08212019sri
Last updateuto, 20 avg 2019 4pm

U fokusu

Bijelo Polje: Spomenik zločinu, nagrada i dalje u rukama zločinca

Kako označiti saznanje da će se bjelopoljski, tri metra visoki spomenik žrtvama iz stanice Štrpci, nalaziti samo nekoliko desetina metara udaljen od mjesta na kome je ratni zločinac Radovan Karadžić dobio najveće književno priznanje grada– nagradu "Risto Ratković"? I to upravo 1993. godine, kada se desio i zločin u Štrpcima!
Nagrada za zločin? Ili, zločin za nagradu? Svejedno!

Postoje postupci u životima država, gradova, ljudi…koji djeluju kao kajanje. Nekada iskreno, češće nedovoljno uvjerljivo, gotovo uvijek uz otpor onih kojima je ta emocija strana. No, čak i kada postoji kajanje iskazano djelom, vrijeme će jednom izbrisati dileme o (ne)iskrenosti gesta. Ostaće simbol jednog vremena.

Kada uskoro u Bijelom Polju osvane spomenik visok tri metra posvećen žrtvama iz voza u stanici Štrpci, biće to svjedočanstvo. Na skulpturi će biti uočljivi ostaci žrtava i njihove stvari – kosti, novčići, naočare, djelovi odjeće i obuće, čak i Miki Maus! Sve ono što je trebalo biti poklon - izvor sreće, na spomeniku će se naći u ostacima nesreće i reljefu zločina!

I zasigurno će biti onih koji će sa čuđenjem buljiti u taj visoki simbol zla. Biće im nejasno zašto se to idejno rješenje svjetski priznatog umjetnika Zlatka Glamočaka našlo baš tu, u srcu grada koji je znao da, možda i nehatom svojim, “pomiri” krajnosti. Da podari raznim Lukićima i ostalim paravojskama one najgore. Ali i da – uprkos svojoj nacionalnoj komplikovanosti, očuva mir.

,,SAT ŽIVOTA“

 “Svi memorijalni spomenici na svijetu su na neki način obilježje jedne kulture i prostora, pa čak i jezika” – zna da ustvrdi iz svoje pariške vizure Zlatko Glamočak, autor budućeg spomenika u Bijelom Polju. Njegovo djelo koje će se zvati ,,Sat života“, u čast jednom satu koji je otac nosio sinu, a koji i danas kuca, postaće sjećanje na Štrpce. Ali, ne samo na taj zločin. Jer, vrijeme zla koje je odvelo u smrt ljude iz voza kojima je u nenapisanoj optužnici glavni “dokaz” bilo nepoželjno ime, porodilo je bezbroj sličnih nepočinstava. 0 0 01 risto

 Glavni podgorički bulevar u tom se vremenu zvao Nemanjinim imenom. Okupatorskim. Etnički očišćena Foča, nakon Dejtona se samoprozvala Srbinje. To je bio lingvistički genocid.

 Ali, što činiti sa “bjelinom” Bijelog Polja? Kako označiti saznanje da će se bjelopoljski, tri metra visoki spomenik žrtvama iz stanice Štrpci, nalaziti samo nekoliko desetina metara udaljen od mjesta na kome je ratni zločinac Radovan Karadžić dobio najveće književno priznanje grada – nagradu “Risto Ratković”? I to upravo 1993. godine, kada se desio i zločin u Štrpcima!

Nagrada za zločin? Ili, zločin za nagradu? Svejedno!

U Crnoj Gori je već odavno znano da se zarad trenutnih, ličnih ili grupnih interesa mogu urušavati preostali moralni principi i ionako posrnuli vrijednosni sistem. Sve zarad lažnog konsenzusa i potrebe da se nekome dopadnu. Ranije Slobodanu Miloševiću i srpstvu. Danas Evropi, NATO-u, Bošnjacima…

 LUSTRACIJA PUŽEVIM HODOM

 Sa jedne strane spomenika biće ispisana imena žrtava, a sa druge će biti reljef. To će, kaže umjetnik, predstavljati jedan odraz, lik u ogledalu, dvojnost postojanje-nepostojanje, odnosno bjelinu i čistotu nevinih žrtava čija je jedina greška bila što su u tom trenutku bile tu.

 Umjetnika je na počecima stvaralaštva inspirisao Aušvic. Zatim Buhenvald, Jasenovac... A onda se vratio na događaje koji su se desili kod nas. Na naše Štrpce. Možda jednom i na Bukovicu, deportaciju, Kaluđerski laz, Morinj…

Postavljanje spomenika u Bijelom Polju možda će se karakterisati kao lustracija puževim hodom? Ili pak, tek puki incident? Kako god.

 Ipak, za moralni i vrijednosni preporod crnogorskog društva, to neće biti dovoljno. Još će mnogo mutne vode odnijeti Lim i Morača dok se ne dese naznake jednog takvog pregnuća.

Za početak, barem bi oni koji su nakon Karadžića dobili nagradu “Risto Ratković”, a zore se svojim crnogorstvom, dok budu gledali tri metra visoki spomen žrtvama Štrbaca, mogli da se odreknu svog priznanja. Makar dok ne bude oduzeto Radovanu. Zaboga, zar ih je potrebno podsjećati da bi to bio simboličan, a tako veliki gest!?

 Nebojša Redžić

  • Najnovije

  • Najcitanije

Lice Fokusa

Previous Next
Enisa Nikaj, pjevačica i tekstopisac iz Njujorka: Ime za koje će se tek čuti Prvi singl, Burn This Bridge, Enisa je objavila u septembru 2016. godine, a imao je više od 115.000 sinhronizovanih video zapisa napravljenih za njenu pjesmu na aplikaciji Musically, sa milionima korisnika. To je dovelo do toga da je pjesma osvojila 2. mjesto na takmičenju “Next Wave October”, a video su premijerno prikazivali Billboard i iHeart Radio
Lice Fokusa: Elma Kolenović Osamnaestogodišnja Elma Kolenović jedna je od najzaslužnijh članica fudbalskog tima Fairleigh Dickinson univerziteta (FDU) koji je, prvi put u svojoj istoriji, osvojio NEC Conference takmičenje u ženskom fudbalu. I to bez poraza! Elma, o čijim uspjesima je Portal Revije Fokus ranije pisao, je freshmen i dala je pet golova i imala sedam asistencija. FDU se, takođe, prvi put automatski plasirao na NCAA turnir među 64 najbolja univerzitetska tima za ovu školsku godinu. Zahvaljujući dobrim ocjenama u školi i dobrim igrama na terenu, Elma ima punu stipendiju na ovom privatnom univerzitetu. Elma Kolenović živi u Njujorku, a porijeklom je iz Gusinja. Jedna od njenih želja je i da obuče dres reprezentacije Crne Gore. Inače, Haris, stariji Elmin brat, nastupa za ekipu Stony Brook univerziteta.
Lice Fokusa: Dino Radončić Šesnaestogodišnji Dino Radončić je košarkaš koji "prijeti" da će jednog dana igrati na NBA parketima. Trenutno nosi dres Reala iz Madrida, a o kakvom se talentu radi možda najbolje govori podatak da ga je specijalizovani košarkaški sajt Eurohopes proglasio za najvećeg talenta u svom uzrastu u Evropi. Dino je rođen 8. januara 1999. godine u Njemačkoj, ali je rano djetinjstvo, školovanje i početak košarkaške karijere započeo u Zrenjaninu, rodnom gradu svoje majke. Prve košarkaške korake napravio je u KK „Storm Zrenjanin” sa deset godina, a u selekciji kadeta njegov tim je već tada bio prvak države. Od tada je njegova karijera krenula vrtoglavom uzlaznom putanjom. Dino je od 2. septembra 2013. igrao u Barseloni, gdje je u potpunosti opravdao svu medijsku pažnju koju je plijenio i sa tim klubom osvojio titulu. Bio je najbolji igrač tima sa prosjekom od 25 poena, 11 skokova i osam asistencija. Postao je najmlađi stranac u istoriji koji je došao u katalonski klub… Međutim, Barselonin ljuti rival je nastojao da Radončića dovede u svoje redove, i uspio je u tome. Dino se, naravno, revanširao sjajnim partijama i u dresu kraljevskog kluba - donio je Realu titulu nakon decenijskog posta. Prošlog mjeseca, u finalu „el klasika“ protiv Barselone, ovaj, 201 centimetar visoki košarkaš, ubacio je 18 poena, imao 11 skokova i šest asistencija, pa je s pravom proglašen za najboljeg igrača finala. Dino je, inače, sin Damira Radončića, proslavljenog rukometaša, koji je igrao u najjačim evropskim ligama, i oblačio dresove reprezentacija Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i SAD. Dinova majka Vanja je bivša odbojkašica.
Binais Begović Iron Man Magazine, vodeći svjetski bodibilding i fitnes magazin i svjetski lider informacija o treninzima iz tih oblasti, objavio je da su preduzetnik Binais Begović i njegova supruga, dr Catherine Begović, kupili tu kompaniju... OPSIRNIJE
Maša i Adis Gutić   Maša je poznata svjetska manekenka, a od ljetos i zvanično naša snajka. Adis se već dugo godina bavi manekenstvom i glumom. Imao je glavne uloge u filmovima Fatalis i Marco Polo.
Ajla Karajko Dvadesetdvogodišnja Ajla Karajko iz Travnika jedna je od sedam najboljih studentkinja u SAD po ocjeni magazina „Glamour“. Humana, vrijedna, nenametljiva, dobitnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, od malena niže uspjehe i odlučno korača ka novim izazovima. Iako je tek na pragu treće decenije, Ajla ima biografiju kao malo ko od njenih vršnjaka. Ipak, uspjeh je nije promijenio, pa i danas mašta kao kad je to radila kao djevojčica u ratom zahvaćenoj Bosni. Ajla, koja ovih dana na Kolumbija univerzitetu ostvaruje svoje snove, otvorila je sebi vrata brojnih svjetskih institucija, ali nikada nije zaboravila svoju domovinu i svoj narod, pa je u rodnom gradu realizovala niz projekta, među kojima i izgradnju Sigurne kuće „Nada“... OPŠIRNIJE
Alen Kolenović Kada se uskoro u američkim kinima pojavi naučno fantastični film „Vesuvius“, filmski ljubitelji će biti u prilici da na djelu vide Alena Kolenovića, koji u filmu igra ni manje ni više nego – glavnu ulogu. Alen je rođen 18. decembra 1988. godine u Gusinju. Već 1991. godine njegova se porodica doselila u SAD, gdje je Alen ubrzo pokazao svoj talenat. Sa svojih šest godina počeo je trenirati karate, gdje je ostvario dobre rezultate. Nosilac je crnog pojasa drugi dan, a širom SAD je osvojio brojne medalje i pehare. Pored karatea, bavi se i drugim sportovima. Na daskama koje život znače stao je još dok je pohađao studije na State University Of New York – State University At Stony Brook, gdje je diplomirao sa desetkom. Pri završnoj godini studija pohađao je časove glume, da bi poslije završenih studija upisao i završio trogodišnju školu za glumu u poznatom „William Esper studiju“ u Njujorku. Igrao je u nekoliko pozorišnih predstava na Brodveju: „The Train“, „Belgrade Trilogy“, „Fare Game“ i „Meridian, Mississippi Redux“.  Kolenović je imao i nekoliko filmskih i serijskih uloga...    

Video dana

VIC NEDELJE

    Mujo i hodža      
    Mujo i hodža

    Došao Mujo kod hodže i kaže: - Fata me vara.

    Hodža: - Razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu, volim je.

    Hodža: - Onda se ne razvodi.

    Mujo: - Ali stalno mi je to na umu.

    Hodža: - Pa, razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu zbog djece.

    Hodža: - Onda se nemoj razvesti.

    Mujo: - Ali ne mogu joj oprostiti.

    Read more...