Ja sam, inače, i to „breme“ siročeta, čini mi se, nosio nekako drugačije od ostalih. Trudio sam se prosto da to ne pokazujem, da druge time ne opterećujem. Jednom tako, ne sjećam se u kojem sam to razredu gimnazije ovdje u Beogradu bio, profesorica, naš razredni starješina,
podijeli  nam pozive za roditeljski sastanak, da ih ponesemo kući, da ih neko od roditelja potpiše i da joj ih sjutradan vratimo. Ja odmah potpišem poziv i vratim ga profesorici:

– Ne ti, otac treba da potpiše! – brecnu razredna.

– Ja nemam oca – kažem što sam mirnije mogao.

– Pa nek potpiše majka – sada već sasvim smireno veli i profesorica.

– Ja nemam ni majku…

“Pop Maca – Dželat s oreolom sveca” (IV): Miša Janketić je otišao sa sestrom da moli za majku, vidjeli su krvav pod, a onda ga je četnik šutnuo nogom

Razredna me poslije odvela u zbornicu i dugo, dugo se izvinjavala i pravdala, iako joj ja ništa nijesam zamjerio. Ona se kasnije sve raspitala i jednog dana mi je ispričala da je ona, ustvari, bila školska drugarica moje pokojne majke, a onda me upitala:

– A da li ti znaš ko ti je ubio majku?

– Znam.

– Da li znaš da su neki njihovi živi i da žive ovde u Beogradu?

– Znam.

– Neki stanuju i u mojoj ulici…

Zaustila je da mi kaže i ulicu i broj, ali sam je prekinuo:

– Ne, nemojte, neću, ne želim  da znam gdje stanuju…

Mislim  da sam i ovo naučio od moje bake Stojane. Poslije rata ja kao đak dođem kod nje u Šahoviće, odnosno Tomaševo, pa  počnemo priče o zločinima koje su  napravili četnici. U nekoj takvoj prilici sam je pitao kako može sad sa njihovim ženama, njihovom djecom i porodicama da živi i komšijski se drži, a ona mi veli:

– Sine moj, dome moj, rat je zlo i kad to zlo prođe svi treba da ga zaboravimo i pokušamo da živimo ko ljudi…

Pamtim te babine riječi, umne i plemenite, ali je nevolja što svak neće i ne može da zaboravi i oprosti, a tu je i velika opasnost da zaboravljeno zlo može i da se ponovi…

Čovjek u životu mora da se bori. Ja sam borac, takav mi bio i otac, takav mi bio i đed, takva mi bila majka, i nije ni meni bilo skretanja s tog puta – kaže sjetno Miša Janketić.

Mihailo – Miša Janketić je na tradicionalnom Filmskom festivalu u Nišu (2014. godine) dobio prestižnu nagradu koja nosi ime slavnog glumca Pavla Vujisića. To laskavo priznanje, ulaznicu u sazvježđe velikana jugoslovenskog glumišta, koji su se već ovjenčali ovom lovorikom, predstavljalo je nagradu za njegov pedesetpetogodišnji rad i doprinos filmskoj umjetnosti, a za sve dobitnike tim veće i značajnije zbog toga što nosi ime takvog glumačkog barda kakav je bio Pavle Vujisić, tog, kako bi rekao Janketić, “darovitog i ljekovitog čovjeka.”

Ta nagrada podrazumijeva i obavezu darodavca, Udruženja filmskih glumaca Srbije, da objavi i prigodnu monografiju laureata. Čast da pripremi tu knjigu pripala je poznatom novinaru i piscu Vanji Buliću, koji će, pošto je knjiga ugledala svijetlo dana, Janketiću uputiti javnu zahvalnost:

– Hvala tebi Mihailo Radomirov Janketiću! Ti si za oko mjesec dana koliko smo se družili i razgovarali pripremajući ovu knjigu, mene oplemenio više nego iko u mom životu…

https://fokuspress.com/2021/04/16/sudbina-milje-drljevic-prijateljice-mise-janketica-iste-noci-1944-godine-ostali-su-bez-majki/

U ponedeljak NASTAVAK FELJTONA.

Prethodno objavljene djelove možete pročitati na sledećem linku Pop Maca – Dželat s oreolom sveca

UPOZORENJE: STROGO JE ZABRANJENO PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PRETHODNE PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE PORTALA REVIJE FOKUS I AUTORA. 

Portal Revije Fokus objavljuje knjigu poznatog crnogorskog novinara i publiciste Buda Simonovića, “Dželat sa oreolom sveca” (Pop Maca i devet pljevaljskih žena)

Knjiga je potresno svjedočanstvo o nevinim žrtavama koje su 1944. godine u Pljevljima zvjerski pobili pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, Božo Milić -Bjelica i njihova zločinačka četnička družina. Po prvi put na sistematizovan način knjiga nudi svjedočenja Pljevaljaka i potomaka žrtava, među kojima je i poznati glumac Miša Janketić, čija je majka stradala od ruke popa Mace.

Kako je došlo do toga da se počini sramota učinjena žrtvama i njihovom potomstvu time što je glavni akter u tom zločinu, dželat, pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, proglašen svecem i velikomučenikom, nevinom žrtvom komunističkog režima? Zašto se o tome ćutalo više od sedam decenija? Da li su ostarjelom i bolesnom patrijarhu Pavlu sramotno podvalili i poturili lažnu priču i biografiju popa Mace i još nekolicine sličnih?

To je samo dio pitanja na koje odgovore čekaju potomci žrtava, ali i crnogorska javnost, a na koja je pokušao da odgovori Simonović.