Kako je Donald penzionisao Hilari

Kako je Donald penzionisao Hilari

Autor: Erol Avdović 

Kada je u utorak, 8. novembra, u Americi krenulo glasanje, obuzela me je neka strepnja. Pomislio sam kako su svi oni koji glasaju za Donalda Trampa (Trump) jedna vrsta očajnika, koji nesvjesno prizivaju haos. Sjetio sam se i stihova Boba Dilana (Dylan): “Prihvatam ja ovaj haos, ali nisam siguran da on prihvata mene”.

PROTIV ELITE

A kada su sljedećeg dana protiv Trampa krenuli urbani protesti u Njujorku, Čikagu i Oklandu, vidjelo se i da očajnika ima na sve strane. Parole koje su skandirali kako je “Wall Street” naš neprijatelj, a ne muslimani ili imigranti, zazvučale su kao bolni krik, koji još odzvanja u betonskim kanjonima ovdašnjih velegradskih avenija. 

Potom su demonstrirali i drugi nezadovoljnici, koji se poslije osam Obaminih godina još bore sa studentskim kreditima i neizvjesnom životnom perspektivom. Sreća je da se sve to događalo u duhu američke demokratske tradicije. Pravo na mirno okupljanje građana je ono što Ameriku odvaja od zemalja u kojima se čak i autoritarni vlastodršci hvale narodnom “demokratijom”. Pa je onda skrše tenkovima.

Govoreći balkanskim žargonom, Trampa su izabrali “radnici i seljaci” ili - američki rečeno - radnici i farmeri. To su oni ozbiljni tipovi kojima nije bilo važno šta je proteklih mjeseci pisao “New York Times”. Nije ih briga ni šta su o svemu svakodnevno brujale glavne američke TV stanice. Više od 300 američkih medija otvoreno je podržalo Hilari Klinton (Hillary Clinton), a Donalda Trampa samo tri. 

Ali, Trampa, sada to znamo, ipak nije izabrala samo neka ruralna većina, koja CNN podrugljivo nazva Klintonovom televizijom - “Clinton News Network”. 

Izabrali su ga oni koji su dugo krili svoje misli, kao i u slučaju britanskog izlaska iz Evropske unije (Brexit). Oni su, taktički lukavo, vukli za nos izvikane anketare, namjerno dajući pogrešne informacije o svom uvjerenju. Razlog njihove konspirativnosti sada je potpuno jasan. Nisu željeli da budu dio anketa koje ih svode na ciljne grupe, svjesni da bi ih odmah počeli hraniti specijalnim obrocima izborne propagande. Propaganda je, nažalost, još dio suvremenog političkog sistema.

No, ovaj put se vidjelo i da je pojednostavljivanje po kriteriju demografije, rase, spola, generacijskih, obrazovnih, etničkih i, na koncu, potrošačkih karakteristika, kao baze za profiliranje birača, donekle zastarjelo. I da se na to pogrešno oslanjala Hilari Klinton.

Ne može se sve to, kao nekad, stereotipno reducirati niti na samo dvije “klase”; one koji imaju (previše) i one koji imaju (premalo); na kapitaliste i socijaliste. Ali, o socijalnim nejednakostima i u Americi će se morati govoriti više.

Nakon svega, Hilari je imala ravno deset puta više novaca za glomaznu izbornu mašinu i politički “know-how” - znanje kako manipulirati predodžbama. Ali, Tramp ju je porazio ne samo s vlastitih 100 miliona dolara već i s valutom čija je kovanica bijes, nezadovoljstvo i frustracija širokih narodnih masa. On sada predvodi jedan populistički pokret.

Tu “valutu” liberalna medijska elita nikako nije željela da prepozna, zanemarujući još i činjenicu da više od 40 miliona Amerikanaca živi u siromaštvu. Hilari nije ni mogla postati spasilac onih koji su predugo na egzistencijalnoj margini, znajući kako se ona enormno obogatila, kapitalizirajući staru političku slavu. Za razliku od nje, Tramp je, sve do tržišnog bankrotstva, investirao kroz industrijsko graditeljstvo. To nije isto kao bogatiti se od donacija ili s budžetskih jasala.

NARODNI MANDAT

Na Hilari je krenula lavina optužbi, ne samo što nije zaustavila Trampa već što je u tome spriječila druge koji su to mogli. Raznim mahinacijama osujećen je Berni Sanders (Bernie), a dobrodošao nije bio ni Džo Bajden (Joe Biden). Oni su kao populisti širokog spektra mogli računati na mandat naroda.

Nasuprot tome, Klinton je oko sebe izgradila skoro savršen sistem, u kojem je, i pored mnogih skandala, predugo izgledala nesvakidašnje moćna, nedodirljiva, čak i imuna na zakon, jer ona je uvijek imala spreman odgovor na sve. 

Umjesto da se okrenu životnim pitanjima, Klintonovi su fatalno pogriješili kad su, iz političkih razloga, u prvi plan stavili bezobrazne detalje iz Trampove prošlosti, koji su šokirali mnoge, ali, očito, nisu ošamutili sve Amerikance. Jer, na koncu, Tramp nije ratovao samo protiv Hilari već protiv cijelog sistema. Tu otrovnu političku kulturu pobijedio je bez ikakvog strahopoštovanja. 

Na tom bešćutnom crno-bijelom i ideološkom svijetu dugog američkog kulturnog rata Hilari je godinama gradila svoj politički i svaki drugi uspjeh. Iako je često djelovala kao moralna vertikala, bila je više oportunista nego politički puritanac. Zato ni priča o njenim superiornim kompetencijama na kraju nije ispala dobro. 

Ko zna bi li ona bila bolji vrhovni zapovjednik američke vojske od temperamentnog Trampa. Donald je ipak završio vojnu školu, a ni tržišni uspjeh mu se ne može uzeti kao mahana. Uostalom, i Ronald Regan (Reagan) je došao u Bijelu kuću kao holivudski marginalac, s idejom da je “centralna vlada glavni neprijatelj naroda”. On je čak pozivao Ruse da se “ujedine u borbi protiv invazije Marsovaca”, da bi im na kraju srušio Berlinski zid, uz osmijeh i bez ijednog ispaljenog metka. 

I, kao što mnogi zahvaljuju 39. američkom predsjedniku iz reda demokrata Džimiju Karteru (Jimmy Carter) što je, izgubivši izbore 1982. godine, omogućio dolazak republikanca Regana na vlast, možda će neko zahvaljivati Hilari zbog dolaska Trampa na Obamino mjesto.

Izvor: Avaz