S terase restorana “Pauls on Time Square”, čiji je suvlasnik Dino Redžić, pruža se spektakularan pogled na čuvenu kristalnu kuglu na Tajm Skveru. Taj prizor, koji Amerikanci često opisuju kao “pogled vrijedan nekoliko miliona dolara”, za Dina je jednako lijep kao i onaj na Plavsko jezero, koje je kao dječak svakodnevno posmatrao.

Ipak, devedesete godine u Plavu bile su teške – vrijeme kada su mnogi, uključujući i Dina, morali napustiti domovinu kako bi osigurali egzistenciju i sačuvali život.

Danas, kao uspješan biznismen u srcu Njujorka, Dino je suvlasnik desetak restorana u kojima zapošljava više od stotinu ljudi. No, uprkos velikom uspjehu, nikada nije zaboravio svoje korijene. Sa sobom je u ovaj velegrad donio i duh solidarnosti i nesebičnosti. Pomaže sunarodnicima, drugim imigrantima, ali i Amerikancima kojima je potrebna pomoć.

Njegova priča svjedoči o hrabrosti, upornosti i žrtvama koje su bile potrebne da bi se izgradio bolji život za sebe i svoju porodicu.

Njegov put od pomoćnika konobara do vlasnika restorana dokaz je da su trud, rad i jasna vizija ključ za ostvarenje velikih snova.

“Svako od nas američki san tumači na svoj način. Za mene, taj san počeo je da se ostvaruje već samim dolaskom u SAD. Bilo je to davno, sada mi djeluje kao bajka. Posuđivalo se, radilo, vraćalo, bilo je teško, ali moja priča može biti inspiracija drugima – nije bitno koliko je put trnovit, važno je da stigneš do cilja. I to na pošten način”, kaže Dino Redžić na početku razgovora za Portal Revije Fokus.

DOLAZAK U SAD

Prije 32 godine, 13. jula, Dino Redžić, tada dvadesetogodišnjak, stigao je u Bruklin. Bez novca, bez znanja engleskog jezika i bez poznanstava, suočio se s izazovima započinjanja novog života u Americi. Cilj mu je bio jasan – vratiti dugove koje je pozajmio za put i pomagati svojoj porodicu u Crnoj Gori.

Dino je prethodno bio i u Sarajevu, kada je počeo rat, i nakon 25 dana se vratio u Crnu Goru. Tada je prošao jedan od najtežih perioda u životu.

“Lijep je bio život u Sarajevu. Studirao sam i radio, a kada se zaratilo nijesam mogao da vjerujem. Moj stariji brat Ago me je na prevaru poslao iz Sarajeva. Rekao je da zajedno idemo za Plav, a kada smo ušli u autobus zajedno sa Manom Cirikovićem i još dvojicom Agovih prijatelja, on nas je smjestio pozadi. Otišao je kod vozača, rekao mu nešto i izašao. Autobus je krenuo, a ja sam potrčao do vozača i zamolio ga da stane. Zvao sam Aga. Htio sam da izađem, ali vozač nije htio da stane. Ago je mahao, a ja kukao što brata ostavljam u rat. Uz velike muke, prošli smo barikade oko Sarajeva. Uzeli su nam sve pare, ali smo nekako stigli do Plava.

Majka nas je tada ugledala sa prozora i potrčala u susret. Odmah nas je pitala gdje je Ago. Mano joj je kazao da je ostao u Sarajevu, a ona me ukorila kako sam mogao da ostavim brata. I te riječi su me proganjale sve dok Aga nijesam doveo u Ameriku. Da se, ne daj Bože, nešto desilo mom bratu, ne znam kako bih mogao da živim,” priča Dino.

Suočen s inflacijom, nezaposlenošću i strahom od vojnog poziva za učešće u ratu, Dino Redžić donio je hrabru odluku da napusti rodni Plav i ode u Njemačku u nadi da će zaraditi novac za svoju porodicu. Međutim, ni tamo ga nije dočekala lakša sudbina.

“Mjesec dana nisam mogao da zaradim ni fening. Poneki ljudi bi mi dali nešto novca, a ja bih sve odmah slao kući. Prije odlaska radio sam u Plavu za dnevnicu od 20 maraka, ali inflacija je bila takva da su te pare (pretvorene u dinare), nakon nekoliko dana, vrijedile jedva za dva litra ulja, a kasnije za samo jedan”, prisjeća se Dino.

Nakon kratkog boravka u Njemačkoj, suočen s nemogućnošću da zaradi dovoljno, Dino je odlučio napraviti još veći korak – preseliti se u Sjedinjene Američke Države. Posudio je 10.000 dolara od amidže, tada ogromnu sumu novca, kako bi otpočeo novi život u Njujorku.

“Stigao sam u slobodnu zemlju, ali morao sam početi od nule. Imao sam smještaj i hranu kod amidže Šeka, kao i kod tetke Elmaze u Astoriji. Ipak, prva dva i po mjeseca nisam uspijevao pronaći posao. Nikada mi nije bilo teže u životu”, kaže Dino.

To razdoblje bilo je obilježeno nesigurnošću i teškim brigama.

“Nikada nisam više ‘pocrnio’ od brige. Nisam želio da budem teret amidži i njegovoj porodici, iako su me primili kao najbližeg. Ustajao bih rano i odlazio iz kuće, vraćajući se što kasnije, jer sam osjećao da nemam pravo na opuštanje. Imao sam cilj, ali nisam imao nikoga s kim bih ga mogao podijeliti”.

PRVI POSAO

Iako nikada nije zamišljao da će se baviti ugostiteljstvom, Dino Redžić je svoj prvi posao našao kao pomoćnik konobara u restoranu. Rođak ga je uputio u agenciju za zapošljavanje, ali je ubrzo shvatio da su prioritet davali kandidatima s iskustvom. Nakon dužeg čekanja, konačno su ga angažovali na jednodnevni posao u jednom italijanskom restoranu.

“Tog dana sam se nikada u životu nisam više umorio, niti sam ikada ranije kročio u tako otmen restoran. Za taj dan rada platili su mi 36 dolara. Bio sam istovremeno srećan i razočaran, jer nije bilo naznaka o daljnjem poslu”, prisjeća se Dino.

Naredni poziv stigao je za “Labor Day,” septembarski američki praznik, kada je dobio priliku da radi u restoranu koji je bio dio hotela “Gregory” u Bruklinu. Tu je radio dva dana i odmah sebi postavio cilj: ostati zaposlen u tom restoranu.

“Isplatili su me za ta dva dana i najavili mogućnost stalnog angažmana. Međutim, moj najveći problem bio je nepoznavanje engleskog jezika. Kako sam shvatio, rekli su mi da pauziram jedan dan i vratim se. Tako je sve počelo”, kaže Dino.

Na početku, rad s konobaricom Meri, kojoj je bio pomoćnik, bio je posebno izazovan. Iskoristila je njegovo neznanje jezika i umjesto dogovorenih 15% od bakšiša, davala mu samo 5%.

“Kada bih radio s njom, tokom doručka, ručka i večere zarađivao sam svega sedam dolara. Ali, kada bi bila slobodna, ta cifra je iznosila 65 dolara. Kome da se žalim? Posao mi je bio prijeko potreban”.

Ova iskustva postala su glavni motiv za Dina da što prije nauči jezik. Nakon samo četiri mjeseca, već je tečno govorio engleski, čime je otvorio vrata ka većim prilikama i napredovanju u karijeri.

“KAD MOŽE ABDEL MOGU I JA”

Dino Redžić je od samog početka težio da postane konobar, ali u prvom restoranu u kojem je radio ta pozicija mu je bila nedostižna. Zato je odlučio da potraži bolju priliku i zaposlio se u drugom italijanskom restoranu. Već prvog radnog dana, na dočeku Nove godine 1993. godine, zaradio je 103 dolara.

“Osjećaj je bio nevjerovatan, to zadovoljstvo ne mogu da opišem. Sve što sam zarađivao slao sam kući, jer nisam imao nikakvih troškova kod amidže”, prisjeća se Dino.

Nakon šest mjeseci rada, preselio se u svoj stan i polako počeo da otplaćuje dugove. Preuzimao je sve smjene koje su mu nudili – 110, 100, pa i 70 sati sedmično, ne birajući.

Ključan trenutak u njegovoj karijeri desio se dok je radio s glavnim kuvarom tog restorana, Marokancem Abdelem, koji je pripremao italijansku kuhinju.

“Rekao sam sebi: ‘Kad može on, mogu i ja.’ Tako sam počeo da učim kako da spremam hranu. Ubrzo sam savladao ugostiteljski posao i počeo maštati da jednog dana otvorim svoj restoran”, kaže Dino.

U međuvremenu, Dino je uspio da dovede svoju braću i sestru u Njujork. Godine 1998. zajedno su otvorili prodavnicu “Ljuljhami” u Astoriji.

“Kao i kod restorana, i prodavnicu sam zamislio tako da u njoj bude ono što bih i sam poželio da vidim u marketu – proizvodi koji su autentični, domaći, i koje je teško pronaći drugdje. ‘Ljuljhami’ i danas posluje, a ja iz te prodavnice uzimam ćevape koje koristim u svojim restoranima”, ističe Dino.

RESTORANSKI BIZNIS NA MENHETNU

Dino Redžić je svoj ugostiteljski uspjeh dodatno učvrstio nakon što se oženio i otvorio prvi restoran u Astoriji, čemu su ubrzo uslijedila još dva. Njegove ambicije su ga potom odvele na Floridu, gdje je otvorio četiri restorana. Ipak, nakon nekoliko godina odlučio je da vrati u Njujork.

“Kada sam odustao od Floride i vratio se u Njujork preuzeo sam restoran u Astoriji. Moj prijatelj Paul Nicaj je često dolazio i jednog dana mi je rekao: ‘Nisi ti za Astoriju. Tebi ću ja da nađem nešto drugo’. I našao je lokaciju u hotelu ‘Roosevelt’ na Menhetnu, koja je bila 47 godina prazna! U ovom hotelu je svojevremeno živio i američki predsjednik, a postoje razne legende o tajnim tunelima ispod hotela koje je navodno koristio. Uz pomoć Hajra Lalića i Neada Nika Krkutija preuzeo sam taj lokal i odustao od restorana u Astoriji. Nik i Hajro su bili glavni izvođači radova. Tako smo počeli da širimo restoranski biznis na Menhetnu”.

Danas je Dino, zajedno sa partnerima Paulom Nicajem i Neadom Nikom Krkutijem, suvlasnik desetak restorana u Njujorku, među kojima se ističu “Pauls on Time Square” i “Uncle Paul’s Pizza”.

Takođe je suvlasnik restorana “Butcher Bros Steakhouse” u Konektikatu, kao i suši restorana “Osukaa Omakase” u Kvinsu, gdje sarađuje s drugim partnerima.

“Moji partneri i ja zajedno imamo više od 110 godina iskustva u ugostiteljstvu. Paul Nicaj je radio više od 25 godina u prestižnim hotelima kao što su ‘Plaza’ i ‘Pier.’ Od njega sam mnogo naučio, ne samo o poslu, već i o životu. Nead Nik Karkuti, koji je moja desna ruka, pravi je perfekcionista, posebno kada je riječ o picama i uređenju restorana”, ističe Dino.

Njegova saradnja s Karkutijem počela je 2003. godine, kada je od Nikovog rođaka kupio restoran na Floridi. Tada je upoznao Nika i ni slutio nije da će njihovo poznanstvo prerasti u odnos nalik bratskom.

HARISON FORD IZUZETAN ČOVJEK

Kod Dina Redžića dolazile su mnoge poznate ličnosti, ali među njima se posebno ističe jedna – legendarni Harison Ford, poznat po ulozi Indijane Džonsa.

“Harison Ford je zaista izuzetan čovjek. Iako je svjetska zvijezda i jedan od najboljih glumaca svih vremena, ostao je nevjerovatno jednostavan i prizeman. Velika mi je čast što sam ga upoznao. On je primjer kako slava ne mora da promijeni čovjeka”, kaže Dino, prisjećajući se susreta s njim.

Inače, ovakva iskustva nisu rijetka u restoranima koje Dino vodi, gdje poznate ličnosti, turisti i lokalni gosti pronalaze jednaku toplinu i gostoprimstvo, karakteristično za njegov način rada.

ZAPOŠLJAVA 111 RADNIKA

Dino Redžić ponosno ističe da svaki od njihovih restorana funkcioniše kao zasebna cjelina i da zajedno zapošljavaju 111 radnika. Većina zaposlenih dolazi s prostora bivše Jugoslavije, a Dino posebno naglašava da su ključ uspjeha njihov timski duh i povjerenje koje su izgradili.

“Imamo sjajan tim. To su ljudi kojima možemo vjerovati, na koje se možemo osloniti i s kojima smo izuzetno zadovoljni. Naravno, na početku smo im pružili podršku, a sada oni to vraćaju svojim trudom i posvećenošću. Ovdje nema mjesta za nacionalizam. Što se nas tiče, svi koji žele da rade časno i pošteno su dobrodošli”, kaže Dino.

SUZANA I MARIJA: “OSJEĆAMO SE KAO U SVOJOJ KUĆI”

Radnice restorana “Pauls on Time Square” imaju samo riječi hvale za sve svoje poslodavce, a posebno za Dina Redžića. Ističu da od njega uvijek dobijaju podršku, razumijevanje i pomoć, ali i dozu dobrog raspoloženja, jer je, kako kažu, poznat po svom odličnom smislu za humor.

“Privilegija je raditi za njega. Osjećamo se kao kod kuće. On i cijela njegova porodica prihvatili su nas kao svoje, pa se u ovoj velikoj zemlji osjećamo sigurno i znamo da imamo nekoga na koga možemo računati ako nam zatreba bilo kakva pomoć,” kažu Suzana i Marija, zahvalne na atmosferi podrške i povjerenja koju Dino stvara.

Osim što je uspješan ugostitelj, Dino je poznat i po svojim humanitarnim aktivnostima. Njegov rad i doprinos zajednici često su tema tekstova u američkim medijima, a njegovo lice se pojavljuje i na njujorškim televizijama. Zajedno s braćom, redovno podržava humanitarne akcije vezane za rodni kraj.

“Volim da pomažem kad god sam u mogućnosti. Ipak, ne volim previše govoriti o tome”, skromno dodaje Dino, koji je za vrijeme epidemije izazvane korona virusom besplatno dijelio hranu medicinskim radnicima, policiji, vatrogascima i mnogim drugim.

Dino je već odavno svjestan da je dom tamo gdje nalazimo mir i sreću, bez obzira na granice ili prošlost.

“Izašao sam iz Plava kada sam imao 16 i po godina. Onda sam bio u Bosni, pa u JNA… I sada, gdje zapravo pripadam? Pripadam tamo gdje se dobro osjećam. Pomalo svuda, i to je to”, kaže Dino Redžić, sažimajući svoj životni put i osjećaj pripadnosti.

Dodaje da su se vremena promijenila.

“Kao dječak, prije dolaska u Ameriku, nikada nisam imao priliku da posjetim naše primorje. Danas je to drugačije – postalo je dostupno svima, pa čak i onima koji žive u Plavu, Gusinju ili na Žabljaku. Na neki način, moguće je ostvariti ‘američki san’ i u Crnoj Gori”.

Dino, zajedno sa svojim partnerima, više puta je pružao podršku Generalnom konzulatu Crne Gore u Njujorku, organizujući u svojim restoranima prijeme za delegacije iz domovine. Među gostima je bio i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović. Svaki od tih susreta bio okupio preko 100 iseljenika, a Dino je, u znak zahvalnosti i podrške, osigurao da za sve prisutne obrok i gostoprimstvo budu besplatni.

“To je naša podrška konzulu Ameru Cikotiću, koji radi izvanredan posao na ujedinjenju dijaspore. Susreti sa našim ljudima uvijek mi donose radost, a posebno me raduje kad god pročitam da je neko iz našeg kraja ostvario uspjeh”, istakao je Dino, potvrđujući svoju privrženost zavičaju i zajednici.

Ovakvi događaji nisu samo prilika za druženje, već i dokaz Dinove nesebičnosti i njegovog doprinosa očuvanju povezanosti dijaspore sa Crnom Gorom.

Pored profesionalnog uspjeha, Dino je ponosan otac dvije ćerke i sina. Njegova ćerka je magistrirala biznis, dok sin studira i već aktivno pomaže u porodičnom poslu. U jednom od restorana čak je i suvlasnik.

“Svako bira svoj put. Najvažnije je da čovjek radi posao koji voli. Navikao sam da radim i ne razmišljam o penziji. Moj posao mi pruža toliko zadovoljstva da ne bih znao od čega bih se odmarao”, zaključuje Dino Redžić, čovjek čija priča inspiriše svojim trudom, uspjehom i nesebičnošću.

Sead Hodžić

Foto: Fokuspress.com 

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI AUTORA I REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS 

LICE FOKUSA: Dino Redžić, inspiracija za sve koji vjeruju u svoje snove