Ova studija istražuje emigraciona iskustva i evoluirajući identitet crnogorskih žena koje su emigrirale u Sjedinjene Američke Države od 1970. godine. Kroz lične narative i intervjue, lakše je razumjeti jedinstvene izazove i trijumfe sa kojima se suočavaju emigrantkinje u prilagođavanju novom kulturnom pejzažu uz očuvanje svoje baštine. U studiji su naglašene teme otpora, transformacije identiteta i uticaja društveno-političkih promjena na njihova putovanja. Uz raznovrsne lične priče, ima za cilj da pruži nijansirano razumijevanje presjeka između polova, migracija i identiteta unutar crnogorske dijaspore.

UVOD

Migracije su veoma duboko i transformativno iskustvo koje oblikuje živote pojedinaca i zajednica. Za mnoge žene, emigracija ne obuhvata samo fizičko preseljenje, već i složen proces formiranja identiteta i prilagođavanja kulturi. Ovo istraživanje bavi se narativima crnogorskih žena koje su emigrirale u Sjedinjene Američke Države od 1970. godine pa nadalje, perioda obilježenog značajnim društveno-političkim promjenama u Crnoj Gori i širom globalnom dinamikom.

Mnogo je faktora koji utiču na odluku o odlasku iz matične zemlje, uključujući ekonomske prilike, aspiracije prema obrazovanju, a u mnogim slučajevima postavlja se i veliko pitanje da li je žena slijedila svoje lične težnje ili ambicije svog muža. Za crnogorske žene, ovo putovanje je često bilo opterećeno dodatnim izazovima u vezi sa rodnom normom i očekivanjima. Dok se kreću po novim pejzažima, ove žene doživljavaju dvostruko pregovaranje o identitetu – balansirajući očuvanje svojih kulturnih korijena i istovremeno prihvatajući različite mogućnosti koje su im dostupne u zemlji domaćinu.

U ovom uvodu se postavlja osnova za ispitivanje intersekcionalnosti migracija, roda i identiteta što se artikuliše kroz lične priče. Isticanjem iskustava tri intervjuisane žene iz različitih sredina, ovo istraživanje ima za cilj da ilustruje bogatu tapiseriju njihovih života, opisujući i borbe i trijumfe na koje nailaze na svojim putevima. Pored toga, istraživanje ima za cilj da doprinese širem razumijevanju crnogorske dijaspore i inherentne snage koja se nalazi u zajednici i zajedničkim iskustvima.

Kroz kvalitativnu analizu i narativnu metodologiju, ova studija će prikazati glasove emigrantkinja Rabije, Marije i Julije, koje dolaze iz različitih sredina, smještajući svoje priče u širi kontekst o migracijama u književnosti. Na kraju, istraživanjem se nastoji osvijetliti otpornost crnogorskih žena i načina na koje migraciona putovanja redefinišu njihove identitete, obogaćujući i njihove živote i kulturne pejzaže Sjedinjenih Država, od Njujorka do Detroita.

PRISTUP OBRAZOVANJU

Razumijevanje obrazovnih iskustava emigrantkinja tokom ovog perioda pruža dragocjen uvid u složenost migracije, rodne uloge i pristup obrazovanju.

Crna Gora 70-ih godina dvadesetog vijeka:

Kada govorimo o statusu školovanih djevojaka u Crnoj Gori u ovom periodu, koja je bila dio bivše Jugoslavije, ne smijemo da zaboravimo da pomenemo nastojanja Vlade da poboljša pristup obrazovanju za žene, uključujući i iskorjenjivanje nepismenosti. U intervjuu sa Rabije Ćetković (1935) “Iako je roditelji nijesu pustili da se školuje, sama je naučila da čita i piše”. Rabije Ćetković je prvi put otišla u večernju školu u Njemačku gdje je naučila njemački, dok je njen suprug završio osnovnu školu. Nekoliko godina kasnije, dok je čekala pozivno pismo za SAD, dobila je i vozačku dozvolu. Ovo bi trebalo da istakne kulturna očekivanja i ulogu roda u obrazovanju. Dok se više žena upisuje u škole, društvene norme često daju prioritet ulozi žene u domaćinstvu. Ovom se studijom istražuje kako su emigrantkinje koje su napustile Crnu Goru radi boljeg života u SAD drugačije doživljavale obrazovanje, naročito u pogledu prilagođavanja novim obrazovnim sistemima i mogućim jezičkim barijerama. U razgovoru sa Marijom Ivezaj (1948), ona kaže da je krenula osnovnu školu, ali joj roditelji nakon četvrtog razreda nijesu dozvolili da nastavi školovanje. Odmah nakon udaje, sa suprugom je otputovala u Rim, osam mjeseci čekajući politički azil za SAD u kampu Crvenog krsta, gdje je naučila da govori i čita italijanski.

Sjedinjene Američke Države70-ih godina dvadesetog vijeka:

U ispitivanje napretka u obrazovanju žena u SAD tokom 1970-ih, uključeni su efekti feminističkog pokreta koji se zalagao za rodnu ravnopravnost u svim oblastima, a uključeno je i obrazovanje. Ovo istraživanje govori o porastu programa koji imaju za cilj povećanje učešća žena u visokom obrazovanju i različitim oblastima u kojima tradicionalno dominiraju muškarci. Uzimajući u obzir iskustva emigrantkinja, od kojih mnoge dolaze iz različitih sredina, i njihov pristup obrazovnim mogućnostima u SAD, ovo uključuje izazove kao što su prilagođavanje kulturama, diskriminacija ili potreba da se uskladi posao i porodične obaveze tokom školovanja.

Istraživanje razlika u nastavnim planovima i programima i obrazovnim pristupima. Na primjer, kada je Julija Vukelj emigrirala u SAD iz Crne Gore, tek je bila završila četvrti razred osnovnog obrazovanja, a nije imala ni punih 18 godina kada je tražila posao u Njujorku i bilo joj je veoma teško da nađe posao čak i kao čistačica. Uz pomoć crnogorske zajednice u Njujorku počela je da radi i uči jezik sa svojim komšijama. Ona objašnjava da je u to vreme Njujorku trebalo mnogo radnika zbog situacije u ratu u Vijetnamu, kada njen muž nalazi posao kao nadzornik zgrade, dok je ona radila kao čistačica.

Ali su, takođe, kulturni stavovi prema ženskom obrazovanju uticali na upis u škole, metode nastave i podršku studentima u oba regiona. Kako je emigracija uticala na obrazovne mogućnosti žena? Na primjer, da li su Crnogorke koje su migrirale u SAD imale bolji pristup obrazovanju? Vidjećemo niz odgovora nekoliko intervjuisanih emigrantkinja. Kako su njihova prethodna obrazovna iskustva oblikovala njihova putovanja, ili da li im je uopšte bilo dozvoljeno da idu u školu, jer dolaze iz veoma patrijarhalnih društava.

Kada govorimo o važnosti razumijevanja obrazovnih iskustava žena koje su emigrirale iz Crne Gore u kontekstu globalnih migracionih trendova, treba znati da čak i ako nijesu imale jaku obrazovnu pozadinu, to ih nije spriječilo da uče i istražuju zemlju iz svojih snova. Razumijevanjem diskusija o rodnoj dinamici o politikama koje promovišu jednake obrazovne mogućnosti za žene širom svijeta, žene iz našeg istraživanja su prva generacija emigranata koji se školuju kod kuće, a zatim nastavljaju dalje obrazovanje u SAD. Sada su ponosne bake doktora, inženjera, policajaca i naučnika.

Karijera žena sedamdesetih godina dvadestog vijeka u Crnoj Gori i SAD

Ovaj period obilježila je sve veća svijest o pravima žena i važnost rodne ravnopravnosti, iako se realnost karijera u žena značajno razlikovala u ova dva konteksta. Ispitujući mogućnosti karijere za žene u Crnoj Gori pored onih u SAD, posebno za emigrantkinje, možemo da steknemo uvid u izazove i dostignuća sa kojima se žene suočavaju tokom ove transformativne ere.

Žene u Crnoj Gori (1970-ih):

Društveno-ekonomski pejzaž Crne Gore tokom 1970-ih godina naglašava da je Crna Gora bila dio komunističke Jugoslavije. U to vrijeme su vladine politike imale za cilj da promovišu učešće žena u radnoj snazi, kao što su jednake mogućnosti na zapošljavanje i prava na radnom mjestu, što je omogućilo mnogim ženama da uđu u polja poput obrazovanja, zdravstvene zaštite i industrije, ističući tradicionalnu rodnu ulogu koja je često postavljala žene na mjesto domaćice ili njegovateljice, uprkos njihovom nastojanju da se uključe u radnu snagu. Ovo objašnjava da je najbolja karijera za žene u to vrijeme bila da budu “dobra žena-dobra majka”, bez mogućnosti da ih pitate za njihove snove ili da im ponudite da biraju između karijere i braka.

Žene u SAD (1970-ih):

Istraživanje uticaja pokreta za oslobođenje žena u SAD tokom 1970-ih, koji se borio za ravnopravnost na radnom mjestu, reproduktivna prava i zakone protiv diskriminacije. Povećalo se učešće žena u visokom obrazovanju i profesionalnim oblastima, kao što su pravo, medicina i biznis. Usvojeni su i zakoni kojima se zabranjuje diskriminacija na osnovu pola u obrazovnim programima i aktivnostima koje finansira savezna država, pomažući da se ženama otvori više vrata za karijeru.

Nakon preseljenja u Detroit, SAD, Rabije Ćetković (1935) se, zajedno sa suprugom, zaposlila u fabrici “Krajsler”. Engleski joj nije bio prepreka jer su menadžeri govorili njemački jezik. Rabije Ćetković kaže da je tokom rada u fabrici naučila engleski na odjelu za automobilsku rasvjetu, iako su mnoge njene kolege govorile sve balkanske jezike.

Marija Ivezaj (1948) je tokom intervjua izjavila da su po dolasku u SAD živjeli u Njujorku, Čikagu i Detroitu. Počela je kao domaćica u zgradi u kojoj su živjeli, a nakon što je naučila jezik zaposlila se u restoranu. Bila je i ostala najveća podrška svojoj djeci i unucima kad su u pitanju obrazovanje i razvoj karijere.

Julija Vukelj (1954) objašnjava da je prvi put u životu, kada je radila sa mužem u jednom stanu na Menhetnu vidjela muškarca kako poslužuje ženu. Preživjela je kulturološki šok gledajući kako muškarac pali svojoj ženi cigaretu i nasipa joj čašu viskija dok ona sjedi na sofi. Nakon toga je rekla mužu: “Od sada, ako hoćeš vodu uzmi je sam, ako hoćeš ručak uzmi ga iz rerne i stavi na tanjir, jer sve žene treba da imaju jednaka prava počev od njihovog doma i porodice”.

JEZIČKE BARIJERE

Poznavanje jezika je direktno uticalo na mogućnosti zapošljavanja emigrantkinja iz Crne Gore. Mnoge žene su se suočavale sa izazovima u obezbjeđivanju poslova koji odgovaraju njihovim vještinama i kvalifikacijama zbog ograničenog znanja engleskog jezika. Vrste poslova za koje su se emigrantkinje često zadovoljavale, a koje su možda bile niže kvalifikovane ili slabije plaćene pozicije, zavisile su od njihove (ne)mogućnosti da efikasno komuniciraju na engleskom jeziku.

Analiza kako su jezičke barijere ometale pristup ženama mogućnostima obrazovanja i programima stručnog osposobljavanja koji su im mogli omogućiti da napreduju u karijeri. Na primjer, neke možda nijesu bile u mogućnosti da se upišu na kurseve engleskog jezika ili na programe stručnog usavršavanja zbog svojih ograničenih jezičkih vještina, ali i zato što su imale malu djecu, muževe koji rade dva posla i nikog da im pomogne kod kuće.

Jezičke barijere uticale su na društvenu integraciju i izgradnju zajednice. Ograničeno poznavanje engleskog jezika dovelo je do društvene izolacije, sprečavajući emigrantkinje da uspostave veze sa rođenim Amerikancima i drugim migrantskim zajednicama. Marija Ivezaj kaže da je izlazila samo u crkvu u svojoj zajednici, gdje je osjećala samopouzdanje jer su je svi razumjeli. Dok Rabije Ćetković kaže da je mnogo ljudi sa Balkana radilo u fabrici “Krajsler” i da su bili povezani kao jedna velika porodica, ali su se suočili sa nerazumijevanjem u kritičnim oblastima kao što su pristup zdravstvenoj zaštiti i zakonska prava, što je dodatno zakomplikovalo njihov proces integracije.

Jezičke barijere su možda uticale i na očuvanje kulturnog identiteta među Crnogorkama u SAD. Za neke je izazov učenja engleskog jezika doveo do osjećaja nepovezanosti sa novim okruženjem i njihovom “maternjom” kulturom.

U intervjuu sa Julijom Vukelj, ona objašnjava ulogu crnogorskih zajednica i organizacija u Njujorku koje su pomagale ženama i djeci da prevaziđu jezičke barijere. Njena djeca su išla na časove crnogorskog jezika do srednje škole. Takve zajednice često obezbjeđuju resurse, kao što su časovi jezika i mentorski programi, kako bi se olakšala integracija. Ovakvi programi su možda bili ključni u pomoći crnogorskim ženama da unaprijede svoje jezičke vještine i integrišu se u američko društvo.

Da zaključimo, jezičke barijere su bile značajna prepreka za crnogorske emigrantkinje u SAD tokom 1970-ih, utičući na mogućnosti njihovog zapošljavanja, pristupa obrazovanju, na društvenu integraciju i ukupan kvalitet života. Mnoge žene su možda preduzele inicijative da uče engleski pohađajući časove, samostalno učeći jezik zajedno sa djecom kada su djeca počela da idu u školu, ili učestvujući u društvenim događajima organizovanim u crkvama ili džamijama.

NJENA PRIČA: PUTOVANJE SNOVA I ODLUKA

Hajde da istražimo komplikovane motive koji su stajali iza odluke žene da emigrira iz Crne Gore u SAD.

Dok sam intervjuisala te žene, postavljala sam im mnoga pitanja o njihovom ranom životu u Crnoj Gori, njihovim porodicama, obrazovanju i ambicijama da ostvare karijeru. Svi su odgovori bili isti: djevojci je bilo veoma teško da sama odlučuje o svojoj budućnosti, jer se tada u većini porodica odlučivalo da li će one pohađati školu i za koga će se udati.

Primijetila sam dok sam razgovarala sa Marijom da su društvene norme i očekivanja u vezi sa ulogom žene bili izazovni u 70-im godinama, posebno za one iz siromašnih porodica u Crnoj Gori, sve dok nije prvi put vidjela nezavisnu ženu u SAD.

Istraživanje uloge muža u procesu donošenja odluka. Kada sam pitala Rabiju Ćetković da li je muž ohrabrivao da slijedi svoje snove, ili je prije svega njegova karijera bila ta koja je pokrenula selidbu, rekla je da ga je u početku podržavala, jer su takve kulturne norme i da se to očekuje od supruge. Međutim, kada su osjetili zapadnjački stil života, oboje su se složili da ona treba da ide u večernju školu, da nauči novi jezik i da se pripremi kako bi počela da radi. Bilo je veoma zanimljivo, objašnjava, kada bi se vraćala kući kako su je druge žene i djevojke posmatrale i kada je pričala da je išla u školu ili da je dobila vozačku dozvolu. Dolazeći iz veoma patrijarhalnog društva koje je odbacivalo jednakost, te su žene bile prave heroine.

Pitala sam Juliju V. da li je slijedila svoj san da migrira zbog bolje budućnosti svog muža, i ona je odgovorila da je bila veoma mlada kada se udala. Djevojka od 16 godina u to vrijeme nije trebalo da sanja o tome da samo prati svog muža i da se moli da će sve biti u redu. Neke su komšije i rođaci migrirali, pričajući pozitivne priče o zapadnom svijetu i kako im se život popravio i da su počeli bolje da zarađuju nego u Crnoj Gori. Priča o boljem životu koju je čula od rođaka i komšija natjerala je Juliju i njenog muža da se odsele, ali i mnogo više Crnogoraca da krenu svojim putem.

Štaviše, studija naglašava važnu ulogu zajednice i društvenih mreža u olakšavanju procesa integracije. Veze stvorene sa kolegama emigrantima i podrška dobijena od lokalnih organizacija odigrali su ključnu ulogu u pomoći ovim ženama da se prilagode svom novom okruženju. Ove veze ne samo da su pružale praktičnu pomoć, već su i podsticale osjećaj pripadnosti i zajedničkog identiteta među emigrantima.

ZAKLJUČAK

Narativi obuhvaćeni ovim istraživanjem naglašavaju složenu interakciju između migracije i identiteta koju su doživljavale žene koje su se selile iz Crne Gore u SAD od sedamdesetih godina prošlog vijeka. Kroz lične intervjue, ova studija objašnjava različite motive koji su naveli ove žene da napuste svoju domovinu – od ekonomskih prilika do traženja ličnih sloboda i bjekstva od patrijarhalnih ograničenja.

Priče otkrivaju bogatu tapiseriju iskustava, ilustrujući kako su se ove žene snašle u prilagođavanju kulturi, jezičkim barijerama i izazovima uspostavljanja novih korijena u stranoj zemlji. Ono što je ovim trima bakama zajedničko je to što su bile veoma mlade kada su napustile veoma tradicionalnu porodicu i zajednicu u Crnoj Gori i nikada nijesu prestale da se bore za svoja prava, podstičući novu generaciju u tome da žene imaju važnu ulogu u društvu. Značajna tema koja se pojavljuje u intervjuima je otpornost i snaga koja je definisala njihova putovanja. Rabija, Marija i Julija su ispričale kako su njihova iskustva kao emigrantkinja preoblikovala njihove identitete, omogućavajući im da prihvate hibridno kulturno postojanje koje poštuje i crnogorsko nasljeđe i američki uticaj.

I da zaključimo, emigracija žena iz Crne Gore u SAD nije samo priča o preseljenju, već i dubokoj transformaciji identiteta. Ovo istraživanje doprinosi širem razumijevanju ženskog iskustva u emigriranju, ističući da se takvo putovanje odnosi koliko na lični rast i rekonstrukciju identiteta, toliko i na fizičko kretanje. Buduće studije bi trebalo da nastave da istražuju ovu dinamiku, posebno u vezi sa evolucijom narativa narednih generacija i tekućim uticajem društveno-političkih promjena na emigracione obrasce.

Enisa Murseli Gjokaj (preuzeto sa “Vijesti”)

Foto: Ilustracija (Screenshot/Landmark 4k)