Kada se jedne novembarske večeri 1956. godine oglasila puška ispred kuće Cecunjana, u selu Bogajiće kod Plava, za sve mještane to je bio znak da su Huso i Ljuljka dobili još jednog nasljednika. Dali su mu ime Šukrija, što na arapskom znači “onaj koji se zahvaljuje – blagodaran”. I nijesu pogriješili.

“GDJE AMERIKA POZDRAVLJA SVIJET”

Sedamdesetih godina prošlog vijeka počelo se masovno odlaziti u Ameriku iz Plava i Gusinja. Tada je i Šukrija Cecunjanin, još uvijek dječak, izljubio uplakane roditelje i krenuo “trbuhom za kruhom”. Do tada nigdje iz svog mjesta nije išao, a o dalekoj Americi je slušao od svojih daidžića i tetkića kad bi došli iz tog dalekog svijeta u Bogajiće. 

„Otac i majka nijesu vjerovali da ja stvarno želim da idem u Ameriku. Mislili su da je u pitanju dječje maštanje, pa su tako pristali da se potpišu za moj pasoš. Kad je došlo vrijeme da krenem, bili su iznenađeni. Ubjeđivali su me da odustanem“, prisjeća se Šukrija.

Sa još stotinjak svojih zemljaka iz Plava i Gusinja stigao je u Italiju.

„U toj grupi bili su Ismet Balić, Ferat, Haso, Hakija, Nazif i Bajram Koljenović, Ramo Đurković …, mnogo žena i djece. Već ranije su nas naši ljudi upozoravali da nam Italijani mogu ukrasti djecu tako da smo na njih dobro pazili. Sa stanice su nas kamionima prevezli do izbjegličkog kampa, gdje su me na konak primili Idriz Đombaljić i Smajo Džurlić, koji su već u Italiji čekali dozvolu za odlazak u SAD.“

Nakon tri mjeseca boravka, u Italiju je došla Šukrijina majka sa namjerom da ga vrati kući.

„Nijesam htio da se vratim. Sviđala mi se Italija, a za mene je bilo najvažnije da se ne vratim u Bogajiće. Majka je bila dvije nedjelje kod mene. Nakon tri mjeseca od majkinog povratka za Plav konačno sam dobio papire i kartu za Ameriku – u jednom pravcu.“ 

Bio je maj 1971. godine kada je Šukrija stigao u SAD. Na aerodromu Džon Kenedi, čiji je slogan „Gdje Amerika pozdravlja svijet“, dočekali su ga tetkići Đombaljići i daidža Naso Koljenović. 

„Nakon dolaska, živio sam u Bronksu kod tetka Redžepa Đombaljića. Demi Baljidemaj mi je pomogao da se zaposlim kod Džona i Nuha iz Ulcinja, koji su u Bronksu imali svoj restoran. Počeo sam da radim kao perač posuđa, a pravio sam i salate. Gazde su prema meni bile fine i korektne, znali su moju situaciju i trudili su se da mi pomognu.“

OD OBIČNOG RADNIKA DO VLASNIKA ŠEST RESTORANA

Bila su to za iseljenike teška vremena, u pitanju je bila prva generacija gastarbajtera iz Plava i Gusinja u SAD, pa je malo ko znao engleski jezik.

„Mnogo smo se mučili, putovali smo vozovima, slabo je ko znao jezik, a trebalo je popunjavati razne formulare, upisati djecu u školu, otići u bolnicu i slično.“

Nakon posla u Bronksu počeo je da radi u jednom italijanskom restoranu na Menhetnu. Imao je, kako kaže, sreću što je za vrijeme boravka u Italiji prilično dobro naučio italijanski jezik. To mu je pomoglo prilikom rada u italijanskim restoranima, gdje je skoro čitavo osoblje bilo porijeklom iz ove zemlje.

„Radio sam u nekoliko prestižnih restorana na Menhetnu, čiji su gosti bili Frank Sinatra i mnoge druge poznate ličnosti. Volio bih da istaknem da sam radio i u restoranu na Menhetnu čiji je vlasnik naš čovjek i moj prijatelj – Bruno Selimaj.“ 

Šukrija nije potpuno siguran kolika mu je bila prva plata u Bronksu, misli da je u pitanju suma od 40 dolara nedjeljno. Međutim, kada je počeo da radi kao konobar u restoranima na Menhetnu zarađivao je više nego dobro. Radeći u raznim restoranima naučio je sve poslove. Počeo je kao perač sudova da bi na kraju bio vlasnik nekoliko restorana. Prvi restoran-piceriju je kupio 1984. godine.

„Imao sam prijatelja Italijana koji je živio u Jankersu. Njegov sin je radio sa mnom u restoranu na Menhetnu i onda su mi oni predložili da u partnerstvu kupimo piceriju i kuću u Bridžportu, država Konektikat. Cijene nekretnina su tada bile više nego povoljne. Kupili smo piceriju i ja sam tada bio jedini čovjek sa naših prostora u ovom gradu a i šire. Kasnije sam od svog partnera kupio njegov dio vlasništva i postao jedini vlasnik picerije i kuće.“

O ČOVJEKU GOVORE NJEGOVA DJELA

Šukrija ističe da su naši ljudi napravili veliku grešku jer su prvi zarađeni novac ulagali u Crnu Goru, a često su postajali štediše YUGO banke.

„U Njujorku su se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka kuće od šest familija mogle kupiti za četrdesetak hiljada dolara. Dobar automobil je koštao oko 4.000 dolara. Međutim, mnogi nijesu iskoristili tu priliku. Od prvog zarađenog novca kupovali su imanja u svom rodnom mjestu.“

Pored toga što je ulagao u nekretnine, Šukrija se trudio da pomogne svoju rodbinu i prijatelje. Nakon što bi ih doveo u SAD, zapošljavao bi ih u svojim restoranima gdje bi naučili ugostiteljski posao, a kasnije im pomagao da se osamostale i otvore sopstvene restorane.

„Sve je bilo povezano. Ja dovedem jednoga, a onda on poslije dovede druge. U jednom periodu sam imao čak šest svojih restorana, tako da su mnogi naši ljudi radili kod mene. Trudio sam se da pomognem koliko god sam mogao. Nego o tome ne želim da pričam. O čovjeku najbolje govore njegova djela“, kaže na kraju Šukrija Cecunjanin.

Sead Hodžić

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI NAŠE REDAKCIJE