12132019pet
Last updatepet, 13 dec 2019 4am

6. april i Dragan Vikić

Autor: Bakir Hadžiomerović

Tako se, eto, namjestilo. Svi važni događaji u dugoj povijesti Sarajeva odigrali su se u proljeće. I u onom velikom Drugom, kao i u ovom našem, posljednjem ratu.

Sjećam se da smo k'o tinejdžeri ispred haustora te 1992. godine od jednog ostarjelog komšijskog zanovijetala, inače dobro situiranog oficira JNA u penziji, slušali mudrovanja kako „ratovi uvijek počinju onda kad šuma ozeleni, a dan postane duži“. Jasno da tada zapravo ništa nismo razumjeli, a onda kad su osvanule SDS-ove barikade na gradskim ulicama bilo je već prekasno za nova pitanja, jer je brkati major preko noći nestao iz naših života i završio negdje „tamo daleko“, navodno kod kumova u Srbiji...

5. aprila ubice-snajperisti pucali su u nevine ljude. Olga Sučić i Suada Dilberović prve su civilne žrtve Grada u kojem će u naredna 44 mjeseca opsade biti ubijeno još 11.541 ljudsko biće. I 1.600 djece Sarajeva. Osamdeset je to praznih školskih razreda, sa svim svojim zelenim tablama i ponekom zaostalom Titovom slikom iznad. Učionice ugašenih dječijih snova i učeničke graje. Skupa s omiljenim igračkama, dnevnicima i spomenarima u koje više nema ko da se piše. Eno ih pod sarajevskom zemljom. Zajedno. Zauvijek...

Dva i po desetljeća kasnije, ostale su nam samo uspomene. Bolne, oštre i vazda spremne da pri svakom susretu sa tv snimkom iz arhiva oči ispune suzama. Koje teku nekontrolirano u prošlost. Da pronađu one kojih više nema...

Ima onaj kadar kad Specijalna jedinica RMUP-a BiH, sa svim svojim raspoloživim MTS-om, kreće na grupu ubica koji su tog 5. aprila pucali u Olgu i Suadu. Cestom pored republičke skupštine preko mosta nad Miljackom pa uz benzinsku pumpu na Kovačićima sve do onih kuća gdje su se teroristi skrivali. „Evo nam vikićevaca“, oglasio se neko nepoznat iz mase, a okupljena raja, željna svog mira i slobode, krenula je oduševljeno aplaudirati spasonosnoj nadi što je preživjela početak napada na Sarajevo.

Novinar Zlatko Dizdarević taj je trenutak nad trenucima nedavno lijepo i tačno opisao: „Nekome danas pričati šta su nam značili Dragan Vikić i njegova 'zastava' onda, nepristojno je i prema njemu i prema nama. Tako smo vjerovali u raji preostaloj odonda.

Mnogima bi danas bilo smiješno spomenuti suzu u očima tvrdih ljudi one noći s proljeća '92. u Skupštini Republike BiH kada je sve krvavo počinjalo, a on se pojavio sa svojom ekipom poput specijalca vanzemaljca da nam kaže i pokaže da nismo u priči koja će ikada biti kriva i izgubljena. I da nismo izgubljeni u svojim nerealnim uvjerenjima i nadanjima.”

I da nismo sami, dodao bih. Jer Dragan Vikić i njegovi heroji vratili su nam potrebno samopouzdanje, ohrabrili nas da u tom ratu ipak možemo i moramo pobijediti. Tako je i ostalo tokom svih tih olovnih godina, sve do Dejtona i dolaska mira.

Nažalost, 25 godina nakon onih historijskih proljećnih događaja, u danu kada Sarajevo proslavlja svoj rođendan, Vikiću nije uručena pozivnica za dernek. Nema ga na svečanim prijemima, na okruglim stolovima, u prigodnim govorima političara... Umjesto o Vikićevom i herojstvu njegovih specijalaca, izgovarat će se hvalospjevi na račun jednog vokalnog interpretatora i nepostojeće trebevićke žičare.

A kad prođe sve, kad se rođendanska torta pojede a kulise raskuju do naredog aprila i nove sjednice gradskog poglavarstva u Vijećnici, ime ratnog komandanta Specijalne jedinice RMUP-a povlačit će se po novinskim rubrikama crne hronike, u svim onim izvještajima zbog sudske optužbe za zločin koji sigurno nije počinio. Heroja su, u to sumnje nema, na kraju izdale vlasti u Sarajevu koje su mu priredile igrokaz u kojem mora sam da se brani pred sudom čije je sjedište u miru smješteno u gradu za koji se borio u ratu.

A i taj grad i njegovi ljudi nakon svega većinski šute. I tom razarajućom tišinom poručuju kakvi smo zapravo postali. Jer ni slavni komandant, koji nas nikad nije napustio, a ni Sarajevo, u koje smo vjerovali, to nisu smjeli dočekati! Ima, na koncu, i onaj stih iz pjesme koji kaže da „ko ne pamti iznova proživljava“. Zato mi se ovom prilikom najprimjerenijim čini da glasno zapjevamo „Ponesi zastavu, Dragane Vikiću“. I da samo tako obilježimo ovaj 6. april...

Izvor: ba.n1info.com

  • Najnovije

  • Najcitanije

Lice Fokusa

Previous Next
Enisa Nikaj, pjevačica i tekstopisac iz Njujorka: Ime za koje će se tek čuti Prvi singl, Burn This Bridge, Enisa je objavila u septembru 2016. godine, a imao je više od 115.000 sinhronizovanih video zapisa napravljenih za njenu pjesmu na aplikaciji Musically, sa milionima korisnika. To je dovelo do toga da je pjesma osvojila 2. mjesto na takmičenju “Next Wave October”, a video su premijerno prikazivali Billboard i iHeart Radio
Lice Fokusa: Elma Kolenović Osamnaestogodišnja Elma Kolenović jedna je od najzaslužnijh članica fudbalskog tima Fairleigh Dickinson univerziteta (FDU) koji je, prvi put u svojoj istoriji, osvojio NEC Conference takmičenje u ženskom fudbalu. I to bez poraza! Elma, o čijim uspjesima je Portal Revije Fokus ranije pisao, je freshmen i dala je pet golova i imala sedam asistencija. FDU se, takođe, prvi put automatski plasirao na NCAA turnir među 64 najbolja univerzitetska tima za ovu školsku godinu. Zahvaljujući dobrim ocjenama u školi i dobrim igrama na terenu, Elma ima punu stipendiju na ovom privatnom univerzitetu. Elma Kolenović živi u Njujorku, a porijeklom je iz Gusinja. Jedna od njenih želja je i da obuče dres reprezentacije Crne Gore. Inače, Haris, stariji Elmin brat, nastupa za ekipu Stony Brook univerziteta.
Lice Fokusa: Dino Radončić Šesnaestogodišnji Dino Radončić je košarkaš koji "prijeti" da će jednog dana igrati na NBA parketima. Trenutno nosi dres Reala iz Madrida, a o kakvom se talentu radi možda najbolje govori podatak da ga je specijalizovani košarkaški sajt Eurohopes proglasio za najvećeg talenta u svom uzrastu u Evropi. Dino je rođen 8. januara 1999. godine u Njemačkoj, ali je rano djetinjstvo, školovanje i početak košarkaške karijere započeo u Zrenjaninu, rodnom gradu svoje majke. Prve košarkaške korake napravio je u KK „Storm Zrenjanin” sa deset godina, a u selekciji kadeta njegov tim je već tada bio prvak države. Od tada je njegova karijera krenula vrtoglavom uzlaznom putanjom. Dino je od 2. septembra 2013. igrao u Barseloni, gdje je u potpunosti opravdao svu medijsku pažnju koju je plijenio i sa tim klubom osvojio titulu. Bio je najbolji igrač tima sa prosjekom od 25 poena, 11 skokova i osam asistencija. Postao je najmlađi stranac u istoriji koji je došao u katalonski klub… Međutim, Barselonin ljuti rival je nastojao da Radončića dovede u svoje redove, i uspio je u tome. Dino se, naravno, revanširao sjajnim partijama i u dresu kraljevskog kluba - donio je Realu titulu nakon decenijskog posta. Prošlog mjeseca, u finalu „el klasika“ protiv Barselone, ovaj, 201 centimetar visoki košarkaš, ubacio je 18 poena, imao 11 skokova i šest asistencija, pa je s pravom proglašen za najboljeg igrača finala. Dino je, inače, sin Damira Radončića, proslavljenog rukometaša, koji je igrao u najjačim evropskim ligama, i oblačio dresove reprezentacija Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i SAD. Dinova majka Vanja je bivša odbojkašica.
Binais Begović Iron Man Magazine, vodeći svjetski bodibilding i fitnes magazin i svjetski lider informacija o treninzima iz tih oblasti, objavio je da su preduzetnik Binais Begović i njegova supruga, dr Catherine Begović, kupili tu kompaniju... OPSIRNIJE
Maša i Adis Gutić   Maša je poznata svjetska manekenka, a od ljetos i zvanično naša snajka. Adis se već dugo godina bavi manekenstvom i glumom. Imao je glavne uloge u filmovima Fatalis i Marco Polo.
Ajla Karajko Dvadesetdvogodišnja Ajla Karajko iz Travnika jedna je od sedam najboljih studentkinja u SAD po ocjeni magazina „Glamour“. Humana, vrijedna, nenametljiva, dobitnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, od malena niže uspjehe i odlučno korača ka novim izazovima. Iako je tek na pragu treće decenije, Ajla ima biografiju kao malo ko od njenih vršnjaka. Ipak, uspjeh je nije promijenio, pa i danas mašta kao kad je to radila kao djevojčica u ratom zahvaćenoj Bosni. Ajla, koja ovih dana na Kolumbija univerzitetu ostvaruje svoje snove, otvorila je sebi vrata brojnih svjetskih institucija, ali nikada nije zaboravila svoju domovinu i svoj narod, pa je u rodnom gradu realizovala niz projekta, među kojima i izgradnju Sigurne kuće „Nada“... OPŠIRNIJE
Alen Dervišević  Za plivača Alena Derviševića se ne bi pouzdano moglo utvrditi je li bolji na kopnu ili u vodi. Na kopnu je odličan student, uzoran sin i primjeran momak, a kroz vodu je do sada doplivao do stotina zlatnih, srebrnih i bronzanih medalja, pehara, pohvalnica, priznanja… I sada ovaj naš mladić, porijeklom iz Gusinja, u Sjedinjenim Američkim Državama vrijedno trenira kako bi ostvario svoj san – učešće na Olimpijskim igrama u Rio De Žaneiru 2016. godine...OPSIRNIJE

OBAVJEŠTENJA O SMRTI, POMENI I SJEĆANJA NA NAJMILIJE

SPECIJALNO IZDANJE


 

Video dana

Mali oglasi

Previous Next
Oglasi i obavještenja Neka Vaš oglas ili obavještenje vide hiljade naših čitalaca širom svijeta! Mi smo tu da Vam pomognemo da u najkraćem mogućem roku oglas o prodaji ili...
E&M Electrical kompaniji u Njujorku potrebni radnici Ukoliko ste odgovorni, želite da napredujete u karijeri i radite sa iskusnim električarima, naša kompanija je pravo mjesto za vas. Zainteresovani se mogu javiti na e-mail Ova...

BISERI

VIC NEDELJE

    Policajci i vatrogasci      
    Policajci i vatrogasci

    Vozi se grupa policajaca i grupa vatrogasaca u autobusu na sprat. Vatrogasci su u donjem dijelu autobusa a policajci u gornjem. Pritom, vatrogasci se vesele, pjevaju, a policajci svi uplašeni, preblijedjeli, drže se jedan za drugoga.

    Popne se gore jedan vatrogasac i pita ih:

    Read more...