02252018ned
Last updatened, 25 feb 2018 3am

 

U fokusu

Izbjegnuta katastrofa: Lažna uzbuna na Havajima lako je mogla da preraste u tragediju nesagledivih razmjera

Ako mislite da su greške, i još važnije, pogrešno tumačenje događaja danas nemogući, pogledate samo dvije stvari u slučaju lažne uzbune na Havajima - prvo, Bijela kuća je inicijalno rekla da je poruka uzbune bila vježba, a funkcioneri sa Havaja su kasnije potvrdili da je bilo riječ o grešci. Drugo, prošlo je punih 38 minuta prije nego je sistem za uzbunu poslao novu poruku u kojoj je objavljena greška. Ako je čak i Bijela kuća krivo pročitala situaciju, pomislite samo šta je prolazilo kroz glave funkcionera u Pyongyangu

Foto: YouTube/Printscreen

Stanovnike američke savezne države Havaji u subotu ujutro prestravila je poruka koja im je na mobilne telefone stigla od Agencije za upravljanje izvanrednim situacijama.

"Prijetnja balističkog projektila na Havajima. Odmah potražite sklonište. Ovo nije vježba”, pisalo je u poruci zbog koje su stotine hiljada ljudi u panici tražile zaklon ili rezignirano čekali udar od kojeg se sakriti ne može.

Srećom, uzbuna se pokazala lažnom, produkt prilično epohalne pogreške anonimnog radnika koji je "pritisnuo krivo dugme ". No, prošlo je punih 38 minuta prije nego što su stanovnici i turisti na Havajima saznali da je uzbuna lažna. Stručnjaci upozoravaju da ovaj primjer pokazuje koliko je zapravo veliki rizik od nenamjernog, nazovimo ga i slučajnog nuklearnog rata koji bi mogao da izbije između SAD-a i Sjeverne Koreje.

A da bismo to bolje razumjeli dovoljno je pogledati tragediju leta 007 Korean Airlinesa, piše Max Fisher za New York Times. U velikom tekstu koji na engleskom jeziku možete pročitati na web stranici NYT-a, Fisher demonstrira kako je jedan srušeni avion mogao da dovede do nuklearnog rata između SAD-a i Sovjetskog Saveza i kako takav incident nije nezamisliv ni danas, iako s malo promijenjenim protagonistima.

Prvog septembra 1983. korejski putnički avion na putu iz Anchoragea za Seul zabunom je ušao u sovjetski vazdušni prostor. Oficiri sovjetske vazdušne odbrane mislili su da je riječ o američkom špijunskom avionu koji je letio u blizini i pokušali su da uspostave kontakt. Nakon toga su ispalili i hice upozorenja. Kako nisu dobili nikakav odgovor, oborili su avion sa 269 putnika i članova posade. Niko nije preživio.

Za ovu priču puno je važnije ono što se dogodilo nakon toga. Iako je vrlo brzo postalo očito da je riječ o ljudskoj grešci, uzajamno nepovjerenje između dvije supersile i logika nuklearnog zastrašivanja gurnule su Washington i Moskvu prema sukobu koji ni jedna strana nije željela.

ATMOSFERA NEPOVJERENJA

Nepotpune informacije, agresivna "odbrambena" politika i odgovori koji traju tek nekoliko minuta mogli su da rezultiraju nuklearnim ratom - a riječ je o situaciji koja ni danas nije nezamisliva kada su u pitanju SAD i Sjeverna Koreja.

U ranim 80-tim, vremenu uzavrelih strasti između SSSR-a i SAD-a, američki predsjednik Ronald Reagan je sovjetske vlasti proglasio "carstvom zla" koje se mora privesti kraju. Prošle godine Bijela kuća Donalda Trumpa nije se libila sličnih kovanica i prijetnji prema Sjevernoj Koreji, čak sugerišući da ni vojna intervencija nije isključena ako Kim Jong Un ne odustane od nuklearnog programa i razvoja balističkih projektila. Čiji se domet, pomenimo i to, povećao toliko da danas prema stavu mnogih vojnih analitičara može dosegnuti bilo koji dio kontinentalnog SAD-a.

Foto: YouTube/Printscreen

Samo po sebi, obaranje aviona Korean Airlinesa moglo je proći kao tragična greška. No, obje supersile tek su djelimično shvatale šta se zaista dogodilo na samom rubu sovjetske teritorije. U atmosferi nepovjerenja funkcioneri i birokrate obje strane počeli su da sunjaju da "oni drugi" nastoje da ih zavaraju. Moskva je primila oprečne izvještaje o tome jesu li njihovi piloti srušili putnički ili špijunski avion, a sovjetski vođe su, logično, bile sklonije da vjeruju priči svojih oficira. Stoga, kad su javno rekli da je bila riječ o legalnom presretanju i obaranju američkog aviona koji je povrijedio njihov vazdušni prostor, vodeći političari u SAD-u, svjesni da je to laž, pretpostavili su i da sovjetski vođe namjerno lažu. Bilo je to namjerno rušenje putničkog aviona i zapravo neslužbena objava rata, smatrali su neki.

Sa druge strane, u Washingtonu su počinjene praktično identične greške u zaključivanju. Reagan je optužio Moskvu da su namjerno oborili civilni avion i objavio da je sovjetsko društvo trulo i željno svjetske dominacije. Da stvar bude bizarnija, CIA je tog jutra za predsjednika pripremila izvještaj u kojem stoji da je obaranje aviona vrlo vjerojatno bila posljedica ljudske greške. Reagan, izgleda, nije vidio taj dio. Pomislite samo kakav bi slučaj bio sa Trumpom, notornim po tome da nije u stanju da pročita memorandum na A4 stranici, a kamoli duži izvještaj.

Sovjetski lideri 1983. nisu razmatrali mogućnost da se Reagan nije dobro informisao, već su pretpostavili da namjerno laže o njihovim namjerama. Neki su čak zaključili da je SAD nekako namamio sovjetsku protivvazdušnu odbranu da obori avion kako bi imali opravdanje za napad, za koji su vjerovali da se može dogoditi svakog trenutka.

VAŽNO JE DA NAPADNEŠ PRVI

U suštini, i jedni i drugi su iz tuđih iščitavali namjernu provokaciju, što je samo jačalo sumnje ideološki zadojenih političara i generala lakih na obaraču. A ako je rat neminovan, logika nuklearnog zastrašivanja nalaže da se mora napasti - prvi.

U današnje vrijeme tehnologija balističkih projektila i nuklearnog oružja došla je do nivoa u kojem jedna sila može gotovo potpuno razoružati drugu u nekoliko minuta (izuzev nuklearnih podmornica na moru i možda aviona s nuklearnim projektilima, ali i to samo u slučaju sila koje su ostvarile mogućnost nuklearne trijade - što Sjeverna Koreja nije). No, to je izazvalo logiku po kojoj moraš opaliti prvi, čak i ako misliš da je to na temelju greške, da bi spriječio uništenje vlastite države.

U 80-im godinama je takva atmosfera rezultirala time da su SAD i SSSR-a nekoliko puta bili na samom rubu rata, čak i ako je povod bila tehnička greška. Nerijetko se događalo da su funkcioneri s obje strane imali tek nekoliko minuta za odluku o pitanju da li uzvratiti na naizgled neminovni napad druge strane, bez mogućnosti da provjere je li on zaista započet ili nije. Opet, logični odabir u atmosferi nuklearnog zastrašivanja bio bi da opališ prvi.

Sa Sjevernom Korejom taj rizik je još veći, budući da Kim Jong Un na raspolaganju ima "tek" deset ili 20 nuklearnih bojnih glava (možda malo više, možda malo manje), pa mora opaliti prvi ako želi da spriječi uništenje svoje države u slučaju izbijanja rata.

“Iako je zastrašivanje/kontrolisanje Sjeverne Koreje daleko poželjnija solucija od preventivnog rata, ona nije bez rizika. I mogla bi podbaciti”, napisao je juče na Twitteru vojni analitičar Kingston Reif.

Foto: YouTube/Printscreen

Ako mislite da su greške, i još važnije, pogrešno tumačenje događaja danas nemogući, pogledate samo dvije stvari u slučaju lažne uzbune na Havajima - prvo, Bijela kuća je inicijalno rekla da je poruka uzbune bila vježba, a funkcioneri sa Havaja su kasnije potvrdili da je bilo riječ o grešci. Drugo, prošlo je punih 38 minuta prije nego je sistem za uzbunu poslao novu poruku u kojoj je objavljena greška. Ako je čak i Bijela kuća krivo pročitala situaciju, pomislite samo šta je prolazilo kroz glave funkcionera u Pyongyangu.

KOBNA GREŠKA

Da je do ove uzbune došlo u vrijeme povišenih tenzija, na primjer neposredno nakon testiranja sjevernokorejskog projektila, Kim Jong Un i njegovi generali mogli su iz poruke uzbune pogrešno izmišljanje povoda za američki napad, kao što su to Sovjeti mislili 1983. Jer nije da neki američki funkcioneri, počevši od samog predsjednika, nisu prijetili napadom na Sjevernu Koreju.

Sa druge strane, šta da je Trump pomislio da je uzbuna prava, upozorava Vipin Narang s MIT-a.

“Američki predsjednik vidi poruku uzbune koja kaže da projektil ide prema Havajima, okrene se prema svom pomoćniku koji stalno drži nuklearnu loptu (crnu aktovku kojom predsjednik može narediti nuklearni napad iz za to predviđenih komandnih centara, op. a.) i izda autentičnu i valjanu zapovijest za nuklearni napad na Sjevernu Koreju. Mislite da se to ne može dogoditi?

Za razliku od 1983, niko nije poginuo u lažnoj uzbuni na Havajima. No, to nije nužno da bi rat započeo. Samo tri sedmice nakon rušenja leta Korean Airlinesa, sovjetski sistem ranog upozorenja pogrešno je registrovao masovno lansiranje američkih projektila. Nuklearni rat tada je bio spriječen samo zahvaljujući prisebnosti sovjetskog oficira koji je bio na dužnosti i koji je na temelju vlastitog iskustva, dedukcije i, prije svega intuicije, zaključio da je riječ o grešci sistema. Njegovo ime je Stanislav Petrov i vrlo vjerojatno je osoba najzaslužnija što danas ne živimo u postapokaliptičnoj noćnoj mori u svijetu razorenom nuklearnim oružjem. Ili da uopšte živimo.

Sjeverna Koreja je znatno više ranjiva od SSSR-a u slučaju nuklearnog napada (manja i daleko slabija država), što njihovim oficirima ne ostavlja puno vremena da sami prosude realnost i ozbiljnost prijetnje. Pitanje je bi li se u njihovom slučaju našao neki prisebni Petrov i spasio, ako ne svijet, onda milione života sigurno. 

Uostalom, i Ronald Reagan je u svojim memoarima istakao da je incident s avionom pokazao koliko je potrebna kontrola nuklearnog naoružanja, a Mihail Gorbačov je upozorio da bi rat vrlo lako mogao da počne ne zbog političke odluke, nego zbog greške.

Ovaj put smo to izbjegli. No, vjerujete li da će Trump i Kim Jong-un zadržati prisebnost u slučaju novih grešaka ili incidenta?

Izvor: Jutarnji.hr

  • Najnovije

  • Najcitanije

OBAVJEŠTENJA O SMRTI, POMENI I SJEĆANJA NA NAJMILIJE

No result.

ANKETA

Ko od potencijalnih kandidata ima najveće šanse da postane predsjednik Crne Gore?

Video dana

VIC NEDELJE

    Kineski slikar      
    Kineski slikar

    Kaže snaha svekri:

    -Vi se baš dobro držite, trebali bi ste otići kod nekog kineskog slikara da vas naslika.

    -Baš ti hvala, a što baš kod kineskog?

    Read more...