Ismet Rastoder Piksi, Petnjičanin koji je tekvondo „doveo“ u BiH, ovih dana kreće u novu misiju u Njujorku

Mnogo toga je Piksi prošao u životu. Kao dijete je u Kolašinu trenirao karate, a onda je odselio u Sarajevo gdje se susreo sa tekvondoom. Od tog momenta krenuo je u svojevrsnu misiju širenja tog sporta u BiH, pa je čak i tokom rata, kada su na grad padale granate, nastavio sa treninzima. Ovih dana kreće u novu akciju – obučavanje djece i omladine naših iseljenika u Njujorku, Nju Džerziju i Konektikatu

Mnogo prije nego što je nekadašnji fudbaler “Crvene zvezde” i tadašnji državni reprezentativac Dragan Stojković Piksi zagospodario fudbalskim terenom, jedan drugi Piksi, iz Petnjice, počeo je da ispisuje istoriju tekvondoa u Bosni i Hercegovini.

Njegovo ime je Ismet Rastoder, a ovih dana svoje bogato znanje o toj borilačkoj vještini počeo je da prenosi djeci naših iseljenika u Njujorku, Nju Džersiju i Konektikatu.

PRVI SUSRET SA KARATEOM

Kad je bio mali Ismet je volio da gleda crtane filmove, a u to vrijeme bio je popularan crtać Piksi i Diksi. Često je bježao od kuće i išao negdje gdje je mogao da ga pogleda, pa su mu sestre dale nadimak Piksi, tako da ga nosi od malena.

Bivši reprezentativac i prvak Jugoslavije u tekvondou, Rastoder je kao osnovac trenirao karate, tada najpopularniji borilački sport.

Rahmetli otac je bio policajac i službovao je u Kolašinu. Tu sam živio i kao osnovac kod braće Nicović počeo da vježbam karate i dogurao do plavog pojasa. Iz Kolašina sam odselio u Sarajevo gdje sam se sreo sa tekvondoom i ta borilačka vještina mi se mnogo više svidjela. Počeo sam da se bavim tim sportom 1976. godine”, započinje Piksi razgovor za Portal Revije Fokus.

U to vrijeme, priča on, u Jugoslaviji je karate bio broj jedan borilački sport. Ostali su bili još nepoznati i nedovoljno zastupljeni.

“Tekvondo se prvi put pojavio u Hrvatskoj, 1967. godine. Kada sam počeo, ’76. godine, nije bio zastupljen ni u jednoj drugoj republici pa sam iz Sarajeva subotom i nedjeljom išao u Zagreb kod Tonija Nobila. Pohađao sam i seminare i počeo da otkrivam tekvondo”.

Toni Nobilo je bio zainteresovan da Piksi što prije i što bolje napreduje, da bi ga uključio u neki od klubova u kojem bi mogao da se takmiči. U Hrvatskoj je učestvovao na puno takmičenja i nijedno nije propustio. Imao je ogromnu želju da bude nosilac crnog pojasa.

“Poslao me u Karlovac gdje sam se takmičio za klub ‘Jugoturbina’. No, ja sam imao druge planove – da u BiH popularišem taj sport”.

Godine 1982. Piksi je postao tekvondo majstor prvi dan. Iste godine otvorio je klub “Novi grad” u Sarajevu i ujedno postao prvi sportista koji je “donio” taj sport u BiH. Od 1982. branio je boje tadašnje republike kao reprezentativac i u klupskim takmičenjima.

USPJEH ZA USPJEHOM

Uspjesi počinju da se nižu, pa je Piksi 1983. postao prvak Jugoslavije u borbama u kategoriji do 78 kilograma. Iste godine postao je prvak Jugoslavije u specijalnim tehnikama razbijanja. Stvorio je ekipu pionira koja je pet godina u ondašnjoj Jugoslaviji donosila mnogo medalja.

“Ujedno sam stvorio demo tim koji je zajedno sa mnom ušao u prvu enciklopediju tekvondoa. Demo tim je tri godine zaredom proglašavan najboljim timom Jugoslavije. Svoje umjeće pokazali smo pred koreanskim generalom Choi Hong Hiom, osnivačem ITF TKD federacije”.

Godine 1984. Piksi je proglašen za najuspješnijeg trenera pionira. Iste godine otvorio je još jedan klub, Marijin dvor”, a potom je dobio i poziv za reprezentaciju Jugoslavije. Boje države branio je dvije godine.

Te godine bio je i prvak Jugoslavije u borbama u kategoriji od 76 do 78 kilograma, a potom prvak Jugoslavije u formama. Godine 1989. osnovao je još dva kluba – “Piksi” i “Resta”. Iste godine formirao je BiH reprezentaciju čiji je bio trener i selektor.

“Da bi se širio tekvondo u BiH radio sam na tome da otvaram što više klubova. Pomagao sam momcima koje sam učio da otvaraju klubove… To je bilo vrijeme kada smo puno vježbali i poklanjali pažnju posebno djeci od četiri do 17 godina. Djeca od četiri do 11 godina su bila prioritet. Napravio sam tim koji je u Jugoslaviji donosio medalje i pokazivao šta je tekvondo. Tada sam proglašen za najboljeg trenera pionira”.

Piksi priča da je karate i dalje bio prioritet, ali je tekvondo dobijao zamah.

“Sa našim radom i demonstracijama gdje je god bilo moguće, tekvondo je počeo da dobija na popularnosti. Upisivali smo do 300 djece u jednom terminu iz jedne škole ili naselja. Međutim, pomoć države nije postojala. Sve sam finansirao sam”.

Piksi se kasnije povezao s Olimpijskim komitetom, ali su nastavili sa samofinansiranjem.

TRENINZI U OPKOLJENOM SARAJEVU

Međutim, njegovu misiju prekinuo je rat. Dok su na Sarajevo padale granate i fijukali meci, odvažni Petnjičanin je donio nevjerovatnu odluku – da se nastavi sa vježbanjem!

“U ‘slobodno vrijeme’ sam uspio da sakupim one koji su trenirali i karate, i tekvondo i džudo i vježbali smo u sali FIS-a. Nisam dozvolio da nijedan sport zamre. Odmah sam krenuo u osnivanje tekvondo saveza BiH čiji sam bio predsjednik, selektor i trener. Sve je palo na moja leđa”.

Usred rata stigao im je poziv od Tonija Nobila da, ako imaju ikakvu šansu, dođu kod njega i idu na svjetsko prvenstvo koje se održavalo u Maleziji.

“Rahmetli Alija Izetbegović, predsjednik BiH, dozvolio je sportistima da idu i predstavljaju svoju državu. Naravno, problem su bile finansije. Iz Sarajeva sam izašao kroz poznati tunel ispod aerodromske piste. S Enesom Turkovićem i Ibrahimom Koljom sam došao do Hrvatske, a Enes Duraković, koji je tekvondo popularisao u Sloveniji, nam je našao donacije i otišli smo na prvenstvo u Maleziji”.

Iz Malezije se sa Turkovićem i Koljom vratio u Njemačku, jer je dogovor bio da se vrate u BiH. Piksi je ostao, jer su mu u Njemačkoj bili supruga i sin i imao je obavezu da ih prijavi.

ODLAZAK U NJUJORK

Nakon rata se vratio u BiH i uključio u sve sportske aktivnosti, a potom odlučio da se vrati u Njemačku. Godine 1998. došao je u Njujork.

Nije bilo lako započeti novi život u novoj državi, pa je vrijednom Petnjičaninu trebalo četiri – pet godina da se snađe i nauči jezik. No, uspio je.

“Posljednjih 25 godina sam uključen u sve tokove razvoja tekvondoa na ovim prostorima. Sada se prvi put ukazala prilika da u Njujorku prenesem znanje, što mi je velika čast”.

Kaže da Bošnjačko – Islamski kulturni centar ima salu koja je pogodna za vježbanje.

“Sve vrijeme sam imao manji klub u podrumu i radio u raznim klubovima. ‘Tuđu’ djecu sam uzimao za takmičenje. Sad mi se ukazala šansa za osnivanje većeg kluba, da prenesem znanje na našu djecu i omladinu. Prostor u Bošnjačko – Islamskom kulturnom centru može da primi puno djece i omladine, a mislim da su moji kvaliteti dovoljni da osnujem klub čiji bi se polaznici takmičili i na nivou Amerike”.

Prvi treninzi bi trebalo da budu vikendom, da se djeca i omladina upozna sa njim. Planira da se za početak sastaju subotom i nedjeljom i da formiraju tri kategorije – od četiri do šest, od sedam do 13 i stariji do 18 godina. A onda bi treninzi bili ponedjeljkom, utorkom, srijedom i četvrtkom u 17 časova. Interesovanje je veliko, a Piksiju je primarni cilj da djecu i mlade skloni s ulica, kafana, otrgne od droge i alkohola, da se kroz sportska događanja, treninge, takmičenja, seminare, ljetnje i zimske kurseve i kampove zbližavaju. Da, kako kaže, budemo ponosni na našu djecu, naše buduće generacije.

Svetlana Peruničić

Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKUSA

Komentari

Daj prvi komentar na ovu priču

Ostavi odgovor

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Idi na VRH