06272019čet
Last updatesri, 26 jun 2019 6pm

 

 

Top Story

Šukrija Cecunjanin, jedan od prvih iseljenika iz Plava u SAD: Pionir u Konektikatu

Sedamdesetih godina prošlog vijeka počelo se masovno odlaziti u Ameriku iz Plava i Gusinja. Tada je i Šukrija Cecunjanin, još uvijek dječak, izljubio uplakane roditelje i krenuo “trbuhom za kruhom”. Do tada nigdje iz svog mjesta nije išao, a o dalekoj Americi je slušao od svojih daidžića i tetkića kad bi došli iz tog dalekog svijeta u Bogajiće

Kada se jedne novembarske večeri 1956. godine oglasila puška ispred kuće Cecunjana, u selu Bogajiće kod Plava, za sve mještane to je bio znak da su Huso i Ljuljka dobili još jednog nasljednika. Dali su mu ime Šukrija, što na arapskom znači “onaj koji se zahvaljuje - blagodaran”. I nijesu pogriješili.

“GDJE AMERIKA POZDRAVLJA SVIJET

Sedamdesetih godina prošlog vijeka počelo se masovno odlaziti u Ameriku iz Plava i Gusinja. Tada je i Šukrija Cecunjanin, još uvijek dječak, izljubio uplakane roditelje i krenuo “trbuhom za kruhom”. Do tada nigdje iz svog mjesta nije išao, a o dalekoj Americi je slušao od svojih daidžića i tetkića kad bi došli iz tog dalekog svijeta u Bogajiće. 

„Otac i majka nijesu vjerovali da ja stvarno želim da idem u Ameriku. Mislili su da je u pitanju dječje maštanje, pa su tako pristali da se potpišu za moj pasoš. Kad je došlo vrijeme da krenem, bili su iznenađeni. Ubjeđivali su me da odustanem“, prisjeća se Šukrija.

Sa još stotinjak svojih zemljaka iz Plava i Gusinja stigao je u Italiju.

„U toj grupi bili su Ismet Balić, Ferat, Haso, Hakija, Nazif i Bajram Koljenović, Ramo Đurković ..., mnogo žena i djece. Već ranije su nas naši ljudi upozoravali da nam Italijani mogu ukrasti djecu tako da smo na njih dobro pazili. Sa stanice su nas kamionima prevezli do izbjegličkog kampa, gdje su me na konak primili Idriz Đombaljić i Smajo Džurlić, koji su već u Italiji čekali dozvolu za odlazak u SAD.“

Nakon tri mjeseca boravka, u Italiju je došla Šukrijina majka sa namjerom da ga vrati kući.

„Nijesam htio da se vratim. Sviđala mi se Italija, a za mene je bilo najvažnije da se ne vratim u Bogajiće. Majka je bila dvije nedjelje kod mene. Nakon tri mjeseca od majkinog povratka za Plav konačno sam dobio papire i kartu za Ameriku - u jednom pravcu.“ 

Bio je maj 1971. godine kada je Šukrija stigao u SAD. Na aerodromu Džon Kenedi, čiji je slogan „Gdje Amerika pozdravlja svijet“, dočekali su ga tetkići Đombaljići i daidža Naso Koljenović. 

„Nakon dolaska, živio sam u Bronksu kod tetka Redžepa Đombaljića. Demi Baljidemaj mi je pomogao da se zaposlim kod Džona i Nuha iz Ulcinja, koji su u Bronksu imali svoj restoran. Počeo sam da radim kao perač posuđa, a pravio sam i salate. Gazde su prema meni bile fine i korektne, znali su moju situaciju i trudili su se da mi pomognu.“

OD OBIČNOG RADNIKA DO VLASNIKA ŠEST RESTORANA

Jedan od prvih Plavljanja u SAD – Šukrija Cecunjanin sa prijateljima Ahmanom Lalićem i Naserom Derviševićem ispred svog restorana u Konektikatu

Bila su to za iseljenike teška vremena, u pitanju je bila prva generacija gastarbajtera iz Plava i Gusinja u SAD, pa je malo ko znao engleski jezik.

„Mnogo smo se mučili, putovali smo vozovima, slabo je ko znao jezik, a trebalo je popunjavati razne formulare, upisati djecu u školu, otići u bolnicu i slično.“

Šukrija kaže da je najveće bogastvo kad čovjek ima finu i zdravu familiju – Pupo Radončić, Selima i Šukrija Cecunjanin

Nakon posla u Bronksu počeo je da radi u jednom italijanskom restoranu na Menhetnu. Imao je, kako kaže, sreću što je za vrijeme boravka u Italiji prilično dobro naučio italijanski jezik. To mu je pomoglo prilikom rada u italijanskim restoranima, gdje je skoro čitavo osoblje bilo porijeklom iz ove zemlje.

„Radio sam u nekoliko prestižnih restorana na Menhetnu, čiji su gosti bili Frank Sinatra i mnoge druge poznate ličnosti. Volio bih da istaknem da sam radio i u restoranu na Menhetnu čiji je vlasnik naš čovjek i moj prijatelj – Bruno Selimaj.“ 

Šukrija nije potpuno siguran kolika mu je bila prva plata u Bronksu, misli da je u pitanju suma od 40 dolara nedjeljno. Međutim, kada je počeo da radi kao konobar u restoranima na Menhetnu zarađivao je više nego dobro. Radeći u raznim restoranima naučio je sve poslove. Počeo je kao perač sudova da bi na kraju bio vlasnik nekoliko restorana. Prvi restoran-piceriju je kupio 1984. godine.

„Imao sam prijatelja Italijana koji je živio u Jankersu. Njegov sin je radio sa mnom u restoranu na Menhetnu i onda su mi oni predložili da u partnerstvu kupimo piceriju i kuću u Bridžportu, država Konektikat. Cijene nekretnina su tada bile više nego povoljne. Kupili smo piceriju i ja sam tada bio jedini čovjek sa naših prostora u ovom gradu a i šire. Kasnije sam od svog partnera kupio njegov dio vlasništva i postao jedini vlasnik picerije i kuće.“

O ČOVJEKU GOVORE NJEGOVA DJELA

Uvijek spreman za druženje - Šukrija sa prijateljima u klubu "Bošnjak"

Šukrija ističe da su naši ljudi napravili veliku grešku jer su prvi zarađeni novac ulagali u Crnu Goru, a često su postajali štediše YUGO banke.

„U Njujorku su se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka kuće od šest familija mogle kupiti za četrdesetak hiljada dolara. Dobar automobil je koštao oko 4.000 dolara. Međutim, mnogi nijesu iskoristili tu priliku. Od prvog zarađenog novca kupovali su imanja u svom rodnom mjestu.“

Šukrija je ovu kuću u kojoj se nalazi restoran kupio 1984. godine. U tom restoranu je većina ljudi koje je Šukrija doveo u SAD naučila ugostiteljski posao. Kasnije im je pomogao da otvore sopstvene restorane

Pored toga što je ulagao u nekretnine, Šukrija se trudio da pomogne svoju rodbinu i prijatelje. Nakon što bi ih doveo u SAD, zapošljavao bi ih u svojim restoranima gdje bi naučili ugostiteljski posao, a kasnije im pomagao da se osamostale i otvore sopstvene restorane.

Sve je bilo povezano. Ja dovedem jednoga, a onda on poslije dovede druge. U jednom periodu sam imao čak šest svojih restorana, tako da su mnogi naši ljudi radili kod mene. Trudio sam se da pomognem koliko god sam mogao. Nego o tome ne želim da pričam. O čovjeku najbolje govore njegova djela“, kaže na kraju Šukrija Cecunjanin.

Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI NAŠE REDAKCIJE

  • Najnovije

  • Najcitanije

Lice Fokusa

Previous Next
Enisa Nikaj, pjevačica i tekstopisac iz Njujorka: Ime za koje će se tek čuti Prvi singl, Burn This Bridge, Enisa je objavila u septembru 2016. godine, a imao je više od 115.000 sinhronizovanih video zapisa napravljenih za njenu pjesmu na aplikaciji Musically, sa milionima korisnika. To je dovelo do toga da je pjesma osvojila 2. mjesto na takmičenju “Next Wave October”, a video su premijerno prikazivali Billboard i iHeart Radio
Lice Fokusa: Elma Kolenović Osamnaestogodišnja Elma Kolenović jedna je od najzaslužnijh članica fudbalskog tima Fairleigh Dickinson univerziteta (FDU) koji je, prvi put u svojoj istoriji, osvojio NEC Conference takmičenje u ženskom fudbalu. I to bez poraza! Elma, o čijim uspjesima je Portal Revije Fokus ranije pisao, je freshmen i dala je pet golova i imala sedam asistencija. FDU se, takođe, prvi put automatski plasirao na NCAA turnir među 64 najbolja univerzitetska tima za ovu školsku godinu. Zahvaljujući dobrim ocjenama u školi i dobrim igrama na terenu, Elma ima punu stipendiju na ovom privatnom univerzitetu. Elma Kolenović živi u Njujorku, a porijeklom je iz Gusinja. Jedna od njenih želja je i da obuče dres reprezentacije Crne Gore. Inače, Haris, stariji Elmin brat, nastupa za ekipu Stony Brook univerziteta.
Lice Fokusa: Dino Radončić Šesnaestogodišnji Dino Radončić je košarkaš koji "prijeti" da će jednog dana igrati na NBA parketima. Trenutno nosi dres Reala iz Madrida, a o kakvom se talentu radi možda najbolje govori podatak da ga je specijalizovani košarkaški sajt Eurohopes proglasio za najvećeg talenta u svom uzrastu u Evropi. Dino je rođen 8. januara 1999. godine u Njemačkoj, ali je rano djetinjstvo, školovanje i početak košarkaške karijere započeo u Zrenjaninu, rodnom gradu svoje majke. Prve košarkaške korake napravio je u KK „Storm Zrenjanin” sa deset godina, a u selekciji kadeta njegov tim je već tada bio prvak države. Od tada je njegova karijera krenula vrtoglavom uzlaznom putanjom. Dino je od 2. septembra 2013. igrao u Barseloni, gdje je u potpunosti opravdao svu medijsku pažnju koju je plijenio i sa tim klubom osvojio titulu. Bio je najbolji igrač tima sa prosjekom od 25 poena, 11 skokova i osam asistencija. Postao je najmlađi stranac u istoriji koji je došao u katalonski klub… Međutim, Barselonin ljuti rival je nastojao da Radončića dovede u svoje redove, i uspio je u tome. Dino se, naravno, revanširao sjajnim partijama i u dresu kraljevskog kluba - donio je Realu titulu nakon decenijskog posta. Prošlog mjeseca, u finalu „el klasika“ protiv Barselone, ovaj, 201 centimetar visoki košarkaš, ubacio je 18 poena, imao 11 skokova i šest asistencija, pa je s pravom proglašen za najboljeg igrača finala. Dino je, inače, sin Damira Radončića, proslavljenog rukometaša, koji je igrao u najjačim evropskim ligama, i oblačio dresove reprezentacija Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i SAD. Dinova majka Vanja je bivša odbojkašica.
Binais Begović Iron Man Magazine, vodeći svjetski bodibilding i fitnes magazin i svjetski lider informacija o treninzima iz tih oblasti, objavio je da su preduzetnik Binais Begović i njegova supruga, dr Catherine Begović, kupili tu kompaniju... OPSIRNIJE
Maša i Adis Gutić   Maša je poznata svjetska manekenka, a od ljetos i zvanično naša snajka. Adis se već dugo godina bavi manekenstvom i glumom. Imao je glavne uloge u filmovima Fatalis i Marco Polo.
Ajla Karajko Dvadesetdvogodišnja Ajla Karajko iz Travnika jedna je od sedam najboljih studentkinja u SAD po ocjeni magazina „Glamour“. Humana, vrijedna, nenametljiva, dobitnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, od malena niže uspjehe i odlučno korača ka novim izazovima. Iako je tek na pragu treće decenije, Ajla ima biografiju kao malo ko od njenih vršnjaka. Ipak, uspjeh je nije promijenio, pa i danas mašta kao kad je to radila kao djevojčica u ratom zahvaćenoj Bosni. Ajla, koja ovih dana na Kolumbija univerzitetu ostvaruje svoje snove, otvorila je sebi vrata brojnih svjetskih institucija, ali nikada nije zaboravila svoju domovinu i svoj narod, pa je u rodnom gradu realizovala niz projekta, među kojima i izgradnju Sigurne kuće „Nada“... OPŠIRNIJE
Alen Kolenović Kada se uskoro u američkim kinima pojavi naučno fantastični film „Vesuvius“, filmski ljubitelji će biti u prilici da na djelu vide Alena Kolenovića, koji u filmu igra ni manje ni više nego – glavnu ulogu. Alen je rođen 18. decembra 1988. godine u Gusinju. Već 1991. godine njegova se porodica doselila u SAD, gdje je Alen ubrzo pokazao svoj talenat. Sa svojih šest godina počeo je trenirati karate, gdje je ostvario dobre rezultate. Nosilac je crnog pojasa drugi dan, a širom SAD je osvojio brojne medalje i pehare. Pored karatea, bavi se i drugim sportovima. Na daskama koje život znače stao je još dok je pohađao studije na State University Of New York – State University At Stony Brook, gdje je diplomirao sa desetkom. Pri završnoj godini studija pohađao je časove glume, da bi poslije završenih studija upisao i završio trogodišnju školu za glumu u poznatom „William Esper studiju“ u Njujorku. Igrao je u nekoliko pozorišnih predstava na Brodveju: „The Train“, „Belgrade Trilogy“, „Fare Game“ i „Meridian, Mississippi Redux“.  Kolenović je imao i nekoliko filmskih i serijskih uloga...    

Video dana

VIC NEDELJE

    Mujo i hodža      
    Mujo i hodža

    Došao Mujo kod hodže i kaže: - Fata me vara.

    Hodža: - Razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu, volim je.

    Hodža: - Onda se ne razvodi.

    Mujo: - Ali stalno mi je to na umu.

    Hodža: - Pa, razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu zbog djece.

    Hodža: - Onda se nemoj razvesti.

    Mujo: - Ali ne mogu joj oprostiti.

    Read more...