“Konačno sreli smo našu porodicu, onu koja je čekala naše đedove da se vrate i koja je sačuvala do danas sve što je bilo njihovo i nikada nas nije zaboravila. U śećanju su mi trajno urezane riječi mog strica Branka dok je puštao niz lice najiskrenije suze koje sam ikada viđela ponavljajući: ‘Devedeset godina čekamo da se neko od naših Petričevića vrati svojoj kući iz Argentine’”