Zašto kažeš Bosna, a misliš na Kosovo

Zašto kažeš Bosna, a misliš na Kosovo

Autor: Slavoljub Šćekić 

Kratko, odsječno, precizno - vidi se da je vježbao - Milorad Dodik je pred kamerama njemačke televizije iscrtao za njega poželjne granice Balkana: Republika Srpska sa Srbijom, plus sjever Kosova i da se ne zaboravi - Vojvodina. 

“A ovo Bosna, ovdje Herceg Bosna…” - Šta fali? Baš je lijepo -  sanjalački i postorgazmično, zapitao je novinara i odmah odgovorio, vraćajući mu nekoliko trenutaka prije oteti flomaster.

Naizgled, još jedno uobičajeno trolovanje, kojim populisti u regionu jedni drugima dodaju lopticu, razmjenjujući verbalnu vatru, ukopavajući se u nacionalne busije i sluđujući javnost. Upravo se, neposredno prije toga istakao predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, izjavama da je Bosna već trebalo da prizna Kosovo, ali da se to bez bosanskih Srba ne može, te da se nada da će se to desiti. Ovako “mlaku” konstataciju izbistrila je srpska nacionalna i formalno nepostojeća novinska agencija, sve u skladu sa svojim motom “tačno”, štricnula dvije riječi i zarez, pa je na pitanje hoće li Bosna priznati Kosovo, srpskoj javnosti ponuđen odlučan odgovor: “Da”. Dovoljno da zareže tabloidi, da zaprijete dvije desne ruke predsjednika Srbije, Vulin i Stefanović, da se hitno i, razumije se, vanredno sastane Nacionalni savjet za odbranu, te da na kraju Aleksandar Vučić, onako en passant, primijeti da je to ipak bilo samo lično razmišljanje njegovog šahovskog druga Bakira, a ne zvaničan stav Sarajeva. Dovoljno galame i da se medijski zabašuri to da vladajuća partija, pod pritiskom zapada, mora da odustane od još jednih vanrednih parlamentarnih izbora, da prestane sa izbjegavanjem obaveza i da se posveti normalizaciji odnosa sa Kosovom. A to je, već i Vučić priznaje, eufemizam za međusobno priznanje.

Upravo su na ovakvu strategiju prethodnog vikenda u Sarajevu lideri socijaldemokrata regiona, pomalo alibično objašnjavali sopstvenu nemoć pred verbalnom igrom desničara koji na održavanju animoziteta među nacionima opstaju i jačaju. U takvom odnosu snaga, a bez jasnog odgovora i strategije ljevice, najpopularniji među njima makedonski premijer Zaev, više je izgledao kao incident nego kao virus, koji bi mogao da sa ovih prostora, uskoro pomete braću po Mugabeu.

Pa ipak, teško je prihvatiti da bi se, samo zbog međusobnog dopunjavanja desnice, nekadašnji “pozitivni dašak vjetra” i favorit Zapada, a sada tvrdi nacionalista Dodik odlučio da uzvrati uslugu Izetbegoviću, i namah podigne temperaturu u Sarajevu. I to, na način na koji se niko nije usudio još od vremena kada je Tuđman, na salveti, polovinom iscrtane svastike dijelio Bosnu sa beogradskim parnjakom. Prije će biti da je on dao svoj originalni doprinos takozvanom unutrašnjem dijalogu u Srbiji, otvarajući i one karte o kojima Vučić još ćuti i podižući ulog pred neke eventualne pregovore.

Da dobijemo najviše što možemo, a izgubimo najmanje što moramo, formula je srpskog predsjednika za Kosovo, kojom je završio i sjednicu Glavnog odbora stranke na kojoj je “u interesu Srbije” usvojena odluka da nema vanrednih izbora, iako ih niko osim njih nije ni tražio. Sve je očiglednije da se iza ovoga krije razmišljanje da bi Beograd priznao Prištinu, ako bi zauzvrat dobio nešto, ili nešto više teritorije na kojoj većinski žive Srbi. Ideja nije nova, o njoj je poslije rata 1999. godine glasno razmišljao pisac i bivši predsjednik SRJ Dobrica Ćosić, kasnije i srpski premijer Zoran Đinđić, ali to nikada nije pretočeno u državni plan i javno ponuđeno sopstvenoj i međunarodnoj javnosti. Prvoj, zbog straha od optužbi za izdaju, a drugoj zato što niko nije pokazivao raspoloženje za novi Dejton.

Opozicioni političar Vuk Jeremić, pozivajući se na svoje izvore u SAD, javno tvrdi da Vućić prethodnih mjeseci kod američkih zvaničnika testira ideju podjele Kosova. Zanimljivo da ga, u njegovom slučaju uvijek krvoločni tabloidi, zbog toga nijesu ni pomenuli, a to nije demantovao ni Vučić.

Umjesto toga izbačena je parola da je Jeremić otac nezavisnog Kosova, uz već konfekcijske optužbe o prethodnoj vlasti koja je predala pokrajinu, pokrala, lagala i slično.

Ukoliko bi se obrazac, na koji ukazuje ljevica, primijenio i na ponašanje drugih aktera u regionu, onda bi, recimo, izjava kosovskog premijera Haradinaja, o tome da bi u pregovore sa Beogradom trebalo da se uključe Amerikanci, koliko god to paradoksalno izgledalo, mogla da bude svojevrsno vraćanje duga.  Vučić mu je, objektivno,  potjernicama i hapšenjima u Francuskoj, te kasnije galamom, pomogao da se kod kuće uzdigne na sami vrh. Brisel i zbog domaćih problema nije spreman na bilo kakvu pomisao o promjeni granica, niti bi garancija EU bila dovoljna da se takav sporazum održi. Iskusni političar Azem Vlasi vjerovatno je prozreo ovu igru, kritikujući Haradinaja što zove Amerikance, podsjećajući da bi onda Srbi mogli da pozovu Ruse. Ili je to samo neko trebalo da izgovori, pa da se i takva opcija nađe na stolu. Svi bi ponešto dobili, svi bi takođe izgubili, niko ne bi bio zadovoljan - već mjesecima, glasno i pretskazujuće razmišlja Vučić.

Sve ovo, naravno, nekom može da izgleda i kao predložak za još jednu teoriju zavjere, ali Dodikovi potezi flomasterom, ipak, daju drugi smisao.

Izvor: Vijesti