Uraditi priču o pilotu Arslanu Čekiću, a ne iskoristiti priliku da vas provoza iznad Njujorka, bila bi velika greška. Pred polijetanje sa aerodroma u Nju Džerziju, detaljno je pregledao avion. Priča nam da uvijek vrši osnovne provjere, i da nikad nije imao problema u toku leta. Nakon ulaska u avion, slijedi zalet na pisti i –iznad tla smo. Avion brzo grabi u visinu, a zgrade postaju sve manje i manje. Iako je toga dana bio jak vjetar, za iskusnog pilota kao što je Arslan to je bio najmanji problem.

 MAŠTAO DA POSTANE PILOT

Poslije septembarskih napada, kako nam je Arslan ispričao, ograničen je prostor letjenja iznad Njujorka i Vašingtona. Postoje specijalne putanje i piloti se njih moraju pridržavati. Bližili smo se poznatom ostrvu. Pogled iz aviona na zgrade na Menhetnu je zaista fascinantan. Dok letimo iznad Hadson rijeke i bližimo se čuvenom mostu koji nosi ime prvog predsjednika SAD, vjetar postaje sve jači. Nakon nekoliko minuta počinje i kiša da pada. Dovoljno jaka da nam pokvari sve planove za dobre fotografije Njujorka iz vazduha.

Još kada je bio u petom razredu osnovne škole u Gusinju, Arslan Čekić je želio da postane pilot. Tada je sa svojim starijim bratom radio jedrilicu sa kojom je trebalo da se takmiči. Već sa tim radom je pokazao da ima dara za letenje. Na republičkom takmičenju u Podgorici, kao predstavnici škole “Džafer Nikočević”, on i njegov brat su osvojili prvo mjesto u Crnoj Gori.

“U pitanju je bila maketna jedrilica koju smo uradili od drveta i pokrili specijalnim papirom. Ručno smo izbacivali jedrilice, a pobjednik je bio onaj čija se jedrilica najduže zadrži u vazduhu. Na povratku kući u autobusu je bilo slavlje. Vozač je nagradu istakao naprijed, a mi smo bili veoma srećni zbog uspjeha. Tako se kod mene još više učvršćivala ljubav prema letilicama”, priča Čekić, koji jejedan od prvih Gusinjana i Plavljana što su došli u SAD. Bilo je to 1969. godine. Prethodno je, čekajući vizu, godinu dana proveo u Italiji.

Iako je u Nikšiću završio Pedagošku akademiju – likovni smjer, to ga nije zadržalo u Jugoslaviju. Razloga ima puno. Jedan od njih je taj što je za vrijeme školovanja bio nekoliko puta na stanu kod profesora istorije. Vidio je kako profesor živi, i tada je svatio da će za njega budućnost biti znatno teža.

Prvi novac u inostranstvu je zaradio zahvaljujući slikarskom umijeću.

“Kada sam 1968., došao u Italiju, imigrantima nije bilo dozvoljeno da rade. Zahvaljujući ljudima iz jedne crkve počeo sam u okolini Rima slikati freske. Uradio sam dvije freske i stanovnici toga mjesta bili su veoma zadovoljni. Kasnije sam 1986., ponovo obišao to mjesto i vidio da su freske u odličnom stanju.”

Prva godina u SAD je bila veoma teška.

“Nijesam znao engleski jezik. Za vrijeme školovanja učio sam francuski i ruski. U Italiji sam savladao italijanski. Znanje francuskog i italijanskog jezika mi je pomoglo u Njujorku. Uspijevao sam da se sporazumijem. Istovremeno, pored dnevnog rada, tri puta nedjeljno sam išao u školu da učim engleski jezik.”

Ubrzo je počeo da radi u akademiji u Sohou, a zatim u ateljeu poznatog američkog umjetnika Larija Riversa.

“Imao sam kod Riversa finu perspektivu da možda i ja postanem veoma poznat slikar. Međutim, iz drugih razloga sam napustio taj atelje. Sarađivao sam i sa drugim galerijama. Rad je bio težak, a ljudi iz galerija su za svaki moj rad koji su prodali uzimali 60 procenata od zarade. Pri tome su za izradu slike sve bili moji troškovi, a oni su toliki procenat uzimali samo da mi nađu mušteriju. Zbog toga sam riješio da to batalim jer likovna umjetnost u SAD nije bila na tom nivou kao što je to slučaj sa Evropom. Ovdje se sve bazira na industrijsku umjetnost.”

KAD SNOVI POSTANU STVARNOST

Ubrzo je otvorio građevinsku firmu. Dobro mu je išlo. Zahvaljujući stečenom kapitalu, počeo je kupovati nekretnine. Tako je kupio nekoliko zgrada…

Istovremeno mu se pružila da ispuni želju koju je gajio još od djetinjstva.

“Čim sam zaradio novac za školovanje, odmah sam upisao pilotsku školu. Bilo je to 1976., a nakon četiri godine sam dobio pilotsku diplomu. Avion sam kupio dvije godine ranije jer sam imao pravo da letim i to isključivo sam.”

Prve lekcije u vazduhu se sjeća kao da je to bilo juče.

“Tog dana je bilo veoma loše vrijeme. Bio je tu instruktor kojem je bilo svejedno. On me je pitao hoću li da letim, pri čemu mi je kazao da vjerovatno neće biti dobro da prvu lekciju odradim po lošem vremenu. Nijesam želio da odustanem. Letjeli smo jedno sat vremena, a on me stalno pitao hoćemo li dalje da letimo ili da se vratimo nazad. Tražio sam da letimo.”

A kada je došao dan da se sam sa avionom vine u nebo, Arslan je zapamtio svaku riječ čovjeka koji ga je učio pilotskim vještinama.

“Toga dana, kad mi je instruktor dao potpis da mogu sam da letim, sjećam se svake njegove riječi. On je tada izašao iz kabine i kazao mi: ‘Izvoli, vozilo je vaše. Vrijeme je da pokažeš sve šta si naučio. Ja sam ubijeđen da ćeš ti uspješno komandovati sa ovim vozilom. Srećan ti let. Zapamti sve šta si naučio, i nemoj da me osramotiš…’ Bio sam uzbuđen i presrećan kada sam poletio. Moj instruktor je bio jako zadovoljan kad sam se vratio na pistu.”

Da naš čovjek upravlja avionom bilo je u to vrijeme za gastarbajtere nezamislivo.

“Mnogi nijesu ni vjerovali da sam ja pilot. Sjećam se kad sam sa mojim rahmetli ocem ušao u jedan lokal, jedan čovjek ga je pitao: ‘Bogoti Salihu, čuo sam da ovaj tvoj sin ima avion. Hol’ mi reći ko mu ga vozi“. Doduše, treba razumjeti naše ljude. Teško im je bilo da svate da neko od nas može da upravlja avionom. I to još u SAD.“

Arslanova velika želja je tada bila da avionom ode u Gusinje.

“Kad još nije bila SFR Jugoslavija propala kao država, obratio sam se konzulatu u Njujorku i u zahtjevu sam tražio da avionom sletim u Jugoslaviju. Oni su to strogo odbili i naveli mi da postoji velika mogućnost da će me vojni piloti srušiti, ukoliko povrijedim vazdušni prostor Jugoslavije. Bilo je to prije 30 godina. Njima očigledno nije odgovaralo da se ja tamo pojavim sa privatnim avionom.”

Želja da u Gusinje ode avionom je i dalje prisutna.

“Ako je u avionu samo jedan čovjek, onda bi mogao da stavim pomoćne rezervoare. Tako bi mogao da sa svojim avionom odem prvo do Londona. Zatim bi iz Londona krenuo ka Crnoj Gori… Postoji i drugačiji put, ali u narednom periodu ću vidjeti šta će se desiti.”

 GUSINJE U SRCU

 Arslan nam je kazao da, uprkos tom što je bio na svim kontinentima, nigdje nije video takve prirodne ljepote kakve imaju Gusinje i Plav. One su uvijek bile inspirativne za slikara.

“Onaj ko je bio u Gusinju i Plavu, jasno mu je da su tamošnje prirodne ljepote jedne od najljepših na svijetu. Poslije povratka iz Nikšića 1962-63., bio sam vjerovatno prvi Gusinjan koji je iznosio platno i pribor, i slikao svoje mjesto. Ljudi su me sa nevjericom gledali. Imam sam par motiva iz Gusinja, a mnogo radova je ostalo kući nakon što sam napustio rodni kraj.”

Gusinjski pilot se rado prisjetio djetinjstva.

“Bilo nas je devetoro djece, nas šestoro braće i tri sestre. Ja sam treći po redu… Imao sam divno djetinjstvo. Kao djeca smo svake godine izlazili na planinu koja se zove Košutica Čekića, i na koju samo Čekići imaju pravo. Bilo je to burno vrijeme, odnosi između Jugoslavije i Albanije dosta zategnuti. Na granici je bila napeta situacija i čak ako je neko goveče ušlo na albansku teritoriju onda su nastajali problemi. Tada je bilo aktuelno branje borovnica, kao i raznih čajeva. Od toga se zarađivalo za život. I mi kao djeca smo se trudili da zaradimo koji dinar. Vadili smo korijenje lincure, brali razne čajeve…”, priča Arslan.

Težak život u Crnoj Gori dao mu je dodatnu volju za uspjehom.

“Bili smo među prvima koji su kupili zgradu u Njujorku. Prvo smo kupili zgradu na Čurč aveniji u Bruklinu koja ima 20 stanova. Tada je koštala 100.000 dolara, što je za to vrijeme bio veliki novac. Nakon toga su slijedile druge kupovine. Otvorili smo i svoj restoran. Moj otac Salih je bio prvi diplomirani mašinbravar u Gusinju. Bio je veoma dobar zanatlija. Kad smo došli u SAD shvatio sam da je nekad bolje imati dobar zanat, nego završiti fakultet. Dok je moj otac bio živ, 1980., kupili smo ranč koji ima oko 250 hektara zemlje. Znao sam da moji stari mnogo vole selo i zbog toga sam se odlučio na kupovinu ranča. Oni su, zaista, bili najsrećniji kada iz grada odemo na imanje.”

Arslan danas rijetko slika. Kaže da se nema vremena.

“Biznis mi ne dozvoljava. Jer, da bi opstao mora se raditi non stop. Kad u penziju odem, ponovo ću početi da slikam.”

Veliku podršku u svemu što radi Arslan ima od supruge Razije i desetogodišnjeg sina Kaplana. Naravno, i nasljednik jedva čeka da postane punoljetan kako bi učio za – pilota.

Sead Hodžić (Arhiva Fokusa)

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE DOZVOLE NAŠE REDAKCIJE