11142019čet
Last updatečet, 14 nov 2019 3pm

U fokusu

U Beču vlada strah od balkanskih salafista: Sve se vrti oko Nedžada Balkana

Radikalni islamisti, većinom s područja bivše Jugoslavije, okupljali su se u džamiji Sahaba oko bivšeg kik-boksera Nedžada Kučević Balkana. Sigurnosne službe smatraju da on stoji iza Vijesti Ummeta, web-stranice koja “na naš” prevodi materijale ISIL-a, njihova službena saopštenja i videoporuke. Kučević je porijeklom iz Tutina, a u Njemačkoj je prije vjerskog prosvjetljenja gradio karijeru kik-boksera

Mirna ulica, svijetlo obojenih trospratnica, ni petsto metara od Ringa koji opasuje najstroži centar Beča, od Volkstheatra i velike izložbe u Leopoldmuseumu o Beču 1900, u vrijeme najvećeg sjaja prijestonice Austrougarske Monarhije koja je početkom prošlog vijeka imala 300.000 stanovnika više nego danas. Tu, malo izvan bečke buke i najvećeg sjaja, na adresi Lindengasse 1, nalaze se hipsterski restoran, studentsko udruženje mladih hrišćana i psihološka ordinacija bračnog para Grohs.

Ugodno je ovdje živjeti: od proljeća u ovu se mirnu ulicu preselio trendovski Rundbar, sada R&bar, restoran uređen u stilu pedesetih, preko puta je šarmantna pekara. Sve je tu elegantno, fino, decentno: nekoliko ulica dalje crveni plakat poziva vas na vikend predavanja iz marksizma, o tome kako prepoznati fašizam i kako se boriti protiv širenja netrpeljivosti prema muslimanima.

Ovdje vas Rund poziva na čaj: u nedjelju od 15 do 21 sat. Osam stanova u zgradi na broju 1 je prazno, ili njihovi stanari ne žele da im se znaju imena. Tu negdje među tim bijelim poljima je ono koje aktivira zvono u stanu na drugom spratu, gdje je na rat protiv nevjernika pozivao Nedžad Balkan, jedan od lidera islamskih radikala u ovom dijelu Evrope, na potezu od Beča do Skoplja. Danas džamiju Sahaba pamti samo Google maps.

Radikalni islamisti, većinom s područja bivše Jugoslavije, okupljali su se u džamiji Sahaba oko bivšeg kik-boksera Nedžada Kučevića Balkana. Sigurnosne službe smatraju da on stoji iza Vijesti Ummeta, web-stranice koja “na naš” prevodi materijale ISIL-a, njihova službena saopštenja i videoporuke. Nedžad Kučević porijeklom je iz Tutina kod Novog Pazara, a u Njemačkoj je prije vjerskog prosvjetljenja gradio karijeru kik-boksera.

Vjeruje se da je on vrbovao Mevlida Jašarevića, koji je pucao po američkoj ambasadi u Sarajevu. Ovdje danas nema nikakvog traga islamskih radikala, ali nema ni u otmenom 2. okrugu, gdje je u džamiji Altun Alem propovijedao Mirsad Omerović, poznat kao Abu Tejma.

Čitava Austrija se digla na noge kad je u aprilu prošle godine otkriveno da su dvije djevojčice, Sabina Selimović (15) i Samra Kešinović (16), pobjegle u Siriju. Djevojčice su odlazile na vjeronauku u džamiju Altun Alem, smještenu u podrumu zgrade u Leopoldstatu. U velikoj akciji pred kraj prošle godine sprovedenoj u Grazu, Linzu i Beču, austrijska policija uhapsila je Mirsada Omerovića i još 12 osoba pod sumnjom da vrbuju dobrovoljce za priključivanje teroristima ISIL-a.

U jednoj od najvećih antiterorističkih akcija u istoriji Austrije uhapšen je Omerović, austrijski državljanin i otac petoro djece. Austrijanci smatraju da je on portparol evropskog ogranka ISIL-a, sa direktnom vezom s Al Bagdadijem. Jedno vrijeme je boravio u Gornjoj Maoči, salafitskom naselju kod Brčkog, a bio je i u vezi sa Bilalom Bosnićem, koji je nedavno osuđen u Sarajevu za regrutovanje mladića za rat u Siriji. Omeroviću prijeti doživotni zatvor. Njegovim hapšenjem austrijska država objavila je rat protiv terorizma. U tom trenutku se 130 građana Austrije borilo u redovima ISIL-a. Danas se računa da se njihov broj popeo na 270.

“Tako mi je rekao direktor Savezne kancelarije za zaštitu ustavnog poretka i borbu protiv terorizma Peter Gridling prije mjesec dana. Do danas ih je možda i više”, kaže za Globus Thomas Schmidinger, bečki politikolog i stručnjak za salafizam.

On se s radikalizmom prvi put susreo kada je istraživao Gorane na Kosovu.

“Bio sam tamo i jedan njihov imam me pitao:‘Šta se to događa kod vas u Beču? Mladići odu tamo i vrate nam se kao radikalni muslimani’”, prenio je politikolog.

Objašnjava nam salafističku scenu u Austriji: riječ je o najviše dvije hiljade ljudi. Starija generacija političkih salafista poput Nedžada Balkana podijelila se u različite grupe, ali mlađa generacija je opasnija, kaže Schmidinger, izdvajajući grupo okupljenu oko Abu Tejme ili Mirsada Omerovića. On nije oko sebe okupljao samo mlade muslimane s Balkana nego i pripadnike drugih grupa koji govore njemački.

“Iako se oni nikad nijesu opredjelili ni vezali niti za ISIL, niti za Al Kaidu, mnogi koji su išli u džamiju Sahaba poslije su otišli u rat u Siriji”, objašnjava nam Schmidinger.

Od 270 Austrijanaca u Siriji, 70 ih se vratilo. Policija nadzire osam do deset sumnjivih džamija, gdje navraćaju salafisti i pokušavaju misonarski da djeluju na obične vjernike. Ni za jednu se ne može reći da je potpuno salafistička. Regularni imami obično propovijedaju protiv salafizma, kaže Schimidnger.

Danas je na adresi nekadašnje džamije Sahaba, u prizemlju zgrade u Lindengasse 1, ušminkana pivnica Kriterium III, sa zelenom reklamom za Göser. Pivo je nešto poput bijelog luka za radikalne salafiste, pripadnike islamske sekte koji vjeruju da samo oni ispravno tumače islam, a svi su ostali nevjernici.

Ipak, mladići s dugim neurednim bradama i kraćim nogavicama nijesu pobjegli od alkohola. Kad im je život pod policijskim kamerama i uz stalne premetačine postao nesnosan, radikali su se razbježali. Neki su se samo preselili u susjednu Mariahilfe strasse, gdje su postavili štandove i besplatno dijelili Kurane. U glavnoj bečkoj trgovačkoj ulici štandovi organizacije “Lies!” (čitaj) bili su tu do prije nekoliko dana. Salafisti su dijelili Kurane i usput prodavali svoju verziju islama zainteresovanima. Kada su im akciju zabranili u 6. bečkom okrugu, samo su se preselili na drugu stranu ulice. Jer s druge strane Mariahilfestrasse više nije 6. nego 7. okrugu.

Podijelili su 25 miliona primjeraka Kurana u Austriji, Njemačkoj i Švajcarskoj od 2011, kada su pokrenuli kampanju “Lies!”. Austrijska javnost dodatno se uzbunila s hiljadama izbjeglica koje su ovog ljeta stizale u Austriju, jer su salafitski aktivisti postavili štand na Zapadnojstanici i tamo vrbovali pridošle. Očajni ljudi neizvjesne budućnosti savršena su im meta. Od jeseni su se pojačali glasovi sa zahtjevom da se maknu s ulice.

“Ali kako ćeš im zabraniti ispovijedanje vjere? S kojom osnovom? To je kao da za braniš Jehovinim svjedocima da idu od vrata do vrata”, prenosi nam austrijski novinar Christian Baumgarten delikatne dileme jednog demokratskog društva. Stotinak godina nakon propasti slavne monarhije Austrija je danas centar poljuljanog bankarskog carstva, nabujalog na kreditima u francima u zemljama jugoistočne Evrope - i glavni grad balkanskih džihadista: ovdje se okupljaju i vjerski uzdižu radikalni salafisti od Sandžaka do Slovenije.

Policija i tajne službe u bivšim socijalističkim državama imaju manje razumijevanje za finese vjerskih sloboda i ljudskih prava, pa su se mnogi sklonili ovdje, dobro uklopljeni u veliku imigrantsku zajednicu Beča i Austrije.

No, puno toga se promijenilo nakon bombaških napada u Parizu 13. novembra, u kojima je ubijeno 130 ljudi. Austrijski radikalni islamisti našli su se pod intenzivnim pritiskom, posebno kad je ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikli-Leitner objavila da je Salah Abdelsalam u septembra bio u Austriji. Abdelsalam je još u bijegu, a vjeruje se da je baš on bio mozak terorističkog napada u Parizu. U automobilu s dvojicom prijatelja dva mjeseca ranije, 9. septembra, ušao je iz Njemačke u Austriju. Policajcima je tokom rutinske kontrole oko 21 sat na odmaralištu Aistersheim rekao da u Austriji želi da provede odmor.

Gdje je išao, s kim se družio?

Policija je i u Austriji sprovela intenzivne racije. Svi salafisti su sada potencijalni osumnjičeni, iako tek šačica njih zaista zagovara nasilje i poziva na odlazak na ratište u Siriju i Irak. Zato ih sada na ulici uopšte ne možeš vidjeti, pa ni u doseljeničkim kvartovima, gdje su se prije mogli lako sresti, često u pratnji žena u burkama, potpuno pokrivenih lica tako da im vire samo oči, koje bi pred sobom gurale dječja kolica.

Dok su vlasti razbijale glavu tražeći rupe u zakonu koje će im pomoći da salafiste maknu s ulica, oni su sami prošle sedmice objavili da će, zbog histerije izazvane napadom u Parizu, pauzirati s dijeljenjem Kurana do kraja februara. Krvave slike iz Pariza podstakle su i u Austriji porast ksenofobije i nepovjerenja prema čitavoj muslimanskoj zajednici.

“Puno se promijenilo, nije to baš ugodno”, kaže Murat Lađar iz Novog Pazara, koji više od dvadeset godina živi u Beču. Od 8,5 miliona stanovnika, u Austriji je oko pola miliona muslimana: 2012. bilo ih je 573.876 ili 6,8 odsto, od čega u Beču 216.345 ili 12,5 odsto. U odnosu na prethodni popis iz 2001, broj muslimana u Austriji povećao se za 69,3 odsto, a u Beču 78,6 odsto.

Nešto više od 11 odsto stanovnika Austrije čine stranci.

Ko traži prave džamije s vehabijama, odnosno salafistima, razočaraće se. Čitava Austrija sa svojih pola miliona muslimana ima ukupno četiri džamije, četiri posebno izgrađena vjerska objekta s minaretima. Od te četiri džamije jedna je u Beču, u Florisdorfu na rubu grada, na pretposljednjoj stanici metroa, na dunavskom ostrvu. U Hrvatskoj je situacija nešto bolja: imamo tri džamije na 63.000 vjernika, koliko ih se tako izjasnilo na popisu 2011. To je 1,47 odsto stanovništva, nekoliko puta manje nego u Austriji.

Kao što otomanska vlast u Bosni i Hercegovini do sredine 19. vijeka nije dopuštala izgradnju crkava sa zvonicima, za muslimanske vjernike u 21. vijeku u Evropskoj uniji nije bitno drugačije. I još se, pritom, Hrvatska i Austrija ističu kao pozitivni primjeri, jer je u Austriji 1912. islam službeno priznat kao religija, a u Hrvatskoj 1916. Činjenica da je islam priznat u te dvije članice EU treba iskoristiti kao motor-pokretač za druge zemlje da i one priznaju islam u svojim zemljama, poručio je zagrebački muftija Aziz Hasanović prilikom nedavne posjete vjernicima u Beču.

Zagrebačka delegacija tada je posjetila Džemat Bosnu, smješten u prizemlju zgrade u Hippgasse u 16. okrugu, Ottakringu. I to je običan stan u prizemlju stambene zgrade, s dvije velike prostorije prekrivene tepisima. U blizini su makedonska i albanska džamija, takođe u stanovima. Ottakring je sa 100.000 stanovnika jedna od bečkih četvrti s najviše imigranata i najviše muslimana. I bez ijedne džamije. Austrijska djeca u školi su manjina, većina učenika dolazi iz porodica u kojima se ne govori njemački.

Na raskrsnici u Brunnegasse nasmijani mladić dijeli letak: poklon bon od 50 eura svakome ko u njegovoj školi odluči da uči njemački - od početnog stepena nadalje. Primaju bonove državne pomoći. Ovdje u Ottakringu zaista možete sasvim solidno da živite i bez znanja njemačkog. Na sve strane se čuje naš jezik, od međimurskog dijalekta do bosanskog govora. Tu je Brunnenmarkt, velika tržnica na otvorenom, egzotična bečka atrakcija s katarskim urmama, bugarskim sirom i košuljama za pet eura.

Kilogram vegete je 5,5 eura, pola kilograma Franckove jubilarne kafe 4,5 eura, kupus za sarmu naplaćuju 1,49 eura, a domaće kore za gibanicu i baklavu 2,5 eura. Kilogram baklave je deset eura, Podravkin i Vitaminkin ajvar po dva. Tu se prodaje halal meso, na više mjesta s natpisima na arapskom, pored štanda s ukrasima za Božić i slikama Isusa i Majke Božje u jarkim bojama. Na jednom štandu su pazarski ćevapi, na drugom već čvarci (1,29 eura) i pečena prasetina, a između njih tradicionalna bečka slastičarnica.

Jeftino se može pojesti: komad pice je jedan euro, kebab od 1,9 do 2,5 eura.

Tu je najjeftinija odjeća, jakne i prsluci s vojnim maskirnim uzorkom i majice s natpisom “I love Wien”. Tu i u okolnim ulicama sve je što može da zatreba specifičnoj zajednici: hrvatski navijački rekviziti, leskovački roštilj i moda za pokrivene muslimanke.

Nakon napada u Parizu i ovdje je zavladala svojevrsna antiislamska histerija, a zemlja se dodatno sledila kad je stigla, još nepotvrđena, vijest da je u Siriji poginula Samra Kešinović, jedna od dviju djevojčica koje su prije godinu i po pobjegle iz svojih bečkih domova da bi otišle u Siriju.

“Vjerujem da su obje dobro. Te djevojke su najbolja reklama za teroriste i zato oni ne mogu dopustiti da im se išta dogodi”, rekla je za Die Presse Samrina bivša nastavnica Corina Windsperger.

Puno je informacija i poluinformacija. Ovih dana je novinska agencija APA prenijela da je u jednom bečkom dječjem vrtiću u 10. okrugu, među literaturom za vaspitače, pronađena džihadistička brošura. Tekst “Predavanja o islamu – odgoj naše djece” napisala je Fatima Grimm još sedamdesetih. Otac vatrene muslimanske vjernice, što je ona prikrivala, je bivši zapovjednik SS-a Karl Wolff, optužen za saučesništvo u ubistvu 300.000 ljudi u nacističkom logoru Treblinka.

“I am Muslim, not a terrorist”, nalijepljeno je na vratima kafića, odmah ispod naljepnice da pušenje šteti zdravlju. “Sezam” je balkanski kutak na početku Brunnengasse. Tu možete dobiti pravu tursku kafu, slušati Halida Bešlića i Doris Dragović i popiti odlično austrijsko pivo za 2,70 eura. Naveče dođe vlasnik obližnje buregdžinice (“Vučko ‘84” u Märzstrasse) i donese gostima ono što mu je preostalo. Naprimjer, dobru krumpirušu.

“Baš smo sinoć razgovarali o tome, i onaj tamo u šarenoj košulji kaže da neće ni da uđe u tramvaj kad ga vidi tamo gdje sjedi, onako s dugom bradom i kratkim pantalonama”, priča Murat Ladjar, vlasnik “Sezama”. Živio je u Novom Pazaru, odlično zarađivao kao muzičar, pjevač. Onda su zarade postale sve manje i nesigurnije, pa se sa suprugom odlučio na Beč. Religija je napravljena tako da svađa ljude, kaže Murat. Ali ne sviđa mu se ni politika Zapada: trebali bi oni da misle i o tome od čega počinje taj terorizam, ističe on.

“Ne može to tako, evo sad su se uključili i Rusi”.

Vani je kiša, austrijska policija je pokupila nekoliko mladića u haustor prekoputa i sada ih pretresa. Crni mladići, imigranti. “Droga”, objašnjava Murat. U uglu “Sezama” društvo mirno karta. Igraju remi. Muzičku podlogu daje DM televizija Dragane Mirković, srpske pjevačice koja živi u Beču. Većinu gostiju čine Bosanci, Bošnjaci. Na vratima wc-a plakat poziva na koncert Cece, pored njega drugi za donacije za obnovu bolnice u Bihaću.

Postjugoslavensko bratstvo i jedinstvo. Murat na trenutak otkopčava košulju: na mjestu srca ima tetoviranog Tita. Murat ima dva sina, Denisa i Alena. Izgledaju kao članovi nekog boy benda, onako ljepuškasti i plavi. Čisti Austrijanci. Mama Suzana čvrsto ih drži, idu u gimnaziju i dobri su đaci. Denis ima 15, a Alen 17 godina, ima prijatelje Srbe, Turke, Arape.

“Imao sam prijatelja Čečena, ali sam morao s njim da prestanem da se družim”, kaže Alen.

Čečeni, pričaju nam, jako drže do snage i herojstva, časti i ponosa. Opsjednuti su svojim ratom, puno se bave borilačkim vještinama. I njegov prijatelj naglo se okrenuo vjeri i počeo da napada druge. Kad bi izlazili izazivao je sukobe i Alen je prestao da se druži s njim.

Čečeni su najbrojniji među austrijskim muslimanima koji su otišli u Siriju u redove ISIL-a. Ne, ni Alen ni Denis ne poznaju nikoga ko je otišao u Siriju.

“Ali jeste prijatelj mog prijatelja. Još ne znamo zašto je to učinio”, kaže Denis.

Sve je to u psihi, misli njihova majka. Suzana i Murat kažu da svojim sinovima prije svega žele da budu dobri ljudi. Važno im je i da završe školu, ne mora to nužno biti fakultet, iako bi bilo lijepo.

“Posla će imati”, kaže Suzana. Ali uvijek će ih gledati kao strance, dodaje. Svejedno, oni se u Beču i Austriji svi osjećaju kod kuće. I ne, ne bi se vratili. Dječaci međusobno razgovaraju na njemačkom. Imaju džeparac od 20 eura sedmično, a ako žele više moraju zaraditi. Na pitanje boje li se da im se djeca ne radikalizuju, Suzana i Murat odgovaraju da kod svakog normalnog roditelja postoji taj strah.

“Mogu ga ja čuvati 18-19 godina, a dosta je dva-tri dana u lošem društvu pa da ga preokrenu”, kaže Suzana.

Denis i Alen sramežljivo vrte glavom. Je li istina da su Samra i Sabina postale idoli drugim učenicima nakon što su otišle u Siriju, kako tvrdi njihova učiteljica? Ne, oni se ne slažu.

“Zatvorili su ih u kuću. Šta one tamo mogu promijeniti? Oni su svi tamo otišli bezveze, samo su uništili svoj život”, kaže Denis.

Zbog povećane napetosti, dvije vladajuće stranke u Austriji, SPÖ i VPÖ, dogovorile su izmjenu zakona o državnoj sigurnosti koji će centralizovati i dati veće ovlašćenje Državnoj kancelariji za zaštitu ustavnog poretka, koji je zadužen za terorizam.

“Država želi pokazati javnosti da čini nešto i ublažiti kritike ekstremne desnice da to što rade nije dovoljno”, objašnjava politikolog Thomas Schmidinger. No, na ulici se ne vidi pojačano prisustvo policije. Osim na granici, gdje je uz napušteni granični prelaz Šentilj austrijska policija usporila saobraćaj i zaustavlja neka od vozila koja ulaze u zemlju.

Džihadisti koriste antimuslimansko raspoloženje, ali antimuslimanski rasizam nije jedini uzrok terorizmu, kaže Schmidinger. Uostalom, Austrija nije Francuska: ovdje društvo nije toliko podijeljeno, muslimani ne žive u getima kao u Francuskoj, niti ima toliko diskriminacije. Vrlo su različiti razlozi zašto pojedinac postaje džihadist, jer osim muslimana ISIL-u se pridružuju i oni koji su odrasli u nemuslimanskim porodicama i potom prešli u islam.

“Ponekad su to psihološki razlozi. Puno faktora igra u tome hoće li se neko pridružiti džihadistima”, kaže ovaj stručnjak za salafizam i radikalizam.

Ističe da su muslimani iz BiH u Austriji primjer odlično integrisanih imigranata, ali problem predstavljaju neke druge grupe poput Čečena, koji su došli u Austriju kao ratne izbjeglice prije 20 godina. Njihov tačan broj se ne zna, jer dolaze kao ruski državljani, ali se smatra da čine većinu od gotovo 20.000 Rusa u Austriji. Čečeni čine polovinu svih džihadista iz Austrije, a sljedeća najbrojnija grupa su Bošnjaci.

“Mnogi od tih mladih ljudi su kao djeca bili žrtve teškog nasilja, a njihove traume nikada nijesu profesionalno tretirane. Jako istraumatizovana djeca 20 godina kasnije uzvraćaju nasiljem”, tumači Schmidinger.

Iako tajne službe traže više ovlaštenja, on smatra da nije problem u ovlaštenjima, nego to što se u Austriji jako malo zna o Čečenima, o tome kako funkcioniše njihovo društvo, a njihov jezik niko ne govori. Kako ih onda nadzirati?

Džamije su ovdje obično nacionalno podijeljene. Turci idu u turske, Albanci u albanske. Ona jedina s minaretom, u Floridsdorfu, mjesto je gdje dolaze svi. Pa i salafisti u potrazi za novima.

Na ulazu u Islamski centar u Floridsdorfu dijele se leci “Vjera nikako ne može opravdati teror i rat”, “Islam se ne smije zloupotrebljavati u svrhe terora i rata”. Na njemačkom, bosanskom i drugim jezicima. Ako želite pomoći Siriji, tu su vam uplatnice islamskog humanitarnog društva “Care for Syria”.

Džamijom upravlja Islamska vjerska zajednica Austrije (IGGIÖ), službeno udruženje koje je vrlo aktivno u borbi protiv širenja radikalizma među mladima. U javnim istupima osuđuju terorizam, izdali su brošuru kojom žele da pomognu imamima da odgovore radikalima koji truju mlade. Ljudi s kojima smo ranije pokušali da kontaktiramo su nas odbili.

“Shvatite, puno je negativnih iskustava. Pošaljite mail, pa čekajte hoće li vam se odobriti”, kaže ovdje ljubazni mladić. Takva je tema: šta god kazali, iskoristiće se za priču o radikalnim islamistima, o teroristima koji prijete uništenjem Evrope. Na pitanje koja je najvažnija mjera austrijske vlade protiv džihadizma, politikolog Schimidnger odgovara da je to telefonska linija uvedena za savjetovanje roditelja koji se boje da im sin ili ćerka ne postaju džihadisti. Nema velike kampanje po školama, ali organizuju se radionice, predavanja i konferencije na kojima nastavnici uče o salafizmu. Sad je najvažnije da Evropa pronađe način kako da zaštiti svoje slobode i demokratiju, a da ih ne uništi mjerama koje uvodi kako bi ih zaštitila, kaže on. Važno je i zaustaviti rast netrpeljivosti i antimuslimanskog raspoloženja.

“Jer, nastavite li alijenirati muslimane, onda džihadisti imaju pravo”.

Nakon Pariza on svakako očekuje novi teroristički napad. Ali ne u Austriji.

“ISIL-u je puno efikasnije da napadnu neku veliku i moćnu zemlju, poput Njemačke i Velike Britanije, ili možda ponovno Francusku, Španije ili Italije”, kaže Thomas Schmidinger. “Ali nikad ne možeš znati”.

Izvor: Globus

Prenijeto sa portala jutarnji.hr

  • Najnovije

  • Najcitanije

OBAVJEŠTENJA O SMRTI, POMENI I SJEĆANJA NA NAJMILIJE

Video dana

Mali oglasi

Previous Next
Oglasi i obavještenja Neka Vaš oglas ili obavještenje vide hiljade naših čitalaca širom svijeta! Mi smo tu da Vam pomognemo da u najkraćem mogućem roku oglas o prodaji ili...
E&M Electrical kompaniji u Njujorku potrebni radnici Ukoliko ste odgovorni, želite da napredujete u karijeri i radite sa iskusnim električarima, naša kompanija je pravo mjesto za vas. Zainteresovani se mogu javiti na e-mail Ova...

BISERI

VIC NEDELJE

    Policajci i vatrogasci      
    Policajci i vatrogasci

    Vozi se grupa policajaca i grupa vatrogasaca u autobusu na sprat. Vatrogasci su u donjem dijelu autobusa a policajci u gornjem. Pritom, vatrogasci se vesele, pjevaju, a policajci svi uplašeni, preblijedjeli, drže se jedan za drugoga.

    Popne se gore jedan vatrogasac i pita ih:

    Read more...