Pokazna vježba mladog pukovnika Beare

Pokazna vježba mladog pukovnika Beare

Autor: Ćamil Duraković 

Kažu da su se 13. jula 1995. godine Ljubiša Beara, pukovnik Vojske Republike Srpske i Miroslav Deronjić, šef Kriznog štaba opštine Bratunac, u prostorijama Srpske demokratske stranke, žestoko svađali oko sudbine zarobljenih Bošnjaka na prostoru bratunačke opštine. Između njih spora nije bilo šta će biti njihova konačna sudbina, problem im je predstavljala lokacija izvršenja. Deronjić je predlagao da se ubistva počine u Milićima, Bijeljini ili Zvorniku, samo izvan njegove zone nadležnosti. Diskusija između dvojice, a kasnije i Momira Nikolića, vodila se uglavnom oko tumačenja različitih naredbi sa vrha.

Neslaganja o ubijanju Bošnjaka nije bilo, nikome od spomenutih ovo nije bilo prvo komandovanje procesom masovnog pokolja. Beara je bio pukovnik, učen u sistemu Jugoslavenske narodne armije.

Za "dobro" uvježbane oficire ljudsko lice je bilo nebitno pred naredbom. Upravo je ta ideja osnova za počinjenje tako masovnog i planiranog zločina kao što je genocid. U vježbama se nauči da se u stvarnosti prate naređenja.

***

Rođen sam 18. januara 1979. godine u selu gdje su rođeni moja majka i moj otac. Selo Luka, koje bi možda ostalo za svjetsku geografiju i nezabilježeno ime, ostalo izgubljeno među mnogim drugim "lukama" da nije bilo devedesetih. "Luka", naravno, nije nikakvo pristanište, na rijeci, na jezeru, već, koliko sam čuo, to dođe drugo ime za livadu. Banja Luka se prevodi kao Banova livada, stvar koju sam slučajno saznao u nekom usputnom razgovoru, pa mi je to pojašnjenje i ostalo.

Ubrzo nakon mog rođenja, selimo u grad. Danas sam na Vidikovcu - ko zna Srebrenicu, zna i gdje je naša porodična kuća. Drago mi je reći da živim sa svojom porodicom u Srebrenici. To je na nekim ranijim izborima i u politici često bila "veoma važna" stvar. Zamisli, postoji grad u ovoj Bosni gdje se političari dijele na one koji žive i one koji ne žive tu. A negdje bi, u normalnom svijetu, bilo nepojmljivo da ne živim u mjestu čijom se politikom bavim.

Za selo Luka kažu da je udaljeno od Srebrenice. Meni je nekako vazda bilo blizu, pa ne mogu baš tako lako reći do njega ima mnogo ići. Blizu je i Krušev do. Ali, karta kaže - daleko je. Daleko je toliko da je Luka 1995. godine bila u zaštićenoj UN enklavi Žepa, odvojena i odsječena od srebreničke slobodne teritorije.

Priča počinje paljenjem i rušenjem

Četrnaestog jula u osam ujutro je planiran početak akcije kodnog naziva "Stupčanica 95". Ubijanje i klanje na putu smrti je već trajalo, a Vojska RS-a je krenula u razbijanje druge UN zaštićene enklave Žepa. Bratunačka brigada je planirala napad iz pravca Podravanja, dalje prema Brestoviku, s ciljem da izađu na vrhove Brestovika, Orlovog kamena i Crnog vrha. Vlasenička brigada je krenula prema Završju, kako bi izbila na Zlovrh, baš onom koji se spominje u posljednjem incidentu. Nakon Kruševog dola i Luke izašlo bi se na vrata Žepe. Eto, tu ćeš naći priču o Zlovrhu. I o Luci.

Kada pogledaš u knjige, vidiš da za mnoga naša sela njihova priča kao da je započela baš onda kad su spaljena i do temelja srušena. Ali, eto, priča se na tome nije završila. Jer, ljudi se vraćaju.

Kuća po kuća, Luka se obnavlja. Nije kao nekad, ali je Luka tu, i u njoj Lučani. Svako malo obiđem svoje rodno selo, razgovaram s povratnicima, pokušavamo riješavati sve ono što ovoj mjesnoj zajednici treba da bi se održao povratak, da bi ljudi imali motiv da tu budu, da se ljeti čuje smijeh djece. I nekako grabimo.

Ali, sjećanja su bolna. Svaki čovjek sa cijele naše regije ima neku svoju tešku priču i sudbinu, dugi spisak najbližih kojih više nema, baš tako da prolazak uniformisanog lica, pucanj u daljini, ili neka tabla, ili znak što je vide uživo ili na televiziji izaziva nepovjerenje i strah.

I simbolika, i strateška važnost

Baš na tom mjestu, u kojem ima i simbolike, i takozvane strateške važnosti, vjerovatno je jednog jutra nekom od pokvarenih i zlobnih umova iz policije ili Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a palo na pamet da "odradi" jednu poluvojnu vježbu. I još kažu - nije jedina, rađene su još dvije-tri na drugim lokalitetima. Vježba valjda nije "pokazna", ili jeste, pokazna prema povratnicima.

Najavljena možda jeste, ali nije u zvaničnim dokumentima, a ni Bošnjacima sela Luka. Jer, zašto bi Republika Srpska najavljivala svoje predstave onima koji su prve mete njihovih "terenskih igrača" iz specijalne jedinice?

Da smo bilo gdje u Federaciji Bosne i Hercegovine danas i da se dogodi da neko iz specijalnih jedinica odluči odraditi nenajavljenu vježbu specijalaca i opkoliti neko srpsko povratničko selo, uvjeren sam da bi Sarajevo bilo na nogama. I s pravom bi bilo.

Bošnjački lideri bi se morali pravdati Valentinu Inzku, ili kome već od predstavnika međunarodne zajednice, tražilo bi se ko je odgovoran, da barem "neka glava leti" za tu glupost, a Radio-televizija RS-a bi održala vanredni program. Milorad Dodik bi prijetio da će poslati MUP-u RS-a da štiti Srbe povratnike, drama bi trajala danima.

Građani drugog reda

Međutim, "nije isto". Mi smo se, izgleda, morali naviknuti da smo građani drugog reda u RS-u. U tom sistemu nije vijest kada pretuku povratnika u Vlasenici, ili kada specijalci vježbaju "poznavanje terena" po bošnjačkim selima.

Kažu da je vježba dio rutinskog programa nove generacije "regruta" u paravojnim formacijama koje se razvijaju pod zamaskiranim nazivima specijalnih jedinica. Kako kaže direktor i ministar, "sutra trebaju poznavati teren", i naravno, pratiti naređenja. U tom odnosu se samo zna koja je naredba stigla iz Banje Luke.

Ovog puta su zablokirali put, čisto da se pošalje poruka. Spremni su. Vježbe policije RS-a više nisu oslobađanje taoca, sada se uglavnom svode na "brzu i efikasnu" opsadu povratničkih sela. Takve stvari nema u udžbenicima. Zapravo, vjerovatno ima. Morao je i Beara iz nečeg naučiti ono što je proveo krvavog jula 1995. godine. Koliko se on za taj trenutak spremao, da li je već odavno znao za zadatak na kojem će "volontirati"?

Jedno je sigurno - danas smo saznali koliko treba takvoj vijesti da stigne do Sarajeva. A odgovor? Prekasno ili nikada.

I tako, kad Banja Luka sljedeći put bude vježbala u Luci, možda odgovor iz Sarajeva nikome neće ni trebati, neće nas biti, navikli smo da nas nestaje...

Izvor: Al Jazeera