12142019sub
Last updatepet, 13 dec 2019 9pm

Kopačke o klin

Autor: Aleksandar Hemon

Sedamdesetih godina prošlog vijeka, u zemlji i životu koji više ne postoje, subotom ujutro, a nekad i poslijepodne radnim danom, ispod mog prozora bi se znao začuti zvižduk.

Bili smo znani kao Parkaši, za razliku od Ćizine raje, raje iz Živio Tito, Neboderaca i Staničke raje, i nismo imali dovoljno jalijaša da bi nas iko na potezu između Pofalića i Kina Arene mogao poštovati kao zajebane. Najčešće se igralo u parku po kojem smo se zvali, smještenom između dvije zgrade u kojima smo svi obitavali. Park je bio nasut šljunkom i sadržavao je pješčanik, tobogan, vrtuljak, dvije klackalice, tri ljuljačke i okvir za klofanje tepiha, a na ivicama kvadrata ošljunčanog malim, oštrim kamenčićima, na granici sa travnjacima i grmljem, bile su klupe koje su nam služile kao golovi. Igrali smo, dakle, na male--tri i tri, ili četiri i četiri, rijetko više--na terenu od šljunka na kojem je ispred jednog gola bio vrtuljak, a ispred drugog tobogan, pa je svaki tim tako automatski imao svog nepomičnog centarhalfa. Samo onaj koji u tom parku odrastao igrajući fudbal, znao je da se u napadu pred golom koji je hrabro branio gorespomenuti tobogan moralo sageti da se ne bi u isti spucalo glavom. A, znalo se i desiti da neko u driblingu—kad se po lokalnom fudbalskom običaju gleda u svoje noge a ne oko sebe—spuca čelom u okvir za klofanje tepiha i tako razbije glavu. Naravno, ako bi se upalo oderala bi se koljena, pa smo se tako kući nekad vraćali pokriveni crnom prašinom kroz koju se tu i tamo probijao curak krvi.

A, nekad smo igrali i na parkiralištu. Nakon što je srušena stara željeznička stanica (čija je zadnja uloga bila u filmu Valter brani Sarajevo) i nakon što su izgrađeni neboderi u današnjoj Kolodvorskoj (a bivšoj Darovalaca krvi), parkiralište ispred onog najbližeg mojoj zgradi bilo je jedno vrijeme naš glavni teren. Zvali smo ga Waldstadion, po čuvenom stadionu u Frankfurtu na kojem je Josip Katalinski Škija dao pobjedonosni gol u majstorici protiv Španije koja je odvela Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. Na Waldstadionu smo tako često igrali protiv Neboderaca, ali u tim međurajskim utakmicama prvi je tim bio formiran od onih jačih i starijih u raji. Tako sam ja znao čekati pored terena da nekog od prvotimaca nana ili mama zovne kući ili na kupanje pa da ja uđem kao zamjena. A kad bih ušao kao zamjena, automatski bih bio postavljen u odbranu ili na gol (napravljen od dvije cigle), pošto su velika raja morala igrati u napadu. Ginuo bih tako u odbrani na betonskom terenu, znajući da mi je to jedina šansa da ostanem u prvom timu, što je nekad uključivalo i klizeće startove kojima bih oderao vlastita koljena.

Poslije su Neboderci iz nekog razloga izgubili zanimanje za te međurajske susrete, a i njihovo se parkiralište napunilo stojadinima i golfovima kupljenjim na kredit, pa bi onda moja raja znala igrati na parkiralištu ispred Hitne pomoći. Ulica je bila aut, a kad bi se lopta zavukla ispod nekih kola morala bi se nogama iskopavati. Ali onda se i to parkiralište napunilo autima, a i onda je moja raja krenula u različite srednje škole i počelo se igrati na turnirima ili po terminima,. U toj kasnoj fazi, krajem srednje škole, nekad bi se nostalgično opet igralo u parku—bili smo tada već dosta visoki, nogati i glavati pa je bilo teško ne spucati glavom i ne povrijediti se.

Igrao sam fudbal i u srednjoj školi, i poslije vojske, sve do kraja svog života u Sarajevu. Život bez fudbala bio mi je nezamisliv, čak i dok sam ga takvog živio početkom devedesetih u Chicagu, kada nisam igrao tri godine. Te su se godine poklopile sa ratom u Bosni, pa je tako odsustvo fudbala na izvjestan način uvijek postalo simptom katastrofe. Kad sam ponovo počeo igrati, život u Americi mi je postao zamisliv. Poslije sam poderao križne ligamente prvo u desnom, a onda godinu kasnije i u lijevom koljenu, pa sam morao ići na dvije operacije i izdržati dvije godine neigranja, nakon kojih sam se opet vratio na teren, iako je isprva izgledalo da je to bio fajront.

Fajront je stigao šest godina kasnije, što će reći danas, kada punim pedeset drugu godinu. Koljena su stara i zvanično kostoboljna, čiko je sporiji i umorniji, doktor je rekao da ću ako ne prestanem igrati morati ugrađivati vještačka koljena prije nego što napunim šezdesetu. Nakon decenija igranja fudbala, vrijeme je da se kopačke (koje nisam ni imao dok nisam došao u Ameriku) okače na klin. Ulazim dakle tako u tu nezamislivu fazu života.

Starije Potomstvo trenira kao članica ženskog podmlatka fudbalskog kluba Chicago Fire, pa je Tata (tj. ja) ili Mama vode dvaput sedmično na trening, a onda i vikendom na utakmice i turnire. Starije Potomstvo ima tri kompleta klupskih dresova, šorceva i štucni, trenira u kopačkama na vještačkoj travi pod rukovodstvom ozbiljnjih trenera koji je uče kako da dodaje, kako da se postavi na terenu, kako da dribla. Ja je s ponosom posmatram dok je na terenu i sve u meni hoće da joj viče i naređuje, hoće da joj ja budem trener, da je daljinski ubijedim da na terenu mora da se gine, da je želja za pobjedom najvažnija i naljepša stvar u fudbalu. Sve u meni hoće, drugim riječima, da ona umjesto mene igra onako kako bih ja volio da mogu. Ponekad se i uhvatim kako zamišljam kakav bi to moj fudbalski život bio da sam umjesto u parku na šljunku s Coberom i Pinčetom igrao u kopačkama, na pravom terenu, s trenerom i suigračima od kojh se nešto moglo naučiti. Ali, oduprem se tim sujetnim porivima i pustim je da igra kako hoće, da uči i pravi svoje greške u svom životu. A, prenem se i iz tih alternativnih maštarija, pošto je ovaj život jedini mogući.

Sutra idemo da joj kupim nove kopačke pošto joj je preko ljeta narasla noga.

Izvor: Radio Sarajevo

  • Najnovije

  • Najcitanije

Lice Fokusa

Previous Next
Enisa Nikaj, pjevačica i tekstopisac iz Njujorka: Ime za koje će se tek čuti Prvi singl, Burn This Bridge, Enisa je objavila u septembru 2016. godine, a imao je više od 115.000 sinhronizovanih video zapisa napravljenih za njenu pjesmu na aplikaciji Musically, sa milionima korisnika. To je dovelo do toga da je pjesma osvojila 2. mjesto na takmičenju “Next Wave October”, a video su premijerno prikazivali Billboard i iHeart Radio
Lice Fokusa: Elma Kolenović Osamnaestogodišnja Elma Kolenović jedna je od najzaslužnijh članica fudbalskog tima Fairleigh Dickinson univerziteta (FDU) koji je, prvi put u svojoj istoriji, osvojio NEC Conference takmičenje u ženskom fudbalu. I to bez poraza! Elma, o čijim uspjesima je Portal Revije Fokus ranije pisao, je freshmen i dala je pet golova i imala sedam asistencija. FDU se, takođe, prvi put automatski plasirao na NCAA turnir među 64 najbolja univerzitetska tima za ovu školsku godinu. Zahvaljujući dobrim ocjenama u školi i dobrim igrama na terenu, Elma ima punu stipendiju na ovom privatnom univerzitetu. Elma Kolenović živi u Njujorku, a porijeklom je iz Gusinja. Jedna od njenih želja je i da obuče dres reprezentacije Crne Gore. Inače, Haris, stariji Elmin brat, nastupa za ekipu Stony Brook univerziteta.
Lice Fokusa: Dino Radončić Šesnaestogodišnji Dino Radončić je košarkaš koji "prijeti" da će jednog dana igrati na NBA parketima. Trenutno nosi dres Reala iz Madrida, a o kakvom se talentu radi možda najbolje govori podatak da ga je specijalizovani košarkaški sajt Eurohopes proglasio za najvećeg talenta u svom uzrastu u Evropi. Dino je rođen 8. januara 1999. godine u Njemačkoj, ali je rano djetinjstvo, školovanje i početak košarkaške karijere započeo u Zrenjaninu, rodnom gradu svoje majke. Prve košarkaške korake napravio je u KK „Storm Zrenjanin” sa deset godina, a u selekciji kadeta njegov tim je već tada bio prvak države. Od tada je njegova karijera krenula vrtoglavom uzlaznom putanjom. Dino je od 2. septembra 2013. igrao u Barseloni, gdje je u potpunosti opravdao svu medijsku pažnju koju je plijenio i sa tim klubom osvojio titulu. Bio je najbolji igrač tima sa prosjekom od 25 poena, 11 skokova i osam asistencija. Postao je najmlađi stranac u istoriji koji je došao u katalonski klub… Međutim, Barselonin ljuti rival je nastojao da Radončića dovede u svoje redove, i uspio je u tome. Dino se, naravno, revanširao sjajnim partijama i u dresu kraljevskog kluba - donio je Realu titulu nakon decenijskog posta. Prošlog mjeseca, u finalu „el klasika“ protiv Barselone, ovaj, 201 centimetar visoki košarkaš, ubacio je 18 poena, imao 11 skokova i šest asistencija, pa je s pravom proglašen za najboljeg igrača finala. Dino je, inače, sin Damira Radončića, proslavljenog rukometaša, koji je igrao u najjačim evropskim ligama, i oblačio dresove reprezentacija Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i SAD. Dinova majka Vanja je bivša odbojkašica.
Binais Begović Iron Man Magazine, vodeći svjetski bodibilding i fitnes magazin i svjetski lider informacija o treninzima iz tih oblasti, objavio je da su preduzetnik Binais Begović i njegova supruga, dr Catherine Begović, kupili tu kompaniju... OPSIRNIJE
Maša i Adis Gutić   Maša je poznata svjetska manekenka, a od ljetos i zvanično naša snajka. Adis se već dugo godina bavi manekenstvom i glumom. Imao je glavne uloge u filmovima Fatalis i Marco Polo.
Ajla Karajko Dvadesetdvogodišnja Ajla Karajko iz Travnika jedna je od sedam najboljih studentkinja u SAD po ocjeni magazina „Glamour“. Humana, vrijedna, nenametljiva, dobitnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, od malena niže uspjehe i odlučno korača ka novim izazovima. Iako je tek na pragu treće decenije, Ajla ima biografiju kao malo ko od njenih vršnjaka. Ipak, uspjeh je nije promijenio, pa i danas mašta kao kad je to radila kao djevojčica u ratom zahvaćenoj Bosni. Ajla, koja ovih dana na Kolumbija univerzitetu ostvaruje svoje snove, otvorila je sebi vrata brojnih svjetskih institucija, ali nikada nije zaboravila svoju domovinu i svoj narod, pa je u rodnom gradu realizovala niz projekta, među kojima i izgradnju Sigurne kuće „Nada“... OPŠIRNIJE
Alen Dervišević  Za plivača Alena Derviševića se ne bi pouzdano moglo utvrditi je li bolji na kopnu ili u vodi. Na kopnu je odličan student, uzoran sin i primjeran momak, a kroz vodu je do sada doplivao do stotina zlatnih, srebrnih i bronzanih medalja, pehara, pohvalnica, priznanja… I sada ovaj naš mladić, porijeklom iz Gusinja, u Sjedinjenim Američkim Državama vrijedno trenira kako bi ostvario svoj san – učešće na Olimpijskim igrama u Rio De Žaneiru 2016. godine...OPSIRNIJE

OBAVJEŠTENJA O SMRTI, POMENI I SJEĆANJA NA NAJMILIJE

SPECIJALNO IZDANJE


 

Video dana

Mali oglasi

Previous Next
Oglasi i obavještenja Neka Vaš oglas ili obavještenje vide hiljade naših čitalaca širom svijeta! Mi smo tu da Vam pomognemo da u najkraćem mogućem roku oglas o prodaji ili...
E&M Electrical kompaniji u Njujorku potrebni radnici Ukoliko ste odgovorni, želite da napredujete u karijeri i radite sa iskusnim električarima, naša kompanija je pravo mjesto za vas. Zainteresovani se mogu javiti na e-mail Ova...

BISERI

VIC NEDELJE

    Policajci i vatrogasci      
    Policajci i vatrogasci

    Vozi se grupa policajaca i grupa vatrogasaca u autobusu na sprat. Vatrogasci su u donjem dijelu autobusa a policajci u gornjem. Pritom, vatrogasci se vesele, pjevaju, a policajci svi uplašeni, preblijedjeli, drže se jedan za drugoga.

    Popne se gore jedan vatrogasac i pita ih:

    Read more...