08212019sri
Last updateuto, 20 avg 2019 4pm

Marko

Autor: Mirko Rakočević

Ulazak u biblioteku bjelopoljske gimnazije bio je privilegija. Nisu tu profesori bili bitni. Ni direktor škole. Ni komitet. Ni omladinska organizacija Saveza komunista.

U starom dijelu Gimnazije, do ulaznih vrata bilo je par stepenika prema dolje. Tu je bila biblioteka. Ni pod zemljom, ni nad zemljom. Suteren.

Jedna vrata desno na kojima se nalazi drveni šalter tek kolika je ljudska glava i lijevo još jedna vrata – uvijek zaključana.

Prva sam godina. Veliki odmor. Odlazim do biblioteke i kucam na šalter. Par sekundi kasnije vidim pronicljive oči, bradu, lenjinku na glavi koja ispunjava maleni prostor i šareni, svileni šal.

„Danilo Kiš“, izgovaram.

Glava ćuti minut, dva. Gleda me svojim pronicljivim očima.

„Danilo Kiš“, opet kažem.

„Koji si razred“, pita glava dok se približava otvoru i ostaju samo oči, nos i brada.

„Prvi.“

„A šta će ti, jutros, Danilo?“

Ćutim.

Glava nestaje i minut kasnije kroz otvor prolazi Čehov.

„Ajde ovo prvo“, čuje se glas iza Čehova. „Potpiši.“

Posle par dana opet kucam na drveni šalterčić.

„I?“, čuje se kad se pojavila glava.

Deklamujem. O Čehovu.

Čujem kako se okreće ključ u bravi od vrata pored. I otvaraju se ona druga vrata. Ulazim u ogromnu, memljivu, prostoriju. Ni pod zemljom, ni nad zemljom.

Ogromni sto prekriven zelenom čojom. Prozori sa rešetkama, ispod samog plafona. I razne vitrine i police na kojima su hiljade knjiga.

Miriše na Dostojevskog, Vajlda, Foknera, Zolu… Miriše na Čehova.

Vidim i cijelog bibliotekara. Ima glava ispod i jaknu od crne čoje iz Vunarskog kombinata, pantalone na peglu i crvene Akijak čizme.

I najljepši osmijeh na svijetu.

Prašina, buđ, ustajali zadah mrtvih miševa, kreča od ko zna kada, rđe na prozorskim rešetkama…

Raj…

Nas nekoliko, koji smo imali tu privilegiju, da odrastamo u biblioteci, doživjeli smo ga još tada …

Bježalo se sa časa oduvijek… Neko zato da ne dobije keca, neko da se vidi sa djevojkom, neko jer mu se ne ide u školu… A mi da bi bili u biblioteci….

Sa Markom Kneževićem… I piscima…

Marko je dobio petoro djece. A onda mu je supruga oboljela. Od tada goluždravim potomčićima bio je i otac i majka. Živio je na Trnovačama, brdu udaljenom pola sata hoda od grada, a od gimnazije i sat… A cikne zora – na noge. Namiri stoku i dok još djeca spavaju trči prema gimanziji da prije velikog odmora bude u biblioteci. Poslije zvona, kad su đaci pošli na treći čas, kod Ratka, u školskoj kuhinji, kupuje sendviče i trči kući da djeci ponese doručak. Kad to obavi, smiri na imanju ako još šta treba i trči opet da otvori biblioteku za drugu smjenu.

I tako godinama.

Sa osmijehom.

Pored biblioteke bila je radionica. Tu su Jovica i Vule. Stolar i bravar Gimnazije. Jednom, pokušavam da otvorim vrata biblioteke, ali avaj. Zaključana. Otvaram vrata radionice i zatičem njih trojicu kako sjede u ludoj atmosferi komada gvožđa i drveta, švajc aparata i čekića i čitaju „Makar Čudra“. Kad se jedan umori nastavlja sledeći. Pridružujem se i ja. Prihvatam se čitanja kada je na mene došao red.

Moj brat, drug od pamtivijeka, Dejo Peruničić, ide da obiđe Marka na Trnovače. Bijaše ljeto. Ne radi škola. Marko taman uskosio livadu. I kaže mu: “Sačekaj par minuta.“ Trknu do kuće i donese „Sliku Dorijana Greja“. Dejo ispod nekog drveta, u sred livade, čita Vajlda naglas dok Marko kosi. A komšije iz sela vire iza drveća i ništa im nije jasno. Ko je tu lud – Marko, Dejo ili oni sami.

Zvao nas Marko da mu pomognemo u kosidbi. Ja sam gradsko dijete, ali idem, a Luka, Džigi i Rade, naš davno počivši drug i brat, vični tome poslu. Stigli mi preveče u sami sumrak. Kosidba kreće ujutru. A Marko kaže: „Oprasila mi se sinoć krmača pa sam je stavio u štalu kod komšije. Ajde da čuvamo noćas da ne pogazi prasad, pa ćemo ujutru na kosidbu.“

Pođosmo. Skoro kilometar od kuće. Ulazimo u štalu, a ona tarabama podijeljena na tri dijela. U jednom krmača sa prasićima, u drugom krava, u trećem tele. A na tarabama nekoliko kokošaka. Valjda tu spavaju.

Marko naravno ponio knjigu – Kantovu Kritiku čistog uma. Tek da se zanimamo. Dok se velji posao obavlja.

Posle sat – dva Marko leže u jasle da malo odspava i kaže – samo nastavite sa tim Kantom.

Tumačimo mi Kantove ajete, prolazi vrijeme, a kad grokne krmača samo se vidi Markova glava kako izranja iz jasli i gleda u bunilu prema njoj i kad shvati da nije ništa opet se spusti u jasle. Tako smo provodili noći sa Kantom i krmačom. I potpuno razumjeli Kanta. A i krmaču.

Marka tek sada razumijevamo. Kad smo došli skoro do pedesete.

U kući, na Trnovačama, u velikom regalu imao je tringo nova odijela, bunde, košulje i šalove.

“Jednog dan to ću obući“, govorio je kroz osmijeh.

A na regalu komplete knjiga.

Knjige je pročitao.

A odijela i bunde nije obukao.

Jednog dana, bio sam u Beogradu, čuo sam da je u Brezoviku. U bolnici.

Okrenem bolnicu i tražim Marka.

„Alo“, čujem potom glas.

„Dan osvanu, a ja Skadar…“, recitujem Vita.

On ne znajući ko je samo kaže:

„Nastavi…“

Par mjeseci posle je umro.

Jednostavno. Iznenada. Kako umiru dobri ljudi.

Dejo je govorio na Đapanovom grobu.

I zadrhtao mu je glas.

Ne može čeljade o Marku Kneževiću da priča, a da mu ne zadrhti glas.

Jedino u šta sam siguran je da kada odem ka nebeskim pašnjacima zateći ću Marka u njegovom najboljem odijelu i bundi koje nikada na ovom svijetu nije obukao. A u rukama imaće Čehova. Pored njega su Jovica i Vule. Majstori.

I moj drug iz školske klupe Rade Konatar.

Dočekaće me osmijeh na njihovim licima.

Kant, krmača, Čehov, Kiš i razni…

I bićemo ni pod zemljom, ni nad zemljom… Negdje između…

I odozgo gledamo kako pravi kombinacije neki od zaslužnih kulturnih stvaralaca napaćene nam i dostojanstvene Crne Gore…

E, do kurca…

Izvor: Slobodna Riječ

  • Najnovije

  • Najcitanije

Lice Fokusa

Previous Next
Enisa Nikaj, pjevačica i tekstopisac iz Njujorka: Ime za koje će se tek čuti Prvi singl, Burn This Bridge, Enisa je objavila u septembru 2016. godine, a imao je više od 115.000 sinhronizovanih video zapisa napravljenih za njenu pjesmu na aplikaciji Musically, sa milionima korisnika. To je dovelo do toga da je pjesma osvojila 2. mjesto na takmičenju “Next Wave October”, a video su premijerno prikazivali Billboard i iHeart Radio
Lice Fokusa: Elma Kolenović Osamnaestogodišnja Elma Kolenović jedna je od najzaslužnijh članica fudbalskog tima Fairleigh Dickinson univerziteta (FDU) koji je, prvi put u svojoj istoriji, osvojio NEC Conference takmičenje u ženskom fudbalu. I to bez poraza! Elma, o čijim uspjesima je Portal Revije Fokus ranije pisao, je freshmen i dala je pet golova i imala sedam asistencija. FDU se, takođe, prvi put automatski plasirao na NCAA turnir među 64 najbolja univerzitetska tima za ovu školsku godinu. Zahvaljujući dobrim ocjenama u školi i dobrim igrama na terenu, Elma ima punu stipendiju na ovom privatnom univerzitetu. Elma Kolenović živi u Njujorku, a porijeklom je iz Gusinja. Jedna od njenih želja je i da obuče dres reprezentacije Crne Gore. Inače, Haris, stariji Elmin brat, nastupa za ekipu Stony Brook univerziteta.
Lice Fokusa: Dino Radončić Šesnaestogodišnji Dino Radončić je košarkaš koji "prijeti" da će jednog dana igrati na NBA parketima. Trenutno nosi dres Reala iz Madrida, a o kakvom se talentu radi možda najbolje govori podatak da ga je specijalizovani košarkaški sajt Eurohopes proglasio za najvećeg talenta u svom uzrastu u Evropi. Dino je rođen 8. januara 1999. godine u Njemačkoj, ali je rano djetinjstvo, školovanje i početak košarkaške karijere započeo u Zrenjaninu, rodnom gradu svoje majke. Prve košarkaške korake napravio je u KK „Storm Zrenjanin” sa deset godina, a u selekciji kadeta njegov tim je već tada bio prvak države. Od tada je njegova karijera krenula vrtoglavom uzlaznom putanjom. Dino je od 2. septembra 2013. igrao u Barseloni, gdje je u potpunosti opravdao svu medijsku pažnju koju je plijenio i sa tim klubom osvojio titulu. Bio je najbolji igrač tima sa prosjekom od 25 poena, 11 skokova i osam asistencija. Postao je najmlađi stranac u istoriji koji je došao u katalonski klub… Međutim, Barselonin ljuti rival je nastojao da Radončića dovede u svoje redove, i uspio je u tome. Dino se, naravno, revanširao sjajnim partijama i u dresu kraljevskog kluba - donio je Realu titulu nakon decenijskog posta. Prošlog mjeseca, u finalu „el klasika“ protiv Barselone, ovaj, 201 centimetar visoki košarkaš, ubacio je 18 poena, imao 11 skokova i šest asistencija, pa je s pravom proglašen za najboljeg igrača finala. Dino je, inače, sin Damira Radončića, proslavljenog rukometaša, koji je igrao u najjačim evropskim ligama, i oblačio dresove reprezentacija Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i SAD. Dinova majka Vanja je bivša odbojkašica.
Binais Begović Iron Man Magazine, vodeći svjetski bodibilding i fitnes magazin i svjetski lider informacija o treninzima iz tih oblasti, objavio je da su preduzetnik Binais Begović i njegova supruga, dr Catherine Begović, kupili tu kompaniju... OPSIRNIJE
Maša i Adis Gutić   Maša je poznata svjetska manekenka, a od ljetos i zvanično naša snajka. Adis se već dugo godina bavi manekenstvom i glumom. Imao je glavne uloge u filmovima Fatalis i Marco Polo.
Ajla Karajko Dvadesetdvogodišnja Ajla Karajko iz Travnika jedna je od sedam najboljih studentkinja u SAD po ocjeni magazina „Glamour“. Humana, vrijedna, nenametljiva, dobitnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, od malena niže uspjehe i odlučno korača ka novim izazovima. Iako je tek na pragu treće decenije, Ajla ima biografiju kao malo ko od njenih vršnjaka. Ipak, uspjeh je nije promijenio, pa i danas mašta kao kad je to radila kao djevojčica u ratom zahvaćenoj Bosni. Ajla, koja ovih dana na Kolumbija univerzitetu ostvaruje svoje snove, otvorila je sebi vrata brojnih svjetskih institucija, ali nikada nije zaboravila svoju domovinu i svoj narod, pa je u rodnom gradu realizovala niz projekta, među kojima i izgradnju Sigurne kuće „Nada“... OPŠIRNIJE
Alen Kolenović Kada se uskoro u američkim kinima pojavi naučno fantastični film „Vesuvius“, filmski ljubitelji će biti u prilici da na djelu vide Alena Kolenovića, koji u filmu igra ni manje ni više nego – glavnu ulogu. Alen je rođen 18. decembra 1988. godine u Gusinju. Već 1991. godine njegova se porodica doselila u SAD, gdje je Alen ubrzo pokazao svoj talenat. Sa svojih šest godina počeo je trenirati karate, gdje je ostvario dobre rezultate. Nosilac je crnog pojasa drugi dan, a širom SAD je osvojio brojne medalje i pehare. Pored karatea, bavi se i drugim sportovima. Na daskama koje život znače stao je još dok je pohađao studije na State University Of New York – State University At Stony Brook, gdje je diplomirao sa desetkom. Pri završnoj godini studija pohađao je časove glume, da bi poslije završenih studija upisao i završio trogodišnju školu za glumu u poznatom „William Esper studiju“ u Njujorku. Igrao je u nekoliko pozorišnih predstava na Brodveju: „The Train“, „Belgrade Trilogy“, „Fare Game“ i „Meridian, Mississippi Redux“.  Kolenović je imao i nekoliko filmskih i serijskih uloga...    

Video dana

VIC NEDELJE

    Mujo i hodža      
    Mujo i hodža

    Došao Mujo kod hodže i kaže: - Fata me vara.

    Hodža: - Razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu, volim je.

    Hodža: - Onda se ne razvodi.

    Mujo: - Ali stalno mi je to na umu.

    Hodža: - Pa, razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu zbog djece.

    Hodža: - Onda se nemoj razvesti.

    Mujo: - Ali ne mogu joj oprostiti.

    Read more...