Sad smo svi Istanbul i više od toga

Sad smo svi Istanbul i više od toga

Autor: Erol Avdović 

Samo dva dana uoči novog terorističkog napada na istanbulsku zračnu luku “Ataturk”, američki zvaničnici iz koalicije za borbu protiv ISIL-a, iznjeli su nova upozorenja u Washingtonu: Opet bi nam se moglo dogoditi, da okorjeli kriminalci, mučne ubojice u ekstremnom izdanju -- tražeći medijsku pozornost i naslovne stranice za sebe – izvrše napade slične onima u Briselu i Parizu.

U ponedjeljak nam se dogodio Istanbul!

Od kako su ti napadi učestali, svaki put kad nam se dese, kao da nas boli sve više. I kao da sve više civilizacijski krvarimo, bez obzira na broj žrtava.

Obavještajci u Ankari, Washingtonu i na drugim važnim mjestima, naravno, veoma oprezno sastavljaju mozaik, kako bi potvrdili ono što su iznjeli turski zvaničnici i, u šta, također vjeruju i Amerikanci. Sad znamo, da iza bombaškog napada u Istanbulu, stoje  teroristi istog profila i mentalnog sklopa, koji su nas proteklih mjeseci napadali od Europe do Amerike.

Dok se prebrojavaju mrtvi i ranjeni, skoro da više nije ni važno - hoće li se za krivce opet proglasiti ISIL-ovci i njima slični maloumnici.

Čovječanstvo je kolektivno stiglo do ovog opakog ludila. Ili, govoreći nekim uravnoteženim (medijskim) vokabularom - do ovog stupnja nesigurnosti - čini se svugdje i na svakom mjestu. I za sve nas!

Dok gledamo prizore iz Istanbula, nije važno ni koji su motivi ili “razlozi” za ovaj napad, jer razloga odavno nema. Ništa, ama baš ništa ne opravdava ovakve napade bilo gdje ili bilo kada.

PREVENTIVA PONAJPRIJE

Kad krene, a u Americi je krenulo i prije Donalda Trumpa - ovo pojednostavljivanje, uz inertni medijski patos do dna svijesti – ovaj se užas, odmah povezuje za “islam i muslimane”. Ialo je jasno, da od ove vrste terorizma (uz “tekbire”!? – uzvike “Bog je najveći”) - u kontinuitetu - stradaju najviše muslimani.

Jasno je međutim, i da bi stradalnici trebali nešto poduzeti - da zaštite sebe i sve ostale. I to, bez one “analize” – koja vodi do paralize. Važne su prave riječi i istinski humana, visoko moralna djela.

Pošto je, već svima jasan profil, ovih opasnih budala, koji se daju “inspirirati”, ili bolje rečeno - zavesti radikalnom propagandom, onda bi se oni morali loviti već na prvi signal; u Bosni kažu “pametnome i išaret (kratko upozorenje) dosta”. Čim se uoče!

Ne treba dakle, čekati da neko iz našeg komšiluka dospije u centar medijske pozornosti, kad se nešto dogodi. Tada je kasno! Moraju se ozbiljno shvatiti sva rana upozorenja - u ponašanju, retorici, odjevanju, radikaliziranju vjere. I razumjeti prijetnje.

Ovo što nam se događa je doista, već znak za opću opasnost.

Očito je da su teroristi ljudi koji stanuju u tamo nekim istanbulskim i drugim, sasvim običnim mahalama.

Oni hodaju tamošnjim sokacima, kreću se među običnim svijetom, idu s njima u iste bogomolje i druga javna mjesta, a ljudi ih “ne prepoznaju”, jer smatraju da su njihove manifestacije “normalne”. Tako sve, dok nam se ne dogodi ovakav napad na ljude, koji su možda i sami bili predugo ravnodušni.

Zar je jednom rečeno, da sve što je potrebno da zlo trijumfuje – jeste izostanak dobrih ljudi, da to zlo spriječe. Čovjekova krivica je u njegovoj pasivnosti!

Nažalost, i mediji, koji o svemu, kao kroničari tragedije u nastavcima obavještavaju, ove maloumne, poremećene, očito patološke ličnosti, najčešće veoma mlade ubojice - često tretiraju kao dio “senzacije”.

Isturaju ih u centar pažnje kad je već sve gotovo, a šteta nepovratno nanesena. Naslovne stranice i TV prenosi, preko noći, tim ubicama donose, čak i “slavu”. Oni postaju zvjezde jednog mračnog doba.

To je ono što radikalna propaganda i priželjukuje: besplatnu reklamu za regrutirane nove serije neobavještenih, malomislećih, neobrazovanih pseudovjernika -- maloumnika, koji uz “kalašnjikove” i eksploziv čine istinsku ljudsku tragediju.

Mala je utjeha i to, što se, u ovakvim prilikama, kako nekakav “alibi” - nudi otužna opaska, kako apsolutno najveći dio, od preko 1,5 milijarde muslimana, nema nikakve veze s ekstremizmom. Niti, sa šačicom pretencioznih razbojnika, koji su “kidnapovali” njihovu vjeru! 

Mala, jer - opće je poznato, da je teror manjine, vrlo često - sposoban nadvladati pasivnost većine.  

Muslimani se moraju istrgnuti i iz pre-arabiziranog, nacionalno reduciranog, plemenskog, interesnog, političkog, na koncu onog anegdotskog – islama iz srednjeg vijeka; i, od onog - preemotivnog - na štetu racionalnog i fer-play, a ne samo obrednog - ritualnog islama.

U protivnom će ove spodobe, koje sebe nazivaju raznim efemernim imenima - nastaviti da duplo kažnjavaju izabrane i neizabrane žrtve - sve muslimane svijeta.

Protiv muslimana ponajviše, oni i okreću neznanje i rasizam. Tako i šire globalno opaku islamofobiju.

Zato naša solidarnost sa postradalima treba biti najveća, jer naša ljudskost počinje na tački obične, prostodušne, koliko i sofistcirane ljudske identifikacije sa žrtvama. Može knjigom; može perom! A može i običnom suzom i odlučnošću.

Zamislite samo one koji su u ponedjeljak poslije podne otpratili svoje najmilije do istanbulskog aerodroma! I, ispratili ih na dugi put, neke na liječenje, neke na školovanje, posjetu rođacima i prijateljima, radi nekog kulturnog dobra, razmjene i trgovine, ili običnog godišnjeg odmora; ili one, koji su čekali nekoga da dodje u Istanbul, uz sve te iste povode ili motive. I, koji su, samo zbog toga nastradali!

Nebitno je, dakle - ko su žrtve na ovom velikom aerodromu; koje su vjere i nacije! One su sada samo novi nevini stradalnici monstruoznog terora.

Ahmed ili Archibald, Nura ili Nensy, ili drugačije. Njihova imena su sada samo broj među onih prvih 36 poginulih i preko 150 ranjenih na aerodromu u Istanbulu.

I zato smo, kao u slučaju Pariza, protekle jeseni, i nakon terorističkih napada na Brisel, ovog proljeća - sada, ovog ljeta - svi mi Istanbul!

VIŠE OD LUDOSTI

Žalosno, tužno i poražavajuće je ovo što se dogodilo u Istanbulu uz brojne ljudske žrtve.

No, pored sve malumnosti i rudimentirane svijesti napadača, njima se očito ne može pripisati samo samostalno pomračenje uma, jer - neko ipak vuče konce iz pozadine.

Tri bombe u Istanbulu dogodile su se u danima kad su turski predsjednik Recep Tayip Erdogan i njegova nova vlada počeli -- tri najznačajnije diplomatske inicijative - u posljednje tri godine.

Napadi su došli uz sam početak obnove skoro urušenih odnosa sa Moskvom. I, nakon što je u Ankari proovladao razuman stav, da se Turskoj nije sada igrati, u ruskom okruženju - od ekonomije (turizma i trgovine) - sve do geopolitike.

Tu je i puno restauriranje diplomatskih veza sa Izraelom, uz najavu zastupanja interesa Palestinaca i posebno napaćene Gaze. Nakon svega, govori se i o novim pregovorima s Egiptom, tom nezaobilaznom zemljom u islamskom svijetu.

Očito, da se mnogima ne sviđa ni najava novih pregovora s Briselom, sada u sjenci Brexita, oko liberalizacije viznog režima, ali i o novim/starim poglavljima Ankare sa EU.

Turska je najstariji kandidat za članstvo u Europskoj uniji: Aplicirala je još 1987, a 1997, dobila ocjenu da ispunjava uvjete za članstvo. Naredne 2017, bit će 30 godina od kako Turska, sada s blizu 80 miliona stanovnika, uglavnom muslimana - čeka da uđe u nešto drugačiju Europu.

Ne tako davno, u maju ove godine, britanski premjer David Cameron - rekao je da, “Turska neće postati dio EU do 3000.godine”.

E, pa neće ni Engleska, rekli bi zlobnici! Ili, prije će Ankara nego, ponovo London.

Bilo kako bilo, i bez obzira na sve Erdoganove antidemokratske poteze i greške, o kojima bi se moglo na dugo i na široko pisati - trenutak je da se prema njegovoj vladi pokaže ne samo solidarnost i simpatije u borbi protiv pošasti koja teroriše Tursku, njene građane i brojne posjetioce, već i nešto više od toga.

Vladi u Ankari potrebna je sva institucionalna i multilateralna potpora međunarodne zajednice.

Teroru se mora stati u kraj, na svim razinama i čim prije. Ovo je trenutak kad se bezuvjetno stane uz Tursku i sve njene građane.

Republika Turska ne smije postati tranzit, već mora ostati strateška brana ekstremizmu, koji bi možda da odatle putuje dalje.

O propuštenim prilikama i, o moguće dugogodišnjem koketiranju s Frankenštajnom - moglo bi se govoriti naknadno. A i trebat će! No, Turska neće biti jedina dijelom te debate.

IZVOR: AVAZ