Mnogi pioniri iz Crne Gore su u bespućima nekadašnje ”Ruske Amerike” ostavili kosti ili su bez traga nestali. Neki od njih su se obogatili i vratili, najčešće, u toplije krajeve Amerike. Drugi su postali poznati i uspješni građani Aljaske, gdje i danas žive njihovi potomci. Jedan od primjera je i Jovo Džon Hajduković.

RAĐANJE NOVE DOMOVINE

Džon Hajduković je rođen u Crnoj Gori kao Jovo. I da nije 1903. godine prešao okean, to ime bi mu  sigurno i ostalo. No, Jovo Hajduković je otišao u Ameriku i tamo postao Džon. Naseljena malim i izolovanim grupama Atabaskan Indijanaca, unutrašnjost Aljaske je bila svijet sjevernoameričkog losa, močvare, bodljikavog praseta i glečera. Tu se Džonov život zauvijek ispreplijetao sa životom starosjedilaca.

Na prostoru veličine jedne petine Sjedinjenih Američkih Država, Džon je na početku dvadesetog vijeka Indijancima bio otac, zakon, zaštitnik, trgovac od Velike Delte do kanadske granice. U potrazi za svojim ćupom zlata, čunom je stigao do do gornjeg toka rijeke Tanane.

Pogled na život Džona Hajdukovića je priča je o rađanju Aljaske. Jednom kad su od njega zatražili da na nekoj karti pokaže granice područja, Džon se prkosno suprostavio advokatu: “Ne pitajte me za granice područja“, obrusio je u 84. godini, “eto, tu su na karti sa brojevima. Na karti da, ali ne i tamo u divljini. U divljini nema nikakvih oznaka. Oznaka ima tu, ali ne i tamo”.

Džon se uvijek smiješio, kao da ga je stalno pratila neka muzika koji drugi nijesu mogli da čuju. Trgovina, lov i kopanje bili su mu izgovor za lutanja. Bio je najsrećniji kada bi krupnim koracima prelazio prostranstvo. Džon tada nije bio kao drugi, bio je Jovo iz Podgora-Utg, iz Crne Gore…

Početkom prošlog vijeka, rijeka ljudi koju je zahvatila  “zlatna groznica”, valjala se prema Aljasci u potrazi za blagostanjem i bogatstvom. Među njima našao se i veliki broj Crnogoraca. Uglavnom su to bili ljudi koji su već boravili i radili u drugim djelovima SAD. Oni su, primamljeni pričama o velikim mogućnostima za zaradu, krenuli na sjever.

Prema nekim podacima iz rodoslovnih knjiga na Aljasci, registrovano je oko 400 imena ljudi koji su stalno ili samo neko vrijeme boravili u ovom kraju svijeta, čije je mjesto rođenja na teritoriji današnje Crne Gore. Iz mnoštva naših doseljenika valja izdvojiti porodice: Hajduković, Stijepović, Dapčević, Milajić, Roganović, Bigović, Saičić, Vujičić…, čiji su članovi među najuglednijim i najzaslužnijim ljudima na Aljasci. Najpoznatiji su slavni pioniri Džon Hajduković i guverner Majk Stijepović.

Crnogorci na Aljasci, iako predstavljaju jednu od najizolovanijih i najudaljenijih naših zajednica u svijetu, nikada nijesu zaboravili na staru domovinu i običaje. Želje većine njih da se sahrane u Crnoj Gori, zbog skupoće i problema transporta, nije bilo moguće ispuniti. Dogovorom mlađih, otkupljen je poseban dio groblja Evergin Sementeri u Ferbasku i tu su sahranjivani samo Crnogorci, po običajima iz stare domovine, sa nadgrobnim pločama i natpisima, kao u Crnoj Gori. Kod Crnogoraca na Aljasci bio je rasprostranjen običaj slanja prstena familiji u Crnoj Gori. Zlatni i dosta masivni prsten imao je natpis Alaska ili Jukon i grozdove ili ruže kao ukrase. Na Aljasci, kao u nekim drugim američkim državama, Crnogorci nijesu gradili crkve, jer su ih dočekale pravoslavne bogomolje koje su prije njihovog dolaska sagradili ruski doseljenici. Posebno mjesto i značaj za Crnogorce tridesetih godina imala je ruska crkva Svetog Nikole u Sitki, gdje su se za vrijeme praznika okupljali i dolazili iz udaljenih krajeva.

Američka književnica sa Aljaske Džudi Ferguson, koja živi u gradu Ferbanksu, svojim djelom “Parallel Destinies“ opisala je nastanak i razvoj Ferbanksa kroz životnu priču Crnogorca Džona Hajdukovića i Šveđanke Rike Volen koji su doseljeni na prostorima novog kontinenta, ostavili neizbrisiv pečat u istoriji svoje nove domovine.

“Istinski su me inspirisali Crnogorci koji su naselili Aljasku. Oduvijek sam se čudila i divila tome kako je moguće da je toliko veliki broj ljudi iz jedne toliko male zemlje kao što je Crna Gora došao tako daleko, na gotovo drugi kraj svijeta i da su gotovo svi uspjeli da se istaknu među velikim brojem doseljenika iz cijelog svijeta. Snalažljivost, sposobnost preživljavanja i odlučnost Crnogoraca koji su početkom prošlog vijeka naselili Aljasku je za svako poštovanje”, izjavila je Džudi Ferguson, čija je knjiga u Crnoj Gori izašla u izdanju Matice crnogorske.

SAČUVALI NEKE OBIČAJE

Džudi Ferguson je ispričala da u svakodnevnom govoru mnogi Crnogorci na Aljasci uvijek koriste riječi koje su ih naučili njihovi očevi i đedovi – “doviđenja”,  “laku noć”, ali niko ne govori jezik.

“Sačuvali su neke običaje. Okupljaju se na porodičnim slavljama i prepričavaju stare priče. Neki od njih, s vremena na vrijeme, otputuju u Crnu Goru, neki uspiju da pronađu rodbinu tamo, a neki ne. Dosta njih je na Aljasku stiglo iz grada Bjut u Montani, gdje se nalazila naveća crnogorska kolonija, mnogi imaju rodbinu tamo ili u drugim djelovima SAD-a.”

O broju Crnogoraca na Aljasci, kaže Džudi, teško je govoriti, jer mnoga su promijenili prezimena, djelimično ili skroz, a na osnovu starih iseljeničkih lista teško je doći do tačnih podataka.

“Doseljenici iz Crne Gore su veoma rijetko zasnivali porodice. Mnogi su se opet vratili u Crnu Goru ili su se preselili u druge krajeve SAD-a, tako da je broj ljudi crnogorskog porijekla na Aljasci danas teško odrediti. Aljaska je bila zemlja gdje je jedno vrijeme broj bijelih doseljenika bio mnogo manji od domorodaca i često su se sklapali brakovi između doseljenika i domorodaca. Tokom mog rada upoznala sam jednu predivnu familiju Mellick (Mihaljević), zaista divni ljudi, mješavina Jupik Eskimo i crnogorskih iseljenika. A ima i drugih primjera”, ispričala je Džudi Ferguson.

Priredio: Gordan Stojović

ARHIVA FOKUSA

Zapratite Iseljeničke priče i predložite nam iseljenike koji bi ispričali svoju priču