NATO, nego što!

U fokusu

NATO, nego što!

Bez sumnje, kao aksiom se može postaviti sljedeća teza: protivnici ulaska Crne Gore u NATO danas su samo oni stanovnici Crne Gore koji se potajno nadaju da je njena suverenost privremena, a da je naša budućnost u nekoj novoj zajednici sa sjevernim susjedom!


 

Da će “posljednji Staljinov brk u Evropi biti obrijan u Crnoj Gori”, napisao je prije skoro dvije decenije crnogorski književnik Jevrem Brković. Nekako je svima to bila ascijacija na tadašnjeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića koji je ipak, relativno rano, iskočio iz ekipe svojih “mladih, lijepih i pametnih” saboraca.

Jedan drugi brk, ipak će, kada se svedu računi, biti mnogo fatalniji po Crnu Goru. Uprkos odavno proklamovanim ciljevima naše spoljne politike o evroatlanskim integracijama, crnogorski brod je upravo u periodu teško izvojevane nezavisnosti, žestoko počeo posrtati na evroatlanskom kursu. Novi ministar - kako je bezvezno sebe označio – “vanjskih” poslova Milan Roćen, učinio je sve da slovensku ljubav koju je donio iz ambasadorskih dana u Moskvi, pretvori u konkretno činjenje koje će značiti približavanje “majci” Rusiji.

U to vrijeme najodaniji i najuticajniji Đukanovićev čovjek, Roćen je lagano izdejstvovao okupaciju crnogorskih prirodnih resursa od strane ruskih tajkuna. Od KAP-a koji je, uz viski ili bez njega, dat u ruke Olegu Deripaski, do ogromnih zemljišnih parcela koje su, uglavnom prljavim novcem pokupovali upravo Rusi, postavši time vlasnici gotovo četvrtine teritorije države.

Ohrabreni snaženjem svog uticaja u tradicionalno prijeteljskoj Crnoj Gori, Rusi tada nijesu imali dilemu da će i nas uključiti u projekat uzdizanja Rusije u Evropi, ili ‘nove evropske bezbjednosne arhitekture’, kako je to još 2009. godine formulisao tadašnji predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev.

Brk je obrijan

Indikativno je da se Đukanovićev najbliži saradnik povukao sa svoje uticajne funkcije odmah nakon početka pregovora o članstvu Crne Gore u Evropskoj uniji. Ili, neposredno nakon što je intenzivirana priča o potrebi što skorijeg članstva Crne Gore u Alijansi.

Odlaskom Roćena iz izvršne vlasti ljeta 2012. godine, dolazi do slabljenja ruskog uticaja u Crnoj Gori. Upravo u tom periodu, počeo je da se urušava najveći crnogorski razvojni resurs – Kombinat aluminijuma, a prodaja nekretnina ruskim državljanima gotovo da je zaustavljena.

Zvanična Crna Gora se morala opredijeliti. Laviranju između Istoka i Zapada - shvatio je to i Đukanović – bližio se kraj. Takvo umijeće, bastalo je valjda jedino Josipu Brozu, a premijer je, uprkos pokušaju da se ponaša po njegovom receptu, konačno shvatio da nema taj dar.

Upravo dolaskom premijera u pokušaju Igora Lukšića na čelo crnogorske diplomatije, put ka Evropi i NATO-u shvaćen je kao nedvosmislen. Altermative više nije bilo. Još manje skrivenog šurovanja sa Rusima, kakvo je inaugurisao Roćen.

Valjda shvativši da im Crna Gora lagano izmiče iz ruku, ruski vojni ataše zvanično je lani zatražio da ruska flota na Mediteranu koristi luke Bar i Kotor za stacioniranje i servisiranje ruskih vojnih brodova i “drugih materijano-taktičkih potreba, snabdijevanja gorivom i potrepštinama”.

Ruska vojna delegacija nije posjetila crnogorsko Ministarstvo odbrane, iako je to traženo diplomatskim putem, pa tako nije došlo ni do stacioniranja ruskih brodova na Crnogorskom primorju.

Zvanična Moskva trudila se da obuzda bijes, a ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Čepurin mogućnost crnogorskog priključenja NATO-u ‘diplomatski’ je označio kao ‘majmunski posao’.

Karakterišući takvu izjavu kao “skandal i u diplomatskom i u političkom smislu”, crnogorska ministrica odbrane Milica Pejanović – Đurišić poručila je da “ne postoji potreba da bilo ko, kako god da je veliki ili mali, drži lekcije Crnoj Gori i njenim građanima u smislu onoga što je njihova budućnost i opredjeljenje”!

Neprijateljska izjava

Nedavna posjeta premijera Mila Đukanovića SAD-u bila je značajnija od svih dosadašnjih. Ako je krajem devedesetih premijer odlazio u Vašington kako bi poslužio kao karika u lancu koji se stezao oko Miloševićevog vrata, a tadašnje i kasnije susrete sa Klitonom i Obamom koristio samo za fotografisanje, ovoga puta sve je imalo mnogo višu dimenziju.

Iako se sreo ‘samo’ sa potpredsjednikom SAD-a Džozefom Bajdenom, to ne umanjuje značaj dogovora, valjda i obećanja, da i NATO zaista želi Crnu Goru u svom sastavu.

Shvatila je to svojim kanalima i zvanična Moskva (btw- otkuda Roćen u delegaciji?), pa potom pokazala da je, kada je u pitanju Crna Gora, izgubila i posljednje ostatke diplomatskog takta. Štaviše, njihov paternalistički ton skoro da miloševićevski ukazuje na razočaranje što je dijete sa kojim su računali, krenulo ‘krivim putem’.

Đukanovićeve izjave u Americi (koje izjave?), zvanična Moskva je označila „neprijateljskim“, pa to začinila konstatacijom da je u pitanju “politički čin koji je u suprotnosti sa tradicionalnim prijateljstvom i međusobnom pomoći među narodima naših zemalja“.

- U svojim nastupima Milo Đukanović je dopustio i neprijateljske izjave na račun Rusije, koje u kombinaciji sa pridruživanjem Crne Gore sankcijama EU protiv Rusije izazivaju duboko razočarenje, navodi se, između ostalog, u saopštenju Ministarstva spoljnih poslova Rusije objavljenom početkom sedmice.

I sve to u danima kada nakon aneksije Krima i agresije na Ukrajinu po Miloševićevom receptu (“ Rusija nije poslala vojsku na istok Ukrajine”), Putinova država neskriveno pokazuje imperijalne ambicije, sve od Finske do (mislili su) Crne Gore.

Baš zato, Bajdenovo obećanje (?) da će SAD lobirati da Crna Gora uskoro dobije poziv za članstvo, doima se kao nasušna potreba.

Mi i NATO

Upravo činjenica da je Zapad odćutao rusku aneksiju Krima (Ukrajina nije članica NATO) ukazuje da političko-propagandna ofanziva za ulazak u NATO, mora biti prioritet naše, ne samo spoljne politike.

Analogija nam nameće razmišljanje o sumornim scenarijima po kojima bi djelovi Crne Gore, ostane li van Alijanse, mogli osvanuti u susjednim državama. Valja to preduprijediti, posebno u kontekstu činjenice da zvanična vlast nema petlju da to na direktan način objasni građanima. Za to vrijeme, iz opozicije maliciozno ponavljaju pitanje: ko je to prijetnja teritorijalnom integritetu Crne Gore?

Ako izjava predsjednika susjedne države da se “Srbija nikada neće pomiriti sa nezavisnošću Crne Gore”, pa hajde da dodamo, crtanje novih mapa komšije Koča Danaja, ne nude odgovor na pitanje opozicije, onda tu neko nije normalan. O širenju ruskog uticaja na Mediteran, gdje se računalo na Crnu Goru kao interesnu zonu, suvišno je trošiti riječi.

Stoga, kao aksiom, može se postaviti sljedeća teza: protivnici ulaska Crne Gore u NATO danas su samo oni stanovnici Crne Gore koji se potajno nadaju da je njena suverenost privremena, a da je naša budućnost u nekoj novoj zajednici sa sjevernim susjedom!

I upravo takvi, o apsurda, usuđuju se da kažu da bi Crna Gora ulaskom u NATO, izgubila dio svog suvereniteta. Tako mi njihove brige o suverenosti Crne Gore!

Valja ponoviti: član 5 Vašingtonskog sporazuma, osnovna je odredba tog vojno-političkog saveza: “napad na jednu članicu NATO smatra se napadom na cijelu Alijansu”!

Zbog svega, ispada da je NATO baš danas i baš ovdje, potrebniji Crnoj Gori, nego Crna Gora NATO-u. Shvate li to što prije i u Vašingtonu, i u Briselu, i u Podgorici, biće dobro za sve. Moskva je to, sudeći po svemu, već shvatila.

Nebojša Redžić