Foto: Ilustracija

Sudbina jedne Tuzanke u Njujorku: Htjela je da mužu saopšti da je u drugom stanju, ali je on iskalio bijes zbog loše kockarske sreće

Džimi se skrasila u jednom noćnom baru, gdje radi kao konobarica i danas, boreći se da preživi. Živi u stančiću blizu mora u Bruklinu. Stan djeli sa jednom curom iz Irske. Nije se udavala. Nema djecu. Često zaplače i poželi da se vrati u Tuzi. Da opet osjeti miris proljeća, pokošenih livada… da bude ono što je bila prije nego što je došla u Ameriku

Početkom 90-tih godina manjinski narodi iz Crne Gore počeli su masovno da se iseljavaju u Ameriku. Za većinu je to bilo ostvarenje dugogodišnjeg sna, a za neke tek odlazak u nepoznato – trbuhom za kruhom.

Ipak, omladina u Crnoj Gori, koja nije uspjela da pređe “preko bare”, čežnjivo je gledala kada bi, uglavnom ljeti, dolazili “jugo-ameri” sa najnovijim autima i punim džepovima dolara. Pričali bi o Americi, o velikoj zaradi, rahatluku…

Pored tog dobra, potrebna im je bila još samo žena koja bi po njihovim kriterijima morala biti iz njihovog mjesta. Tako se u jednom selu kod Tuzi pričalo o nekom momku, zvanom „Zelembać“, kojeg su pratile sve dobre vijesti. Živio je u Njujorku, gradu u kojem nema razlike između dana i noći, u nekakvoj ulici gdje navodno samo glumci žive. Imao je navodno i svoj restoran.

Roditelji su mu, po njegovoj želji, zaprosili mladu koja je tek zagazila u petnaestu godinu. Djevojka je trebalo da ide u osmi razred. Ipak, odustala je od daljeg školovanja i spakovala kofere. Sa nestrpljenjem je čekala kad će krenuti za Ameriku. Dobila je u šali čak i američko ime – Džimi.

No, Zelembać je imao problema sa pasošem. Inače, „siguran“ je državljanin SAD.

Džimi su nakon godinu morali da kupe švercovani pasoš. Glasio je na ime jedne djevojke koja je ranije otišla u SAD. Ta djevojka je postala američki državljanin nakon što se prethodno vjenčala sa bratom od strica. Naravno, samo na papiru.

Sva rodbina se okupila da isprati mladu Džimi u Ameriku. Pare za put su stigle i sve je bilo spremno da otputuje za Meksiko. Tamo je trebalo da je čeka jedan “pouzdan” tip. Džimi je do Budimpešte putovala vozom, a odatle avionom za Frankfurt. Sljedeća stanica je bila – Meksiko.

U Meksiku joj je Aleksandro prihvatio kofere. Šest sat je trajala vožnja do granice, a onda su došli do jedne rijeke koju je trebalo preći. Izašli su i polako, držeći se za postavljeno uže, prešli rijeku. Na drugoj obali ih je čekao kamion. Dotakli su Američko tlo. Nakon nekoliko dana raznoraznih kriznih momenata Džimi je stigla u “obećanu zemlju”.

Velike zgrade, saobraćajne gužve odmah su stresno počeli da djeluju na mladu djevojku sa sela. Dočekao ju je suđenik. Činilo se da je srećan. Uspio je da uzme par slobodnih dana. Stanovali su u crnačkoj četvrti. U stanu koji je dijelio sa jednim Meksikancem. Nigdje glumaca, nigdje milionera, poznatih ljudi.

Džimi je samo ćutala! Nakon nekoliko dana vratio se na posao. Džimi je sjedjela i čekala ga do kasno u noć. Sa svojima u Tuzima je teško mogla da se čuje. Ali, nije se žalila.

Jedne večeri Zelembać je došao kasnije nego obično.

“Zašto dolazoš ovako kasno”, pitala ga je. Htjela je da mu saopšti vijest da je u drugom stanju.

Uslijedio je snažan šamar. Zelembać je htio da iskali bijes zbog izgubljene mjesečne plate na ruskom ruletu.

Džimi nije uzvratila udarac. Samo su joj suze potekle. Narednih dana Zelembaća je sve rjeđe viđala.

Meksikanac koji je živio u drugom djelu kuće svaki dan je dovodio društo. Među njima je bio i jedan momak rodom sa Kosova. On i Džimi su se sprijateljili. Pričala mu je o svom selu i tamošnjim ljudima…

Bio je dobar prema njoj. O Zelembaću su počele da kruže razne priče. Dugovao je mnogima novac. Džimi je saznala, takođe, da je vara sa ljubavnicom sa kojom je u vezi već pet godina.

Uslijedile su svakodnevne svađe. Batine koje je dobijala bile su uzrok da pobaci dijete. Vrijeme je prolazilo. Drugarstvo između Džimi i Kosovara sve je više raslo. Jednostavno, ubijala je samoća i zatvorenost. Pružao joj je punu pažnju. Imao je prijatelja koji ima restoran pa je ponudio Džimi da radi. Pošto je Zelembaću svaki dolar bio bitan pristao je.

Novac koji je zarađivala nekoliko puta je slala njegovoj i njenoj porodici. U pismima koja su stizala pitali su je kada će ih posjetiti, a pošto je rat bjesnio na Balkanu ona je to uvijek nalazila izgovor.

Jednog dana Zelembać je zatekao Džimi i Kosovara u stanu. Nakon što je otjerao Kosovara, nju je prebio i izbacio iz stana. Odmah je nazvala Kosovara, ali pošto on nije bio u mogućnosti da je primi morala je otići kod gazde restorana koji je inače bio zaljubljen u nju.

Džimi je puno nedostajalo rodno mjesto. Nedostajala joj je Cijevna. Livade. Mrzjela je Ameriku. Život. Ali kada je prvi put nakon osam godina posjetila rodno mjesto pravila se da joj je život lijep i udoban. Rastanak sa Zelembaćom pravdala je na svoj način.

Za put u Crnu Goru podigla je kredit za koji je morala da radi naredne dvije godine. Ali, nije joj bilo žao. Donijela je svima poklone i “zalijevala” bližnje dolarima. U biti je preklinjala svoj život. Svakodnevno je išla na Cijevnu, u Palmu…

I opet povratak u SAD.

Nakon dolaska dobila je otkaz od gazdine žene. Skrasila se u jednom noćnom baru, gdje radi kao konobarica i danas, boreći se da preživi. Živi u stančiću blizu mora u Bruklinu. Stan djeli sa jednom curom iz Irske.

Nije se udavala. Nema djecu. Često zaplače i poželi da se vrati u Tuzi. Da opet osjeti miris proljeća, pokošenih livada… da bude ono što je bila prije nego što je došla u Ameriku.

Ajdin Rakić (Arhiva Fokusa)

Komentari

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Idi na VRH

error: Content is protected !!