni partizana, on je poginuo i sedam Ostojića, mladića s njim na Pljevljima, 1941. u decembru. A ovi ostali, na putu do Zidanog Mosta bez povratka, dvojica se, moj se đed spasio kao četnik zarobljen od Njemaca, kakav je to kolaborant sa okupatorima koga su fašisti zarobili i u logor stavili Jugoslovenske vojske u otadžbini i ratnih vojnik zarobljenika u Osnabriku, samo njihov logor bio. Jedan je uspio da se prebaci čudom i spasi van Jugoslavije da izmakne presudi, kobnoj sudbini titoističkoj, a dvojica maloljetnih vraćeni sa Zidanog Mosta, vratio ih je jedan Milićević u svojoj jedinici, od kojih se moj otac posle oženio i ja sam pola od tih Milićevića, pola od Ostojića”, ispričao je mitropolit.

Istakao je da su se u njemu sjedinile “obje strane koje su se borile protiv fašista”.

“A oni koji nisu htjeli da saviju glavu pod Brozom i njegovom izdajom, oni su završili kako su završili i ovi na Golom otoku”, dodao je Metodije.

Foto: Militropolit Metodije (Screenshot)